„Prezren bješe, odbačen od ljudi, čovjek boli, vičan patnjama, od kog svatko lice otklanja, prezren bješe, odvrgnut. A on je naše bolesti ponio, naše je boli na se uzeo, dok smo mi držali da ga Bog bije i ponižava. Za naše grijehe probodoše njega, za opačine naše njega satriješe. Na njega pade kazna – radi našeg mira, njegove nas rane iscijeliše. Poput ovaca svi smo lutali, i svaki svojim putem je hodio. A Jahve je svalio na nj bezakonje nas sviju. Zlostavljahu ga, a on puštaše, i nije otvorio usta svojih. Ko jagnje na klanje odvedoše ga; ko ovca, nijema pred onima što je strižu, nije otvorio usta svojih.“ Izaija 53, 3-7

Nije mi lako započeti govor o knjizi „Rat i rat“ suvremenog mađarskog književnika Laszla Krasznahorkaija, književnika na rubu "živućeg klasika", kako ga se često kreditira u inozemnim književnim rubrikama, a čija je knjiga neka vrsta književnoumjetničke Objave i to u najpravijem smislu te riječi, evanđelja po Korinu, glavnom junaku-antijunaku djela. Priča je to u kojoj, prateći dugu, gotovo neprekidnu rečnicu uz bezbroj idiosinkrastičkih izraza, u tri plana i četvrtom koji nije eksplicitan, ali jest, imanentan je i pisac koji ga je itekako bio svjestan, jer ovdje se ne može govoriti o autoru koji nije upućen, ne zna, nema pojma, nabada, naprotiv.

Najlakše bi bilo reći da je ovo „nova verzija“ Majstora i Margarite (točnije Bezdomnog, Wolanda, njegove družine pa i samoga Ješue Ha Nocrija i Poncija Pilata), Leviatana. Ovo je nova verzija Kafkine Amerike, literarna verzija likovne avangarde, napose one američkog apstraktnog ekspresionizma (živo trzanje pred očima Jacksona Pollocka i melankolija velegrada jednog Hoppera) i kasnijih referenci poput Marija Merza i njegovih instalacija u prostoru i vremenu; odnosno, izvan prostora i vremena. Točnije rečeno, ova je knjiga upis izvan vremena u bezvremenju u dubinski smisao iza simbola koji su tek putokazi i ništa više, a koje nam je ponekad jako teško, gotovo nemoguće shvatiti, knjiga "kraja vremena", neka vrsta suvremene apokaliptike koja će prizvati literaturu od gnostičkih spisa iz Nag Hamadija do Thomasa Pynchona.

Prva linija radnje je ona koja prati arhivista dr. Gyorgya Korina na njegovom putu od Gyule u Mađarskoj, točnije arhiva koji je napustio, kao što je ostavio i stan, kuću, dom, obitelj (na 44. rođendan shvaća da je sve besmisleno, odnosno, da sve što zna nema nikakva smisla) nakon što je otkrio tajnoviti rukopis u spisu obitelji Wlassich, a za koji nije mogao utvrditi ni autorstvo, vrijeme nastanka, cilj, odnosno smisao.

Korin kreće na put i to bi samo po sebi bila neka pikareska do New Yorka, posve eksplicitne Kule babilonske, ulazak u utrobu zvijeri, da nije napisana u obliku neke glosolalije, pripovjedačeve glosolalije koja kao da prati unutrašnja zbivanja samih antijunaka, na kojoj je Korin govorio o svojoj objavi ljudima koje je dirnuo ili koji su ga prebili ili opljačkali. Ne bi li napokon stigao u taj New York, centar svijeta, i tamo učinio ono što je morao, smjestivši se kod izluđenog, zaluđenog pjesnika-prevoditelja Sarvaryja, kako se u knjizi na jednom mjestu kaže Szarvarija, a što bi značilo Govnarovića i njegove ljubavnice, nesreće, još jedne prebijene, zlostavljane izgnanice koji, igrajući se velikog kriminalca na kraju stradava kao kriminalac. Konačno Korin, uz pomoć još jednog "čudnog umjetnika" (definitivno mefistofelevski lik) koji po cijelom gradu, a i svojem stanu ostavlja lutke iz izloga, stiže do muzeja u Schaffhausenu gdje se čuva veliko djelo, opus magnum Marija Merza i tamo konačno završio cijeli svoj posao: Objavu.

