Došla sam raditi u Središnji odjel Gradske knjižnice Rijeka jednog oblačnog dana početkom zime prošle godine. Naravno, prošle godine i nije baš bilo zime, ali znate što mislim. Bio mi je to prvi posao u centru grada - bilo kojeg grada. Radila sam u Gorskom kotaru (daleko od bilo kakvog centra) i u Zagrebačkoj županiji (nekoliko kilometara izvan Dugog Sela), dakle, na periferiji. Ali sada sam se našla ovdje, u centru centara, u zgradi gotovo na samom Korzu, na poslu s punim radnim vremenom. Priznajem da sam bila malo pod šokom.

U Gradskoj sam se prvi put počela koristiti regularnom pauzom za marendu i naravno da mi je prvi instinkt bio skočiti preko puta, do place. Jasno, prvo sam morala preživjeti užurbani, divlji „pješački prijelaz“ na relaciji Palazzo Modello - placa, jer mi nije padalo na pamet spuštati se cijelim putem do pothodnika i zatim se vozikati pokretnim stepenicama natrag na svjetlo dana, među torbice. To je ipak, ruku na srce, jedna od rijetkih potpuno preglednih cesta u Rijeci - također i jednosmjernih. A to je činjenica koju radosno iskorištavaju stotine ljudi koji u grupacijama po deset-dvadeset prelaze cestu, kako penzioneri, tako i knjižničari.

Pogled s druge strane ceste na zgradu čije prizemlje ponosno (i skučeno) zauzima Središnji odjel Gradske knjižnice Rijeka bio mi je u tim ranim radnim danima prilično spektakularan. Sa svojom marendom pod rukom naslonila bih se na zid i promatrala Palazzo Modello preko glava ljudi i krovova auta u prolazu. Imala sam posao, i to posao u centru grada, mogla sam otići na marendu i prošetati Korzom tih pola sata i život je bio lijep. Priznajem da sam se na tren osjećala kao da sam upala u epizodu Seksa i grada. Da se razumijemo, seriju nikada nisam gledala (premalo SF elemenata). Ali, nekako me podsjetilo na nju - što bi značilo da neki dio moje podsvijesti sa smislom za humor uspoređuje Rijeku s ekraniziranim New Yorkom. Nije to ni toliko loše - ako izuzmemo nekoliko desetaka milijuna ljudi i stopu kriminala. A i snijeg. A opet...

Rijeka mi je tijekom godina studija u Zagrebu postala stranac, ali ovo prvo upoznavanje s poslom u urbanoj sredini i nije bilo toliko loše. Osim pogleda na radni narod koji prolazi glavnom riječkom žilom kucavicom, ima tu još prednosti. Recimo, na radnom me mjestu dočekala stolica na okretanje. Kao i fantastične kolegice. A u blizini je bio i divan birc gdje sam besplatno dobivala šlag na svom macchiatu, hvala na pitanju - za što sam sigurna da se u pravom New Yorku ne bi moglo dogoditi. Naravno, ne čine ovakve sitnice posao; posao čini ono od čega se posao zapravo sastoji - od tona knjiga koje svaki dan preneseš na rukama (besplatna teretana!), od beskrajne rijeke korisnika od kojih ne možeš uvijek očekivati da su dobre volje te beskonačni popis drugih, krupnijih stvari. Ipak, sitnice pomažu.

Pa čak i ako nisam mogla nositi štikle na posao - barem ne svaki dan - i čak i ako se moja marenda sastojala od bureka iz pekare na placi - odraz mojih balkanskih gena i tadašnjeg imovinskog stanja - svejedno je bilo lijepo, barem na trenutak, osjećati se kao dio neke televizijske serije.

Uvijek je lijepo biti dio nečeg većeg - pa makar to bio tek svakodnevni život grada.

I vi možete ispisati Stranicu 33! Ideje, prijedloge, mišljenja šaljite nam na stranica33@gkri.hr .