... to je nešto što nam je svima, neprekidno, pod nosom. Oh, pardon, u novčaniku. Ne, mislim da je možda ipak doma. Možda je kod tate/supruga/none? Kod tete u vrtiću ostala? Jako mi je žao, ne možemo ništa bez vašeg dokumenta... Nema problema, evo, pričekat ćemo, slobodno je potražite. Da, to je ona mala plava. Ne, nije ova – ta je iz Sveučilišne. Nema problema, dajte osobnu.

Koliko je zapravo teško naći iskaznicu u novčaniku, u trenu kad ste spremni otići kući s novim ulovom popularnih naslova za prekratak vikend pred vama? Da ne vidim naziv institucije na vratima svakog dana kad dolazim na posao, pomislila bih da radim u dućanu, s obzirom na to koliko se novčanika prošeće pred mojim očima svakog dana. Naravno, prilikom pretraživanja istih – koje može potrajati i do nekoliko minuta – ljubazno skrećem pogled, baveći se nekim drugim poslom na kompjuteru, osjećajući se pomalo kao da, nenamjerno, dobivam prozorčić u tuđu privatnost. Nagledala sam se, sve u tako kratkom stažu, ipak, svega, čak i slučajno – kartica bankovnih računa, i pokaznih karti, slika mama, tata, djece i kućnih ljubimaca, računa za parkiranje, čega sve ne – štogod vam padne na pamet, a da je maleno i papirnato, netko će to imati u novčaniku. Ipak, čini se da ta je toj neuhvatljivoj iskaznici gradske knjižnice najteže uvrstiti se u veselo društvo u novčaniku. Neće, pa neće!

Nije da se ne trudimo, s ove strane pulta. Godinama smo učili korisnike (među njima i potpisnicu ovih redova) da bez iskaznice nema razmjene dobara. (Iskaznica na 20 sekundi u zamjenu za četiri knjige na 30 dana čini mi se kao sasvim profitabilna transakcija, zar ne?) I dok su neki korisnici sasvim spretno pohvatali o čemu se tu radi – od kojih se neki čak telefonski ispričavaju kad moraju poslati nekog drugog da im vrati knjige u knjižnicu jer su na bolovanju ili u drugom gradu – mnogi, još uvijek, očito smatraju da je sasvim u redu zadržavati kolonu na pultu za posudbu i razduživanje knjiga recitiranjem svog imena i prezimena, nestrpljivim glasom. Istovremeno kolegica ili ja muku mučimo da točno pogodimo kako se piše izgovoreno prezime, a zatim i scrollamo niz beskonačni popis korisnika u Zakiju, pa još i onaj s istim imenom i prezimenom, pokušavajući od oka odrediti ima li osoba ispred nas 35 ili 45 godina. Naravno, da zadužimo knjigu na krivo ime – bez obzira što se sve odvijalo pred nama, bez iskaznice kao dokaza o članstvu – pogreška bi bila naša.

I tko je kriv, na kraju dana? Onaj tko zadržava red za posudbu, naravno – knjižničar. A mogli smo jednostavno uzeti iskaznicu, "okinuti" je na čitaču bar koda, vratiti je i obaviti svoj posao kako je zamišljen prilikom računalne reforme hrvatskih narodnih knjižnica.

(Za slučaj da ste ovo pročitali, a niste knjižničar, ne dajte se zavarati – nikakva "računalna reforma" ne postoji. Kao i sve drugo u državi, i knjižnice su se morale same pobrinuti za hvatanje u koštac s 21. stoljećem. Pitajte me jednom koliko računalnih programa trenutno radi u knjižnicama diljem Lijepe Naše. Pitajte me kakve muke po crnom ekranu u najboljoj hakerskoj maniri devedesetih prolazi trenutno kolegica iz jedne visokoškolske knjižnice. Ili, znate što, nemojte – ispričat ću vam jednog od idućih ponedjeljaka.)

Priča o gubitku iskaznica također ima mnogo, ali njih rješavamo po brzom postupku, izdavanjem (i simboličnom naplatom) duplikata. Jedan korisnik, jedna iskaznica, priča je jasna već godinama – čak i kada u dječjem odjelu izdajemo knjige za lektiru roditeljima i bakama, a ne mladim članovima, unatoč našoj želji da viđamo i odgajamo čitatelja osobno, od njegovih malih nogu.

Ali ipak, uza sav naš trud i lijepe riječi – pa čak i ako nam se ponekad omakne, u tišini knjižnice, kakav očajnički uzdah – još uvijek dnevno susrećemo mnogo manje iskaznica nego korisnika. Možda, tko zna, jednog dana situacija bude drukčija – i redovi na pultu brži. Možda, ako se ostvari obećavano jedinstvo iskaznice GKR-a s iskaznicom Rijeka City Card, stvari budu drukčije. Uostalom, ako već nosite iskaznicu za autobus, čovjek se može samo nadati da nju nećete zaboraviti pri posjetu knjižnici. Čisto da provjerimo vozimo li se svi zajedno u pravom smjeru.