...u nečemu što sam radno htio nazvati „dnevnikom jednog samoubojice“, ne u smislu samoubojstva koje je tema za sebe, već misleći na to da je život, kako u šali volimo reći, najsmrtonosnija bolest već sam po sebi.

 No tek mi se sada čini da postoji neki odmak, neka distanca s koje mogu progovoriti o ovoj temi konačnosti-beskonačnosti koja je sažeto, kondenziran i jasno izrečena u magijskoj knjizi zvanoj „Tibetanska knjiga mrtvih“ ili „Bardo Thödol“ (odnosno: „Oslobađanje slušanjem na posmrtnoj razini“). Već sam više puta „hvatao“ tu knjigu, nikako je nisam shvaćao, a sad mi se čini kao da sam je nekako uspio uloviti – doduše uz pomoć godina, literature, sjedenja pored umirućih, iskustava za koja mislim da nisu nužna prije neke dobi, recimo, prije neke srednje zrele dobi kada se možete nositi s tuđom i svojom smrtnošću, a da vas to ne pogađa na onaj način na koji bi vas moglo pogoditi u nekoj mlađoj, formativnoj dobi.

Istina je da živimo u civilizaciji koja pokriva smrt plahtama, skriva je od očiju, ublažava je, racionalizira, izmišlja sve moguće ne bi li je odagnala ili ukinula, no činjenica je da je to zapravo neizbježno, da je riječ o suočavanju nas s našim koncem, istrošenošću naše materije, nešto od čega ne možemo pobjeći, čega se – ukoliko ne vjerujemo, nemamo nikakvu koncepciju zagrobnog, nemamo nikakvu svijest o beskrajnoj struji života, pa makar ona bila i smrt – bojimo do besvijesti, toliko da je umiranje najtabuiranija stvar, tabuiranija čak i od eksplicitnog nasilja ili seksa.

Stvari su zapravo vrlo jednostavne: tibetanska knjiga mrtvih govori o slojevima barda, ili svjetovima iluzija, maye, ili stupnjevima samsare, a jedan od njih je i ova naša, uvjetno rečeno preozbiljno uzeta objektivna stvarnost. Ona nas zavodi i ona stvara naviku, tako da umirući ili tek umrli ima naviku vidjeti sebe u tijelu (sada ne bih išao dalje s tom temom, za to nam je pak potrebna egipatska knjiga mrtvih i biblijska, odnosno judeokršćanska tradicija, koja je itekako obilježena mumifikacijom, balzamiranjem, kultom ukopa, kultom tijela umrloga, postmortem fotografijama, posljednjom pomašću koja je zadnji ostatak ostatatka mazanja tijela uljem, odnosno balzamiranja tijela – pojednostavljeno, naše materijalno tijelo je paradigmatska os oko koje se oblikuju naša nematerijalna tijela, s kojima se pokojni može identificirati sa samim sobom – inače izgubio pri prolazu podzemnim/zagrobnim/onostranim svijetom prepunim doduše nestvarnih, ali stvarnih izazova, a to znači identifikaciju s božanskim naumom koji dobiva um/razum/svijest posredstvom duha svetoga) tako što se nekim afektom/sklonostima/voljom/privlačnošću povezuje s drugim iluzijama.

koji ne traje samo jedan "klik", nego je riječ o duljem procesu umiranja, prijelaz je iz jednog barda u drugi. Više o toj temi na pročitajte na blogu Tomislava Budaka, a svakako uzmite u obzir da nije riječ o materijalu nabacanom tek tako, već da je riječ o popratnoj literaturi same „Tibetanske knjige mrtvih“ koja se bavi tehničkim detaljima procesa umiranja (nema je na hrvatskom jeziku; koliko znam na hrvatskom postoji samo jedno izdanje i to ono s predgovorom C. G. Junga (u prijevodu s tibetanskog W. Y. Evans-Wentza, a na koje se ovoga trena referiram). Ukoliko vam se tema čini previše "neknjiževna" ili "neznanstvena", tada se pozabavite s knjigama Elisabeth Kubler Ross, a za one koje zanima još znanstveniji pristup temi, uskoro ću staviti na blog još jednu posve ozbiljnu tanatološku raspravu. Dovoljno je reći da se „eshatološka“ književna djela jako teško mogu razumjeti bez poznavanja ove teme: svaka interpretacija Manna, Kamova, Joycea, Prousta, Dostojevskog, Sveva... da ne nabrajam sve do Pynchona, postaje nužno redukcionistička ukoliko se ne uvede ovaj tanatološko/eshatološki moment.

Vraćam se na „Bardo Thödol“, knjigu koja ima fascinatnu moć uvući vas, valjda zbog nevjerojatne autentičnosti iskaza, detaljnosti koja može fascinirati i najzaguljeniji zapadnjački racionalni um, knjigu koja je tako malena, a tako koncizna, jasna, s uputama koje vam/nam/čovjeku trebaju pomoći ne bi li se izvukao iz samsare i ciklusa ponovnog rođenja u kojem, pak, ne sudjeluje cjelokupna duša; dakle nije riječ o metempsihozi ili seobi duše na najjednostavniji način, već o nekom od slojeva koji, između ostalog, nosi i individualnu svijest, a koja se, opet, razvija samo i isključivo povezivanjem s tjelesnim organima (u mitskoj/eshatološkoj literaturi organ svijesti nije samo mozak, već i srce, ali i cijeli niz organa/rezonantnih kutija u kojima se zrcali neki od fraktala svijesti).
Umirućem u trenucima prije smrti i 49 dana nakon smrti lama, iskusan mještanin, prijatelj ili rođak na uho čita tekst koji mu treba doći do svijesti/podsjetiti ga na iskušenja i zamke Barda i uputiti ga na najbolji način da ih izbjegne i što brže i lakše se oslobodi samsare.

