Drugi put kad mi je to palo na pamet, u ranu zoru prošlog internog četvrtka, pomislila sam da sam pišući ove tekstove doista skrenula s uma. Ipak, ispalo je da smo kolegice i kolege iz moralno-kreativne podrške i ja dosad dovoljno puta pogodili baš onu temu o kojoj želite čitati, na svjetlo dana izvukli baš onu tajnu koju želite vidjeti. Mogu se nadati čak da smo tako postali, možda, jedna od svijetlih točaka vaših ponedjeljaka. Tako da sam pomislila – možda, možda...

Dopustite mi, stoga, da vam otkrijem tajnu koju nisam mogla ni naslutiti prije dolaska u Središnji odjel Gradske knjižnice Rijeka (ponavljajmo s vrapcima – Gradsku). Tajnu koja nema nikakve veze s prostornim uvjetima u kojima radimo – ni sa žbukom koja se trusi sa stropova, ni s vlagom u sefu, ni s čeličnim katovima spremišta – a ni s knjigama, barem ne doslovno. Što još preostaje u knjižnici? Koliko dugo trebamo štopati vrijeme dok se ne sjetimo odgovora?

Kada dolazite raditi u Središnji, čujete pokoje dobronamjerno upozorenje da se radi o doista zahtjevnom radnom mjestu. Ako mislite da se šalim, spomenut ću – na vlastitu odgovornost – da sam izgubila više kila u prvih mjesec dana fizikalije u Središnjem nego ikada ranije u životu, bilo kojom metodom. Za najveći fond knjiga u gradu brine se najmanji broj ljudi, u statističkom omjeru broja glava i svezaka, a još uvijek u Središnji dolazi najveći broj korisnika – i statistički i doslovno.

Kilometri koje sam s kolegicama dnevno prelazila da baš vi možete dobiti svoju knjigu, povremena zafrkancija ili napadaj smijeha koji padne među policama, uskakanje kad netko od nas ima loš dan – sve to omogućilo mi je da osjetim drugu stranu Središnjeg, stranu koju malo ljudi ikada dobije priliku vidjeti. Jesmo li se sada sjetili što to još knjižnicu čini knjižnicom, osim knjiga i zidova?

Smiješno je pisati pohvalu s gledišta jedne osobe, ali ponekad su privatni dojmovi – združeni u sveukupnost radne snage GKR-a i njenih korisnika – jedino što je bitno. Htjela bih, stoga, napraviti upravo to – zahvaliti. Malo ljudi zna koliko je zahtjevno raditi u (dosta) velikoj ustanovi. Još manje zna kako je to raditi u velikom odjelu u kojem možeš računati na podršku kolega. Htjela bih reći, jednostavno, hvala kolegicama, tihoj snazi Središnjeg odjela. Hvala, iz dubine mog malog pripravničkog srca. Doista ste mi pokazale da je istinita ona stara o razlici između raja i pakla.

Nikada neću zaboraviti trenutak negdje početkom stoljeća kad sam došla tražiti knjigu koja mi se baš jako čitala taj dan i dobila je dobrih pet minuta kasnije, nakon što je izvučena iz zapećka stola za krpanje – ali bila je u knjižnici. Mogla sam taj dan otići sretna s njom doma i nije mi smetalo ni što je sa svih strana oblijepljena crvenom trakom, jedva spašena s ruba raspadanja. Trebalo je proći petnaest godina da konačno doznam što to točno znači pronaći knjigu u labirintu Središnjeg. Trebalo je petnaest godina da upoznam ljude koji su tražili moju buduću najdražu knjigu (doista je tako i ispalo, što ni knjižničarke ni ja nismo mogle znati) – i na desetke drugih knjiga, vjerojatno, tog istog dana, kao i svakog drugog. Ali nije mi trebalo ni petnaest dana da shvatim da ne moraju sva teška radna mjesta biti tlaka.

Vjerujem da je na ograncima slično, u Dječjem odjelu sasvim sigurno jest. Veselim se budućem radu s drugim kolegicama i kolegama – ipak je prošlo tek kratkih nekoliko mjeseci. Koji mi se pak, zbog svega što uspijevamo međusobno proživjeti na tako malo kvadratnih metara, tako natisnuti i vrlo usmjereni jedni na druge, čine kao godine.