Mislim da živimo u vrlo složenom vremenu, u kojem je izuzetno teško izvlačiti neke jednostavne i jednostrane zaključke, pa zato nije ni čudno što je i sama književnost (naravno, ona književnost ozbiljnih pretenzija, ne i zabavna književnost) jednako toliko višeslojna, višedimenzionalna i višeznačna (uostalom, kao što je uvijek i bila), ne bi li čitatelju doznačila upravo te sadržaje kojima smo neprestano izloženi: medijska manipulacija, masa, pojedinac, osjećaj osamljenosti, osjećaj pripadnosti gomili – iz toga slijedi osjećaj nomadstva, isključenosti, jasno, suvišnosti, a sve to u neprekidnim parovima suprotnosti koje osjećamo poput stalnih utega na nogama.

Ispod radara 

U sljedećih ću nekoliko prikaza koje ću vam dostaviti ovim putem nastojati navesti one primjere suvremene književnosti (ne znači i književnosti ovoga časa) koji otvaraju vrlo važna pitanja: zavjera, postojanje skupina koje kontroliraju i skupina koje slijede, postojanje sukoba na nivou koji ne vidimo na prvi pogled, plasman informacije, rat informacijama, svijet u stalnoj mijeni, promjena paradigme itd. – odmah unaprijed navodim da će to biti autori poput Thomasa Pynchona, Dona DeLilla, Viktora Pelevina, zatim našega Antonija Šibera itd. Naime čini mi se da upravo zbog izostanka nečega što bi se u nas moglo nazvati kritičkim pismom izostaje i življa i kreativnija komunikacija naših autora, a samim time nakraju i nešto što bih nazvao kreativnim dijalogom naše književnosti s onom svjetskom.

Možda je i to jedan od razloga zašto je domaća književnosti stalno ispod radara domaće publike u korist one strane, iako ovu tvrdnju ne bih uzeo zdravo za gotovo, već više kao pretpostavku u vezi sa silnom apstinencijom (da ne kažem prezirom) domaćeg čitateljstva spram naših autora strpanih u koš „onih nezanimljivih“, a što bi se dalo vrlo lako potkrijepiti brojkama, ali još i plastičnije u nedavnom članku našega književnika Pavla Pavličića u pseudodistopijskoj pripovijetci Prijedlog za ukinuće hrvatske književnosti.

Povratak magije 

Ovdje ću zato predstaviti jednu knjigu koja kod nas nije bila ni prihvaćena ni popraćena ne znam koliko (vrlo malo osvrta i recenzija, nisam vidio ni jedan ozbiljniji kritički tekst), iako bi na prvi pogled plijenila pažnju, tim više što je se može razumjeti na nekoliko posve odvojenih planova – kao prvo, može se čitati i kao fantastična povijesna drama s jasno artikuliranom radnjom, što je uvjet bez kojega je gotovo nemoguće u današnjem vremenu postići imalo pažnje.

Radi se o golemom romanu Jonathan Strange & g. Norrell engleske autorice Susanne Clarke (u izdanju Vuković&Runjić 2004., skoro istovremeno s prvim izdanjem u Velikoj Britaniji iste godine), kojoj je to, navodno, prvi i jedini roman uz još jednu zbirku pripovijedaka također smještenu u sličan milje magijske Engleske – The Ladies of Grace Adieu and Other Stories. Prilično štura biografija, koja više ne govori no što govori (dostupna na engleskoj Wikipediji), svakako je pomalo u koliziji s dimenzijama same knjige kao i brojnih prvih mjesta i nagrada koje je pokupila na engleskom govornom području, a koja u nas i nije izazvala neku veću pažnju, tko zna, možda i zbog same debljine.

Radnja romana u prvom se planu vodi oko povratka magije u Englesku početkom 19. stoljeća, u doba napoleonskih ratova. Taj plan provodi znanstveni tip čarobnjaka, g. Norrell, koji u svojem prvom javnom predstavljanju sve lažne čarobnjake raskrinkava i izbacuje trajno iz igre kao klaunovske šarlatane. On je skupljač znanja, no kako bi mogao zaista uspješno čarati, treba pomoć vilinske magije koja je u svojoj biti zla.

Naravno, g. Norrell tip je koji je cijenjen u društvu, njegova je misija biti domoljuban, pomagati politici, naciji i ljudima, no istovremeno osjeća se nešto drugo, a to je da g. Norrell, osim skupljenog znanja, nema pravog talenta, nema pravog, istinskog, dubokog uvida i kontakta sa Znanjem. Stoga od svojeg najboljeg učenika, Jonathana Strangea, skriva neke od izvora svojih znanja, a to je magija mitskog kralja Gavrana. Jonathan Strange, iako u početku dobro slijedi upute svoga majstora, ipak, sve više vođen intuitivnom radoznalošću, pokušava doprijeti do skrivenih, tajnih znanja koja mnoge ljude drže u stanju posvemašnje oduzetosti od samih sebe, a prisiljenih kompulzivno slijediti obrasce zadane crnom, vilinskom magijom koju provodi tajanstveni lik zvan gospodin s pahuljastom kosom.