Naime, Korin svoje saznanje odlučuje objaviti, ali ne svijetu, nego bezvremenju, na Internetu, u ovoj vrsti noosfere u kojoj je dostupna onima koji je traže, jer je mnogi neće biti u stanju shvatiti, mnogi koji su za razliku od njega, neprožeti ovom objavom, ovim sadržajem, ovim smislom koji je istovremeno i užasavajuć i divotan.

"... rukopis koji ga je toliko ushitio da je smatrao da ga i ne može zadržati poput običnoga lopova, nego da ga poput neke druge vrste lopova treba staviti na znanje čitavome svijetu, ali ne današnjici, koja upravo gubi svako dostojanstvo potrebno za takve stvari, niti budućnosti, koja će ga izgubiti poslije, niti prošlosti koja ga je već odavna izgubila, već treba staviti na znanje vječnosti da to tajanstveno djelo postoji...", a to može biti učinjeno samo u Americi, u New Yorku, iako još uvijek nesvjestan razloga zbog kojeg je bio dostupan ovoj milosti: "... u njegovu je slučaju riječ o nečemu sasvim drugom, igrom slučaja o tome, da kad je sve to počelo poprimati oblik u njegovoj glavi, tada ga je strašna milost sudbine, kako da to kaže, reći će to ovako, rekao je, učinila sretnim nalaznikom, i od tog trenutka on više nije bio čovjek predodređen za smrt... nego sretni nalaznik, lik sličan onome koji, prigrlivši već smrt, jednog dana nešto radi u vrtu, sadi, okopava, plijevi, i najednom se u zemlji nešto zazlati... ... a njemu se dogodilo upravo to, neizravno, naravno, neizravno, ali je on isto tako nešto našao... slučajno je iskrsnuo rukopis kojemu nisu niti će ikada biti poznati ni izvor, ni vrijeme nastanka, ni autor, ni, a to je najneobičnije,... cilj..."

Druga je linija radnje sam rukopis koji Korin pažljivo, s "pažnjom stručnjaka", unosi u svoj "hompage". U jednom trenutku povijesti, na obalu su izbačena četiri lika iz broda koji je nalik nekom čudovištu, morskoj zvijeri (simbolički posve jasno, Jonino putovanje u utrobi kita) imenom Kasser, Falke, Bengazza i Toot te još jedan među njima, Mastemann. Mastemanna, gospodara mačaka, gospodara lavova, (Mastema, demon koji ispunjava Božju želju za iskušavanjem čovjeka, kasnije prepoznajemo u Sadašnjosti kao Gospodara lutaka kada se pojavljuje kao mladi umjetnik koji jede šećer i ne hrani se ničim - aluzija na Belzebuba?). Ta se četiri lika zapravo dobronamjernika, nikako ne nekih zlogukih demona) pod gospodstvom Mastemanna (sve moćnijeg što je strah čovječanstva veći, sve privlačnijeg i sve većeg i snažnijeg) kreću nelinearno poviješću stalno pokušavajući čovječanstvu osigurati sigurnost. Da bi ta sigurnost postala zapravo uvijek ugroza, sigurnost kao trajna čovjekova opsesija koju jednostavno nastoji nadrasti, šireći se preko granica nepoznatoga, u nesigurno, da bi tamo bio opet izložen nesigurnosti. Njih su četvorica u biti neka četvorica jahača apokalipse, neke nesvjesne slutnje kraja, kolapsa, a Mastemann stalno stvara nove i nove situacije sve do prezasićenosti današnjeg New Yorka: Kreta, granice Europe, tornjevi koelnske katedrale, Venecija na otocima, Hadrijanov zid, prelazak Atlantika, novi Babilon i Rim, pupak svijeta, koji nestaje u prestanku povijesti. Čovjek je stalno izložen pogibelji unatoč sve većim i većim mjerama sigurnosti pa se dakle ta udobna sigurnost izvrće u nesigurnost. Sigurnost postaje izvor nemira, nemir bazično označava čovjeka koji je izgubio svoju pravu vezu s pravim izvorom, pleromom, a postaje sve više i više rob vlastitih simbola koji bi ga trebali štititi. Stoga ne stoji opozicija Rat i Mir, jer Rat je odavno postao Mir i obrnuto. Rat je stoga rat, zato i naslov Rat i rat. Rat je nemir i rat je borba protiv nemira. Spasenje je izvan povijesti.