Navike, iskustva, karma (dakle nesvjesna krivnja), a prije svega voljni afekti i sklonosti/prijemčivosti umirućeg su ipak najpresudniji faktor u tome koliko će duboko tonuti u bardo. Prvi je bardo na koji nailazi Čikhai bardo, gdje se prvim trenutkom smrti nastoji umrloga prizvati glavnoj struji svijesti. Ipak, to je trenutak strašne zaslijepljenosti, straha, nevjerice, umrli se ne snalazi i prolazak u glavnu struju svijesti, u boga, u svjetlo moguć je samo onima koji su najprosvjetljeniji; tada se pojavljuju blaga božanstva nastojeći ga privući u ciklusima koji su sve manje i manje intenzivni. Ovaj moment podsjeća na koncepciju koja je u zapadnjačkoj kulturi/medicini poznata kao delirij, odnosno urušavanje svih inhibitora percepcije ili direktna komunikacija s nesvjesnim, a što je za onoga koji je pogođen nekim od takvih stanja – psihoza, epilepsija – posve neizdrživo. Zatim umrli dolazi u Čönjid bardo u kojem se pojavljuju strašna božanstva, ona koja plaše u sve jezivijim i težim psihičkim stanjima (može li se stanje nakon smrti nazvati "psihičkim" – slično je stanju psihoze!).

I u jednom i u drugom se umrlome stalno daje do znanja da je riječ o iluzijama, njegovim vlastitim projekcijama i da je lutanje samsarom moguće prekinuti samo prosvjetljujućom spoznajom (stanjem Bude) koja mu se, opet, cijelo vrijeme nudi na uho sada već raspadajućeg tijela („kada potekne krvi i sluz na nos“). Poanta je da ga se na svaki način nastoji primiriti, izvući iz stanja panike u koju je zapao i omogućiti mu da pribrano, trezveno uvidi svoje stanje i krene u smjeru koji mu se cijelo vrijeme nudi. Ipak, umrli je i dalje vučen prema dolje, prema Sidpa bardu u kojem se pojavljuju kombinacije strašnih i zavodljivih božanstava, a u kojem „duša“ (odnosno, ono što je preostalo od duše) umrloga nastoji pobjeći, skrivajući se u špilju. Ta je špilja most, veza, portal u sljedeće rođenje, libidinalni, živototvorni seksualni moment sam po sebi, maternica prije materinice, nesvjesni izbor umrloga. Konačno, neuspjeh ovoga ciklusa čitanja Bardo thödola je ponovno rođenje. To znači da se umrli nije oslobodio i da opet mora ponavljati ciklus, ne bi li jednom, nekad, ikad dosegao stanje Bude.

Ova je knjiga zapravo knjiga o stalnom umiranju: umiranju za samoga sebe, umiranju onoga prošloga neosviještenoga ja u korist onoga koji dolazi. Ova je knjiga i za žive i za mrtve; iako se to nama iz zapadnjačke prespektive čini preuzetno govoriti na taj način o zagrobnom i onostranom. Štoviše, budistička nam se ikonografija čini djetinjastom, ali smo ipak svjesni da ona zapravo govori jezikom osviještenih simbola nesvjesnoga i to do kirurške preciznosti, do onih najsitnijih detalja, koji podsjećaju na najozbiljniji znanstveni pristup – smrt je opisiva, jednostavno, ona je dio našega iskustva, samo je, očito nesvjesno, nastojimo potisnuti u sve dublje i dublje slojeve sjećanja. Pouzdano, danas moderna psihijatrija dolazi do intrauterinih stanja, metode Stanislava Grofa navode nas do bivših života, a najekstreminije do kozmičke duše, a što znači da ipak postoji svijest zapadnjačke kulture o sveprožimajućoj i samostvarajućoj svijesti. Koliko god ona bila u povojima.

Kako god, smrt je portal života. Ova knjiga kaže da kroz taj multidimenzionalni portal svi prolazimo, svi smo već puno puta prošli – rođenjem i smrću u cijelom nizu inkarnacija.

Kako izbjeći, kako biti neiskren prema sebi, kako poreći sve ono što osjećamo, a ne znamo izgovoriti ili ne znamo artikulirati, kako zauzdati sve ono što smo prekrili slojevima i slojevima racionalizacija, a to je da smrt i rođenje, štoviše, začeće predstavljaju misterij koji cijeloga života nastojimo razotkriti.
Najveću zamku u cijelom tom procesu predstavlja upravo preozbiljno shvaćanje samoga života, dakle, još jednoga sna u snu same božanske biti stvari.  

Potražite Tibetansku knjigu mrtvih na našim policama http://bit.ly/PcdveA