Gradska knjižnica Rijeka kao član mreže Europeana Awareness priključila se inicijativi Europeane i Ministarstva kulture RH u obilježavanju stote obljetnice početka Prvog svjetskog rata kao jedna od pet lokacija u Hrvatskoj koje su organizirale Dane prikupljanja uspomena.

Nemoguće je bilo predvidjeti koliki će biti odaziv, no on je premašio naša očekivanja. Posjetilo nas je 40 osoba, pridonositelja građe, zabilježili smo 63 priče te priložili 544 digitalna objekta vezana uz 393 predmeta.

Akcija prikupljanja obiteljskih uspomena iz Prvog svjetskog rata bila je posve novo iskustvo za sve zaposlenike Gradske knjižnice Rijeka koji su u njoj aktivno sudjelovali. Razgovor s donositeljima građe upoznao nas je s ostavštinom i obiteljima kojima pripada i povezao nas željom da zabilježimo povijest kakva se ne piše u povijesnim knjigama. Takva povijest mnogo je emotivnija i više nas se tiče, jer je glavni lik čovjek svojim imenom i prezimenom. Ovakve uspomene mogu biti temelj daljnjem osvjetljavanju činjenica iz tog razdoblja koje bi se inače mogle zaboraviti.

Podršku su nam tijekom akcije pružili volonteri Fotokluba Rijeka koji su profesionalno fotografirali donesene predmete. Glede povijesnog konteksta, podršku su nam pružili akademik Petar Strčić i doc. dr. sc. Maja Polić iz Zavoda za povijesne i društvene znanosti HAZU u Rijeci. Osim što su nas ohrabrili glede organiziranja akcije, posjetili su nas i razgovarali s građanima koji su željeli saznati nešto više o razdoblju Velikog rata na ovom području.

Svaka je priča posebna i sve se mogu pronaći na stranicama Europeane, a ovdje ističemo samo neke kao uvid u njihov manji dio. 

Vidio sam cijelu našu carevinu - dopisnice Antona Premuža

Anton Premuž, vojnik je iz Zagora kod Brestove, a otišao je u rat pred Božić 1915. godine. U dopisnici datiranoj 8. kolovoza 1916. svojoj ženi Julijani piše: ... vidio sam celu našu carevinu, od Folgarije blizu Trienta do Kotora i Crne Gore ali ja sam ratnog vremena sit... Kao obični vojnik, pisao je dopisnice kući gotovo svakih sedam dana. U gotovo 60 dopisnica poslanih iz 15ak različitih mjesta, a koje je sačuvao njegov unuk Darko, obraćao se svojim sinovima i kćerima koji su tada znali čitati (najmlađi sin je rođen 1916.), svojoj supruzi Julijani i ocu Mateju. Ipak, svojoj majci Mariji nikada nije napisao niti jedno pismo ili dopisnicu, barem od onoga što je sačuvano. Umro je, vjerojatno od dizenterije, u bolnici u Budimpešti u jesen 1916. godine, nakon što se otrovao nečistom vodom. Nikada nije stigao kući, ali njegova su pisma sačuvana.

Provjeri u Europeani. 

Kiše se bojimo više nego tanadi - Ladislav Vuković

Ladislav Vuković rođen je 1882. godine u Donjoj Tuzli. Bio je Hrvat iz Bosne, njegovi roditelji Matilde i Adam Vuković došli su u Bosnu kao austrougarski činovnici. Ladislav se školovao u Zagrebu kao tehnički asistent - danas bi to bio građevinski inženjer. Živio je u Sarajevu, gdje je radio kao građevinar i arhitekt. Oženio se za Giselu Šuligoj, s kojom je imao sina Zvonimira.