Tu me, osobno, „poziva“ na novo čitanje Hamvasa. I dok je Hamvas Objava sama po sebi, ovaj je roman Evanđelje, redigirana i literarizirana verzija puta Čovjeka prema Spasenju. Čovjek je udaljen od svoje biti, čovjek ne živi više u blizini Boga, nego u blizini utvare, mašinerije, onoga što će s vremenom nestati, što je podložno kvarenju, što je podložno povijesti. Parafraziram jednu rečenicu: nestankon čovjeka, odnosno povijesnog čovjeka, nestaje i nemir, odnosno mašinerija koja ga čuva od nemira.

Ima Korin rješenje za to: to je objava na Internetu. I nakon toga može mirno pucati u svoju glavu jer je svima doznačio konačnu istinu.

Ludo, zar ne? Lud je i Korin, ludi su i ljudi oko njega, ludilo je opće stanje duha, stanje uma, mesmeriziranost civilizacijom i poviješću.

Unatoč popljuvanosti, razvaljenosti, bijedi, unatoč onome što bi bilo nazvano egzistencijalnim dnom, Korin svoj naum ostvaruje jer njegovo je da "ostavi sve i pođe njegovim putem", iako nije baš siguran ni tko je On, dakle, autor objave, ni koji je to njegov put.

Rješenje se krije u samome rukopisu, u ideji ljubavi i revolucije svijeta no ona je već pokušana. Ona je čista kristološka ideja koja je svaki puta izvrnuta, svaki puta korumpirana: "...potom je Kasser nastavio svoje razmatranje o čistoj, potpuno čistoj ljubavi, the clear love, i to, dodao je, samo o njoj, odnosno, nije pričao o ne potpuno čistoj ljubavi, potpuno čista ljubav o kojoj je on govorio bila je najdublji i možda čak jedini plemeniti oblik otpora, resistance, jer samo je kroz tu ljubav čovjek postajao savršeno, bezuvjetno, svim svojim bićem slobodan, a time je, naravno, postajao i najopasniji za vlastiti svijet, tako je, nadovezao se Falke, ako na taj način razmišljamo o ljubavi, onda je jedino čovjek ispunjen ljubavlju bio opasan čovjek, on je bio taj koji je, iskreno se zgadivši nad laži postao nesposoban lagati, i koji je najviše osjetio uzbunjujuću razliku između vlastite, po prirodi čiste, ljubavi i, po prirodi nečistog, reda svijeta, budući da po njemu ovdje čak i nije riječ o tome kako je sama ljubav ptredstavljala savršenu slobodu, the perfect freedom, već o tome da je u ljubavi, upravo u toj ljubavi, za čovjeka bilo najneizdržljivije ako nije bio slobodan, što je naposljetku isto ono, samo drugačije formulirano, o čemu govori Kasser, u svakom slučaju, ponovno je preuzeo riječ Kasser, sloboda koja je potjecala od ljubavi, od svih stvorenih ljudskih stanja bila je ono najvišeg reda, ali kako je neobično, rekao je, što je ta sloboda istodobono bila svojstvena isključivo ljudima osuđenima na vječnu samoću, odnosno da je ljubav bila jedan od najtežih aspekata samoće, te se na taj način nikako nisu mogli ujediniti oni milijuni ljubavi, oni milijuni otpora, dakle, milijuni iskustava neizdržljivosti svijeta koji postoji u opreci s idealnim, zbog čega posljedično taj svijet nikada i ne bi bio mogao preživjeti svoju prvu korjenitu revoluciju, jer upravo bi do toga došlo..."

Treća linija je izvanliterarna. Naime, stvarno postoji web stranica www.warandwar.com, no (,) sadržaj nije dostupan. Radi se o maloj intervenciji autora u izvanliterarni kontekst, već samo objava: "Not Found

The requested URL / was not found on this server.

Additionally, please be informed that this home page service has been called off due to recurring overdue payment. Attempted mail deliveries to Mr. G. Korin have been returned to sender with a note: address unknown. Consequently, all data have been erased from this home page."

Također postoji Breughel, slika Kule babilonske, postoje ljudi koji su dio povijesti jer drugo ne znaju, tako su formatirani, i postoji Mario Merz, odnosno muzej u Schaffhauesnu u kojem knjiga i završava, s pločom na kojoj piše: "Ova ploča označava mjesto gdje se Gyorgy Korin, junak romana Rat i rat Laszloa Krasznahorkija, upucao u glavu. Tražeći koliko god je mogao, nije uspio naći Izlaz".

