Ali, što nedostaje riječkim knjižnicama? Da pitate pet knjižničarki, dobili biste pet različitih odgovora. Ovog oblačnog jutra želim ukazati samo na jedan, koji prvenstveno vrijedi za odjele smještene na Korzu – i koji me sve više muči kako sve više prolazi (navodno) proljeće.

Kao bivši korisnik, sjećam se kako je bilo zabavno ući u Središnji odjel s njegovom hrpetinom knjiga – ili odrastati u Striboru, gdje je sve bilo svijetlo i šareno i dobronamjerno i zabavno. Naravno, to je bilo prije nego što sam krenula kopati u prašini spremišta u Središnjem ili raditi obradu knjiga za stolom u Striborovom zapećku, između Pomorske i Tehničke enciklopedije. To je bilo prije nego što sam na par mjeseci morala prestati čitati jer sam dobila upalu oka (dobro, ne mogu baš sve pripisati poslu u knjižnici – ali opet...). To je, sasvim sigurno, bilo prije nego što sam shvatila da rad u središnjim odjelima GKR-a znači pozdravljanje s danjim svjetlom i prilagodba na šišmišarenje.

Šišmišarenje je praksa poznata knjižničarima od davnih dana. Svi najbolji knjižničari u povijesti – vjerojatno čak i nesretni Kalimah, "prvi knjižničar", kojim profesori zabavljaju mlade nade na studiju knjižničarstva – znali su da se, upuštajući se u struku svojih snova, pripremaju na rani gubitak vida tijekom svojih prekratkih života. Prije nego što nam je kolega Johannes G. svima olakšao život, knjižnice su zapravo i bile spremišta puna rukom prepisivanih knjiga nad kojima su redovnici, prepisivači i iluminatori ostavljali godine i godine svojeg mladenačkog vida. (Ako ne znate o čemu pričam, priupitajte kolegice da vam preporuče neki od naslova koji se bave tim dijelom knjiške povijesti – možda baš Iluminatora Brende Vantrease.)

Nekoliko stotina godina kasnije – ovaj, pet ili šest stotina – tiskanje je ušlo u modu (već i izašlo iz nje); izdati knjigu postalo je gotovo jednako lako kao kupiti knjigu na kiosku, a središnji odjeli Gradske knjižnice Rijeka svojim korisnicima svakog mjeseca nude nebrojeno mnogo novih uzbudljivih naslova. A knjižničari?

Knjižničari mirno sjede za svojim pultovima – ili trče nekoliko kilometara dnevno između odjela i spremišta, barem u Središnjem – i uredno gube vid u predivnim, apsolutno neprimjerenim prostorima na svom radnom mjestu. Pultovi su, naravno, okrenuti tako da imamo pogled na prozore – ili na vrata, ovisno o tome kako interpretirate pilagodbu jedne bivše banke u središnju gradsku knjižnicu. Prozori na koje gledamo nisu maleni – barem ne u Središnjem i Čitaonici. (U Striboru, trećem odjelu koji se smjestio na Korzu, moram priznati da, pomalo... jesu.) Neki od tih prozora nisu lišeni ni svojih čeličnih okova – štite li knjige, korisnike ili knjižničare, ili tek baštinu, nisam još doznala.

Činjenica je da, prozorima i njihovoj veličini usprkos, do naših odjela ne dopire ni svjetlost sunca, ni svjetlost mjesečine – a kamoli svjetlost zvijezda. Korisnici nam svakodnevno dolaze s izvještajima o stanju vremena na Korzu – sunce, kiša, vruće, hladno, hvala, nema na čemu, doviđenja – a mi čamimo za svojim pultovima i maštamo o danu kad ćemo raditi u knjižnici koja, zapravo, izgleda kao knjižnica. Znate kako izgledaju knjižnice? Imaju puno knjiga. Ali i svjetlosti. Jer, koji je smisao u posjedovanju knjiga ako te iste knjige zbog uvjeta rasvjete (i manjka iste) ne možeš čitati? I koji je smisao bivanja knjižničarem u prostoru koji jedva da je primjeren knjigama, a kamoli ljudima?

Naravno, smisao je u šišmišarenju. I bez obzira na to što ja doista, doista jako volim šišmiše, ne mogu reći da se veselim tome što se pretvaram u jednog od njih.

 

  

(P. S. Zar Kalimah, prvi knjižničar, ne zvuči kao naslov nekog stripa? Stripaoničari, što kažete?)