Iskreno, one niske prijenosne stepenice, dostupne svim korisnicima, čak su simpatične - odnosno, ne osjećaš se kao da ćeš sletjeti s nosom zalijepljenim za mramorni pod Gradske svaki put kad ih koristiš. One visoke - a imaju možda četiri metra, nisam se još sjetila ponijeti metar da provjerim pretpostavku - koje stoje naslonjene na zid pokraj referentnih "šestica" i “osmica” i “devetki” sasvim su druga priča.

Živjela sam u stanovima sa stropovima udaljenim od tla i preko tri metra (ipak sam iz Rijeke), tako da mi visina prostora ne predstavlja problem. U potrazi za misterioznim mungosima (koji su se naknadno pokazali u svom pravom mišjem obliku) penjala sam se na tavan obiteljske starine na drvenim ljestvama koje su morale pridržavati dvije osobe kako bih se uopće usudila zakoračiti na prvu stepenicu. Godine provedene u stjecanju osnovnog obrazovanja u neposrednoj blizini parka Mlaka naučile su me točno koliko je zaleta i hvatnih točaka potrebno da se popneš na najatraktivnije staro drveće.

Ali ništa, ništa me toliko ne ispunjava ljubavlju prema životu (vlastitom, da se razumijemo) kao penjanje na fine aluminijske ljestve, tanke kao papir, namijenjene stražnjem dijelu referentne zbirke naše Gradske. Penješ se. A one, vrludaju lijevo. Vrludaju desno. I tako su visoke. Naravno, na samom vrhu nalaze se monografije o fotografiji i - pričekajte trenutak da odem provjeriti, još sam nova - inženjerstvo (pod katalogizacijskim brojem 66) i medicina (61). Koja uključuje ljubljeni mi DSM-IV (poznat kao jedan od prvih relevantnih medicinskih priručnika koji se slaže s Georgeom Takeijem) koji teži oko tri, tri i pol kile. Iako nismo tržnica, pa da vam izvažem točno u gram (iako biste se ponekad iznenadili koliko se za pultom lako možete uvjeriti u to da ste blagajnica), vjerujte mi na riječ, ovoga puta. Oftalmologija koja se nalazi do njega vjerojatno je još i teža.

I tako idem ja gore-dolje po stepenicama i slažem i važem knjige.

Budniji među vama (koji su možda već popili kavicu uz svoj jutarnji Magazin) možda se sjećaju da sam rekla kako sam se pobojala za svoj život. Oni među vama koji pate od akrofobije možda ne mogu ni zamisliti kako bi se netko naviknuo na to - ali oni vjerojatno, ili gotovo sigurno, nikada nisu imali sreće uputiti pogled s vrha ljestava.

Pitam se, zapravo, koliko ljudi uopće jest vidjelo jedan od razloga zbog kojih se nazivamo knjižnicom. Čak i usprkos prašini i onom finom malom pauku kojeg sam jednom vidjela kako se skiće preko referentne zbirke umjetnosti južnoslavenskih zemalja, čak i usprkos manjku prostora zbog kojih, želite li strip Alana Moorea, morate ga tražiti pod imenom ilustratora dotičnog naslova - usprkos svemu tome, i tim ljestvama, još uvijek smo knjižnica.

Podijelit ću s vama, dakle, pogled koji sam sasvim slučajno otkrila prije nekoliko dana, vraćajući na njihovo mjesto Ginekologiju i perinatologiju I i II. Jer ponekad se male, slatke stvari ne skrivaju ispred našeg nosa, nego IZNAD njega.