Ne znam, samo pretpostavljam, da je autor ovime htio poslati poruku da je njegov roman upravo to, objava koja ne služi samo kao literatura nego kao djelo koje ima pipke, ruke, grane, korijene u stvarnosti, u ovome što mi percipiramo i prihvaćamo kao stvarnost i kao nužnost.

Ova je knjiga zapravo možda i finalna točka one potrage koju sam sam započeo u brojnim tekstovima, o tome može li knjiga, umjetnost i Objava zaista mijenjati čovjeka. Štoviše, može li to upravo magijski, alkemijski, na čaroban način utjecati na nas da se priklonimo nečemu što nije tvrda materija, dokaz, stvar, nego da se prepustimo nečemu što ne razumijemo, a ako pokušamo razumjeti, izložit ćemo se riziku otpadanja, ispadanja, izlaženja iz matrice, bivanja ludim, upravo to, jer temeljno nerazumijevanje svijeta i jest u našoj svijesti/nesvijesti.

Rat i rat je, ako ništa drugo, ona točka kod koje će dovoljno senzibilizirani čitatelj zastati, zapitati se, postaviti pitanja koja do tada nije ni mogao ni želio postavljati, ona koja je možda smatrao jednostavno bespredmetnim, ona o umjetnosti kao posljednjem utočištu plemenitosti onoga plemstva koje tako nedostaje, koje je toliko izvrnuto i preokrenuto u našoj civilizaciji da je postalo ruglo samoga sebe.

Četvrti plan je bio, krajnje sažet, "Umjetnost je Objava, Objava je Istina".

Znam da mnoge stvari nisam ni dotakao u ovome tekstu o knjizi Rat je rat no reference su toliko brojne, toliko se rizomski granaju, toliko je enkodiranih sadržaja, da bi za to bila potrebna oveća enciklopedija, no tada opasnost postaje opet sve gora: svaka stvar koja je stavljena u arhive, u ladice, u postojeće police, u kutije, postaje samo dio materijala kojim se suvremeni Moloh hrani, samo jedna nova inspiracija "onoga koji nas stavlja na kušnju" mjesto da nas odvede put ultimativne slobode.

Stoga je Korinov čin ujedno i proročanstvo svijeta. Nema izlaza s ove strane. Izlaz je transcendentan.

"Poezija i sjene, rekao je ponovno glasnije, i postavljanjem pitanja samo je želio shvatiti činjenicu da postoji jedan način bivanja nezavisan od povijesti, nešto što, na svoj način, negira ono, točnije govoreći, sadašnju verziju povijesti, verziju koja je pobijedila potajno, i to je bila ta stvar sama za sebe, postojanje plemstva, velikog, transcendentnog što je važno, jer je jedino to bio koncept onoga što je bilo plemenito, što je bilo transcendentno, što je bilo zaista veliko, što je zaista bilo moguće definirati, odnosno može se definirati kao antiteza ove verzije povijesti, izvanredan razlog da je to bila jedina plemenitost, veličina i transcendentnost čije postojanje nije moglo biti proizvod ovakvog povijesnog procesa zato što povijesni proces, rekao je Korin, ne zahtijeva ništa od ove vrste, zato što je postojanje ovakve stvari posve ovisilo od uspostavljanja plemstva kao koncepta, a to pak zahtijeva bolje uravnoteženu vrstu povijesti koja bi došla u biće, a koja je bila sve nužnija kako povijesni proces ne bi uzeo apsolutnu ulogu kao što je ima sada, ulogu koju uzima sada, jer, tragično, nedostaje mu koncept plemstva, zarobljen u labirintu vulgarne svrsishodnosti, labirintu koji je dužan karijeri na nesmetanosti, tako je njezin trijumf perfektno vidljiv sam po sebi, kao svjedok svoje ogavnih ogavnih roditelja, kojima je ostao dužan, u labirintu poliranih trofeja svoje pobjede sve dok nije stigla do svojeg stanja nezamislive perfekcije." (Izaija je došao, neka vrsta predgovora-pogovora američkom izdanju knjige)

Pronađite Rat i rat na našim policama http://bit.ly/1lavvm7