Ove godine napunilo se punih stotinu godina od početka Velikog rata, kako su ga zvali tadašnji europski stanovnici, ni ne sluteći kako će još razorniji, strašniji i krvaviji izbiti dvadesetak godina kasnije. Razne konferencije i znanstveni skupovi održat će se ove godine u sklopu obljetnice, a najveći je zadatak pred povjesničarima. Sto godina jest i više nego dovoljna vremenska distanca s koje se može trezveno promišljati o tadašnjoj svjetskoj, ali ponajprije europskoj političkoj sceni, o uzrocima, načinu ratovanja i posljedicama koje je ovaj dotada nezapamćeni svjetski sukob ostavio iza sebe.

Jedno je sigurno: nakon toga rata više ništa nije bilo isto. Slom čak četiriju europskih carstava, dvije najkrvavije bitke, Somma i Verdun, upotreba bojnog otrova kao ratna inovacija, oko 60 milijuna mobiliziranih vojnika te oko 40 milijuna žrtava obilježile su početak 20. stoljeća i u velikoj mjeri odredile ostatak „stoljeća ekstrema“. Najveći povod toj silnoj ljudskoj tragediji bio je sarajevski atentat, 28. lipnja 1914. Nakon ubojstva nadvojvode Franje Ferdinanda i carice Sofije, otprije napeti europski odnosi dovedeni su do stanja eskalacije. Kako je tadašnji Riečki novi list izvještavao svoje čitatelje o događaju koji je pokrenuo lavinu sukoba?

Vijest o ubojstvu Franje Ferdinanda i njegove supruge Riečki novi list donosi tek u utorak 30. lipnja 1914. godine u svom 154. broju. Atentat se odigrao u nedjelju, 28. lipnja, no list tada nije izlazio nedjeljom, a vijesti su redovito kasnile dan ili čak dva zbog otežanih načina tadašnje medijske komunikacije. Naslov odmah privlači pažnju tadašnjeg čitatelja: Umorstvo priestolonasljednika Franje Ferdinanda i supruge mu vojvodkinje Hohenberg. U kratkim vijestima u podnaslovu stoji: Franjo Ferdinand i vojvodkinja Hohenberg izbjegli atentatu bombom a pali žrtvom atentatu samokresom. - Atentatori Čabrilović i Princip. – Smrt nadvojvode i vojvodkinje na prevozu u konak. – Konsternirajući dojam atentata u monarhiji i inozemstvu. – Povratak kralja u Beč. – Zajedničko ministarsko vieće. – Istraga o atentatu.

Riečki novi list brojao je tada samo četiri stranice. Na prvoj naslovnoj stranici nalazile su se Brzojavne i telefonske viesti, a rubrika je sadržavala vijesti iz zemlje i inozemstva; na ostalim trima stranicama tadašnji su čitatelji mogli doznati Domaće viesti, većinom gradska događanja; Iz mjesta i okolice, kako i sam naziv sugerira, rubrika je koja je pratila vijesti iz riječkog zaleđa i okolice. Valja spomenuti i Sportske viesti te ostale male rubrike gdje su se objavljivali kratki satirični politički osvrti, iza kojih je nerijetko stajao i sam Frano Supilo, potpisan raznim pseudonimima, potom poezija te kratki prozni tekstovi. Ostatak novina pokrivali su oglasi i reklame raznih poduzeća i ugostiteljskih objekata.

No vratimo se mi onome što je bitno. O čemu je to Riečki novi list izvještavao povodom sarajevskog atentata? Na početku se donosi kratka nadvojvodina i vojvotkinjina biografija, naglašavaju se nadvojvodine izuzetne političke i vojne vještine te strog odgoj u katoličkom duhu, spominje se njegova velika ljubav prema njegovoj ženi Sofiji i izuzetna nasklonost koju mu je iskazivao njegov stric, Franjo Josip. Franjo Ferdinand trebao je preuzeti upravljanje Monarhijom nakon smrti već ostarjela cara Franje Josipa. 

Zatim slijede vijesti iz Sarajeva i opis atentata. Nakon što je na njega izvršen prvi atentat bombom, koji je neuspješno izveo Nedeljko Čabrinović dok je Ferdinand išao na primanje u vijećnicu, nadvojvoda je sam odbio bombu koju je Čabrinović nespretno bacio prema automobilu. Bomba je eksplodirala nakon što je carski automobil prošao. Krilni ađutant Morezzi i grof Boos Waldech lako su ranjeni. Tipograf iz Trebinja, Čabrinović, uhićen je nakon što je htio pobjeći skočivši u rijeku Miljacku. Ferdinand odmah naređuje prijevoz ranjenika u Konak, vilu u kojoj je carski par odsjeo. Nedugo nakon toga nadvojvoda je zajedno sa svojom ženom pohitao u gradsku vijećnicu gdje je održao žestoki govor u kojem je osudio slabe sigurnosne mjere u gradu i kritizirao rad policije te se potom u automobilu sa suprugom zaputio prema centru grada, gdje ga je čekalo mnoštvo ljudi. Kad su došli kod mosta na rijeci Miljacki, iza zida je iskočio gimnazijalac, rodom iz Grahova, Gavrilo Princip, i opalio dva metka iz svog pištolja marke Browning Ferdinandu u lice, a Sofiji u trbuh. Ogorčeno mnoštvo skoro je linčovalo Principa. Nadvojvoda i vojvotkinja prevezeni su u Konak, gdje su ubrzo podlegli ranama.