Dakle da ne prepričavam tu radnju iznesenu na gotovo 900 stranica, sažimam ono bitno: između dvaju čarobnjaka, g. Norrella i g. Strangea, dolazi do sukoba karaktera, pristupa, dobi, načina mišljenja te oni s vremenom postaju gorki neprijatelji, na razini neke mitske ideje Saturna koji proždire vlastito dijete uz ono „miči mi se s puta“ (g. Norrell) i Jonathana Strangea kao Edipa, nesvjesnog vlastitog srljanja u izglednu propast počinjenjem grijeha, ali koji istovremeno i oslobađa.

Stoga Jonathan Strange upada u duboku krizu, koja je prikazana velikom crnom kulom u kojoj je ostao zatočen i u kojoj se morao boriti s vlastitim demonima i strahovima, sa svim onim slojevima iluzije koju pruža tzv. stvarni svijet. Nakraju Jonathan Strange uspijeva. Unatoč pogibelji kojoj je bio izložen, unatoč svim patnjama koje je prošao, on je ipak imao snage i sreće probiti strašne slojeve iluzije i doprijeti do samog srca vilinskog kralja. Kada je jednom magija koju je nametnuo zli vilinski kralj bila napukla, došlo je do sloma paradigme i do raspada iluzije s kojom je svijet držao u posvemašnjoj pokornosti.

Nesvjesno 

Ovo je samo magijska parabola onoga što se događa u našoj nesvijesti. Ona govori magijskim jezikom i taj magijski jezik posve normalno funkcionira: sve to čaranje, bacanje čina, djelovanje naizgled nevidljivim silama, padanje u stanja duboke depresije kako bi sazrijelo ono nešto što nismo u stanju osvijestiti tek tako u svakodnevnim ritualima, sve to zapravo podsjeća na onu vječnu bajku o Pinocchiu. Najprije smo zadani tvari od koje smo napravljeni, zatim smo poslani u školu koja nas je obeshrabrila jer nas nije naučila stvarnom životu, potom smo odlutali i tu smo doživjeli naše strasti i želje, bili smo i dobri i zli, da bi sada morali doći do još jedne faze, završavamo u utrobi kita poput Jone u kojoj spoznajemo pune sebe, moramo, jednostavno smo prisiljeni doći do svoje prave misije na ovome svijetu.

Tu su nam potrebne dvije magijske sile nesvjesnoga: prva je da smo u mračnoj nutrini (samih sebe), a druga je da imamo sreće i ne opiremo se unutrašnjem vođenju koje nas izbacuje van iz te mračne utrobe kita. U novorođeni pravi svijet, koji se esencijalno nije promijenio, no promijenio se naš pogled na njega, odjednom je on postao pun i višedimenzionalan, naš je perceptivni aparat sada u stanju uključiti i one dosad zanemarene ili zakržljale instrumente, stoga smo u stanju prigrliti život u svakom svom procesu, bio on naizgled težak ili lagan.

Oprostit ćete mi što govorim u parabolama, no neke je procese jednostavno preteško objasniti ako ne prizovemo u pomoć jezik mita, bajke i umjetnosti. Tu se negdje skriva i najveća vrijednost ove knjige, knjige o magiji, knjige magije, pseudopovijesnog romana koji stilom, koloritom, jezikom, načinom na koji nam dostavlja sadržaj također objavljuje istinu, pa makar ona bila i istina do koje možemo doći teškim iskustvima.

Tu se krije ona mala kvaka same knjige, a koja ostaje i dalje neobjašnjenja, štoviše, skromnom (ili naizgled skromnom) biografijom: autorica Susanna Clarke ne doima se kao neki od onih literarnih divova na čija ćemo se ramena osloniti pri interpretacijama suvremenoga svijeta. Nadalje čak ni žanr knjige nije onaj koji će se na prvi pogled doimati uvjerljivo – fantastični povijesni roman?

Pa ipak, ova je knjiga neka vrsta antiutopije (jasno, s posve jasnim konotacijama današnjeg doba), i u njoj se krije ona mnogostranost i multidimenzionalnost, u njezinoj je monumentalnosti sadržano bitno, sve ono što nam treba za razumijevanje (ako ne to, onda barem lakše snalaženje) u jednoj stvarnosti koja kao da pita trebamo li posegnuti za crvenom ili plavom pilulom. Rješenje koje ona nudi nije ni lijepo ni lako, no želimo li se zaista osloboditi, jedini nam je način da se zatvorimo u vlastitu crnu kulu, nadvladamo je i napokon prodišemo sami na miru sa sobom.

Jonathan Strange & g. Norrell  na našim policama http://bit.ly/18Oc13g