Nakon izbijanja rata Ladislav Vuković odlazi u vojsku. Iz stožera pukovnije u Sisku, Ladislav u ljeto 1914. godine kreće prema Srbiji, kao rezervni natporučnik, zapovjednik 7. kompanije u Kr. ug. 27. domobranskoj pješačkoj pukovniji. U dopisnicama ženi Giseli i sinu Zvonku sa bojišta u Srbiji piše kako iako ne može reći da nije u opasnosti, nada se da će uz Božju pomoć ostati zdrav i opet se s njima sresti. Brine se za njihovo zdravlje i zabrinut je zbog vijesti koje u novinama čita o svom rodnom Sarajevu. Opisuje im stanje na bojištu i svoje dojmove.

8.10.1914. ...mi smo prilično odzada, tako da osim našeg vojništva ne vidimo inače ni živu dušu. Svo sprsko pučanstvo je kao divlje pobjeglo pred nama, sela su potpuno pusta...

U rujnu 1914. godine rađa mu se drugi sin Mirko, no dječak umire već nakon mjesec dana. Vijesti i o rođenju i smrti sina Ladislav prima na fronti. Nakon smrti sina piše ženi:

13. 10. 1914. Danas sam već mirniji, počinjem se sprijateljavati s mišlju da je tako moralo biti. Kamo sreće da nije bilo. Kako sam se već bio veselio da imam opet dvoje djece, da ću ih oboje žive i zdrave zateći pa eto nije moglo da bude. Šta nam preostaje drugo nego žaliti i trpiti i zahvaliti Bogu ako bar nas troje ostanemo živi i zdravi te se što skorije sastanemo. Čovjek mora da prigne šiju pod svakim udarcima, premda je teško biti panj na kojeg udarci padaju. Slabe smo sreće pa eto. Meni ovdje ide onako, ni dobro ni zlo. Opasnost još uvijek traje, ali mi nije tako strašna kao kiša. Kiše se bojimo više nego tanadi. Možeš si pomisliti kako nam može da bude kod kišnog vremena u jamama iskopanim u ilovači i natkritim sa kukuruzovinom i sa zemljom. Imali smo kišu skoro dva dana. Naravno blato i voda u jarcima, prokišava suši se itd. Danas ne pada kiša, ali je hladno i izgleda da će opet padati kiša ili snijeg. Moramo ali da trpimo i da se tješimo time što Srbima mora da je još gore. Oni nemaju ni kabanice, jedu pečene kukuruze, bez obuće itd. Čovjek se mora čuditi da još mogu izdržati...

U Srbiji se Ladislav bori oko pet mjeseci, da bi u prosincu 1914. završio u bolnici i na kratkom odmoru u Novom Sadu. Poziva ženu da ga dođe posjetiti, no šalju ga dalje prije nego što je uspije vidjeti.

U siječnju 1915. putuje kroz današnju Mađarsku i Rumunjsku prema Galiciji, a 21. veljače 1915. kod mjesta Krasna pogiba na bojnom polju.

Provjeri u Europeani. 

Žena s Cresa koja je prevarila Cara

Antica Paliska iz sela Stepići iznad Belog na otoku Cresu, pranona unuku koji još čuva njene slike, svom sinu je po regrutaciji tijekom 1914. savjetovala da radi sve krivo, štogod mu narede.

Tako je u vojarni u Puli mladi Šime (Simone) Paliska radio sve krivo. Išao je nadesno kad je trebao ići nalijevo, nije slušao naredbe, spavao je na podu - ukratko, ciljano je izigravao nesposobnog. Majka Antica sinu je tijekom obuke poslala pismo u kojem ga pita "da li delaš sve ono kako sam te naputila". Pročitavši pismo, uprava je osumnjičila Šimu i Anticu za prekršaj. Antica je pozvana na suđenje u Pulu, netom uoči rata, prilikom mobilizacije tijekom 1914. godine. Na sudu je gđa. Antica lijepo rekla da je njen sin osoba ograničenih sposobnosti i da ima slušati sve što oni kažu jer će mu tako biti lakše u vojsci. Uprava vojarne joj je povjerovala i procijenila Šimu nesposobnim za izvršavanje vojne obveze.