Netom nakon atentata vijest se proširila cijelom Monarhijom, pa Novi list u nastavku donosi članak pod imenom Porazan dojam u Monarhiji – Viest u inozemstvu – Kondolencije. U češkom gradu Brnu obustavljene su sve sokolske svečanosti, a u bečku kabinetsku kancelariju dolaze brzojavi sućuti iz cijele Monarhije te mnogih inozemnih vladara.

Vijest o smrti prijestolonasljednika stigla je i do njemačkog cara Vilima. Vilim je u to vrijeme bio nazočan na carskoj regati. Regata je odmah prekinuta, njemački i engleski ratni brodovi odmah su izvjesili korotne zastave. Car je odmah otputovao u Berlin. 

Nadalje, navodi se kako iz inozemstva dolaze vijesti o dubokoj potresenosti koju su izazvale vijesti o atentatu. Brojne svjetske novine u posebnim izdanjima donose vijesti o nesretnom događaju. Između ostalog, brzojav sućuti carskoj obitelji poslao je i tadašnji papa, Pio X.

U članku pod nazivom Atentatori sumnja se na umiješanost službenog Beograda u atentat. Čabrinović je izjavio kako je bombu dobio u Beogradu, a za Principa se utvrdilo kako je duže vrijeme izbivao iz BiH. 

U nastavku Riečki novi list donosi sućut talijanske vlade, koju je uputio ministar vanjskih poslova Di San Giuliano. U ime mađarske vlade sućut je uputio grof Istvan Tisza. Sućut carskoj obitelji uputili su zastupnici Hrvatskog sabora na čelu s predsjednikom dr. Bogdanom Medakovićem, dinastija Karađorđević na čelu s regentom Aleksandrom te crnogorska dinastija Petrović.

Posebna vijest zasigurno je vijest o carevu primitku vijesti o atentatu.  Franjo Josip nalazio se u termama u gradu Ischlu. Car je vijest prokomentirao sljedećim riječima: „Strašno! Strašno! Ja nisam pošteđen od nijednog bola“. Usprkos toj vijesti radio je u svom kabinetu sve do 19 sati. Usprkos duševnoj potištenosti carevo je stanje dobro. Sutradan je otputovao u Beč. 

U Sarajevu je velika žalost. Izvješene su crne zastave. Ljudi donose svijeće na mjesto ubojstva. Donose se i pojedinosti o samom atentatu, među njima i riječi koje je Ferdinand uputio sarajevskom gradonačelniku Fehim Ćurčiću: „Ja dolazim da vas posjetim, a dočekan sam bombama“. Nakon atentata uhićeno je 37 osoba, a šef sarajevske policije komisar Gerde počinio je samoubojstvo zbog neuspjeha svojeg sigurnosnog aparata.

Daljnjom istragom utvrđeno je da je postojala i treća bomba koja nije eksplodirala, a koju je navodno ostavio treći atentator, koji je trebao usmrtiti Ferdinanda u slučaju Principova neuspjeha. Atentatori Čabrinović i Princip podvrgnuti su daljnjem ispitivanju, izjavili su kako su obojica Srbi po nacionalnosti, obojica smatraju kako je prijestolonasljednik neprijatelj Srba i kako nisu imali pomagača, obojica nisu pokazali sućut i žaljenje. Princip je bio vidno oslabljen i pretučen.

Zagreb je zavijen u crno, svugdje su izvješene crne zastave, a gradske ulice su opustjele. Zanimljivo je da su otkazane velike zabave i svečanosti što su ih Zagrepčani odlučili prirediti u čast dolaska riječkih sokolskih društava.

Tijela Ferdinanda i Sofije prevezena su vlakom iz Sarajeva za Bosanski Brod, nakon čega slijedi Trst, Tehlenfeld pa na kraju Beč.

A vijest je na kraju došla i do Rijeke. Nastao je nemir među građanstvom. Izvješene su crne zastave na školama, crkvama, državnim i gradskim uredima, konzulatima. Prekinute su sve svečanosti i zabave. Oko kioska „Majer“, gdje je bio izložen brzojav o atentatu te pred novinskom agencijom „Globus“ okupljalo se mnoštvo ljudi te komentiralo događaj, pri čemu su nastajale razne verzije. Gradonačelnik je sazvao izvanrednu sjednicu gradskog poglavarstva. Poslani su brzojavi sućuti caru u Beč.

Tako je izvještavao Riečki novi list o odjecima atentata u Sarajevu, 30. lipnja, 1914. godine.