Time je Antica Paliska "prevarila cara" i tako postala poznata u obitelji. Šime je oslobođen vojne obaveze i vraćen kući u selo Stepići iznad Belog, na otoku Cresu. Antica je do kraja života ostala poznata kao mudra žena koja je prevarila cara i to je znala koristiti. Skupa s tom reputacijom i vještim donošenjem odluka, za života je došla na glas kao najpametnija žena na Cresu.

Provjeri u Europeani. 

Josip Curl - povratak iz Sibira brodom

Josip Curl, rođen je u selu Kuželj u Gorskom kotaru. Već 1914. godine odlazi u rat. 1915. godine zarobljen je u Galiciji. Nakon toga boravi neko vrijeme 1917. godine u sabirnom centru za ratne zarobljenike u Omsku u Sibiru. Tamo mu njegov brat Martin (koji je i sam bio u ratu) šalje dopisnice s pozdravima, upitima o Josipovom zdravlju i vijestima od kuće i s ratišta (primjerice o smrti zajedničkog prijatelja Ivana Beljana).

Potpuni podaci o Josipovom vremenu u zarobljeništvu i vremenu prije toga nisu poznati. Postoje neke dopisnice koje je poslao preko Crvenog križa, tek toliko da se javi da je živ.

U obitelji Curl sačuvan je dnevnik u kojemu Josip opisuje svoj povratak iz Sibira: 7. kolovoza 1919 odlazak iz Krasnojarska. 25. kolovoza dolazak u Vladivostok. Tamo su bili svrstani u tri klase: bolesni i invalidi, slobodni vojnici i takozvani talijanski iredenti koji su na red došli tek 28. veljače 1920. godine. Josip Curl s Talijanima kreće na put 28.veljače 1920. Peti dan putovanja stižu pred port Shangai. Postoje zapisi o daljnjem putovanju na slobodnom moru, na brodu Texas Maru. 13.03. 1920. stižu u Singapore, gdje su se zadržali tri dana. Nastavljaju plovidbu na oceanu, uz otok Sumatra, Josip u dnevniku piše o meniju i tome što su jeli na brodu. 30. ožujka 'stigli smo do visine Adena', znači na ulazu u Crveno more. 2. travnja spominje kao Karfreitag (Veliki petak), a 4. travnja, na Uskrs piše kako su '...imali za doručak kaffu, za ručak gulaš s makaronima, pola litre kiselog crvenog fabriks? francuskog vina, 5 cigareta...' 6. travnja 1920. dolaze u Port Said, gdje su kupili 6 velikih goveda. Slijedi nečitljivi datum kada već plove Sredozemnim morem. Tu dnevnik završava.

Jospi Curl vratio se kući 1920. godine, nakon 6 godina izbivanja. Kao uspomenu na svoje sudjelovanje u ratu donio je sablju iz Galicije i prsten iz Sibira.

Provjeri u Europeani. 

Vaza od protuavionske granate kao obiteljsko nasljeđe

 Anton Kovačić doselio je u Rijeku iz Slovenije i sa ženom Marijom podigao kuću izvan grada, blizu današnje džamije. Kao mladić je sudjelovao u nasipavanju Korza. Bio je spretan sa željezom i mnogo je putovao (između ostalog i triput u Ameriku), te je nabavio ostatke protuavionske granate. Od granate je izradio ukrasnu vazu koja od tog trenutka, kao dio obiteljskog nasljeđa, nije napustila kuću koju je podigao, te je i danas u njoj čuva njegova praunuka. Anton i Marija imali su četvero djece, dvije kćeri i dva sina. Kćer Ivana udala se 1910. za Ivana Ivankovića, s kojim je imala troje djece dok on 1914. nije pozvan u rat. Tijekom 1915. došao je obitelji u posjet, a 1916. ga je dostigao tifus u Rusiji, odakle se nije vratio. Ivana je nedugo nakon toga umrla od tuberkuloze. Njena kćer Milica naslijedila je vazu od djeda te je prenijela kćeri Sonji, Antonovoj praunuci, kad se udavala, kao jedinu sačuvanu uspomenu na djeda i majku.

Provjeri u Europeani. 

Ako su vam ove priče bile zanimljive potražite ih još više i s više detalja u Europeani.