Nije to bio novi, armirani sef ni bogataški, kompaktni, prijenosni sef za dragulje iz kakvog crno-bijelog filma. Nije to bio jedan od onih sefova koji bi dobili cameo ulogu u nekom akcijskom filmu kad bi ih se raznijelo eksplozivom ili u koji bi trebalo provaljivati noću, pomoću stetoskopa i sitnih iglica. Bio je to sasvim pristojan sef – veći od mnogih, zapravo trezor – i nalazio se baš u samom srcu knjižnice.

Sef se u knjižnicu ušuljao još mnogo prije nego što je knjižnica saznala da će boraviti u tim prostorijama, u vrijeme kad je njenim odajama odjekivao žamor bankovnih činovnika i njihovih klijenata. Ipak, knjižnici se sef svidio i nije ga htjela istjerati. Ruku na srce, ne bi mogla čak ni da je htjela – sef se lijepo ugnijezdio u samom središtu prizemlja, puštajući da mnogobrojni hodnici i drugi skriveni prostori godinama čvrsto obaviju svoju mrežu oko njega.

Nije to bio ni malen sef, sa svojom zapremninom od desetak ljudi (barem u teoriji – sef nikada nije vidio nikakvu talačku krizu iz policijskih serija), nekoliko ormara i dijelova stolica i stoličica. Godinama je ponosno štitio nebrojene dragocjenosti građana Rijeke – neke poznate,  neke i nepoznate. Ipak, s useljavanjem knjižnice, sef se jednostavno morao pomiriti s time da svijet kakav je on poznavao prestaje postojati. Sefu u knjižnici nije bilo mjesta – najdragocjenije knjige čuvale su se drugdje, daleko od vlage kojoj je s godinama pokleknuo – te mu je preostalo samo jedno – postati čuvar tajni knjižnice.

Tajni je bilo mnogo, od prašine do paučine, od papira do plijesni. Povremeno bi udomio koju zalutalu kutiju knjiga, igrajući se spremišta. Povremeno bi kakav kućni kukac u njegovoj tami pronašao sklonište od ljudske vreve koja je vladala izvan njegovih zidova. Sef je prihvaćao sve, ne buneći se, željan društva. Svjetlost više nije provirivala u njega onoliko često koliko je bio naviknuo – dragocjenosti koje je ranije čuvao bile su vrednije od knjižničarskih kutija, tako da se sve rjeđe otvarao i sve manje se družio s ljudima.

Malo po malo, sef je pao u zaborav. Njegova vrata nekoliko su puta oličena bojom koja odgovara izvornoj zidnoj boji ove zaštićene baštinske zgrade, što je još samo ojačalo njegovu vještinu kamufliranja. I sâmo njegovo postojanje polako se pretvorilo u tajnu.

Ljudi su prolazili pored njega – kako korisnici, tako i mnoge generacije knjižničarki – i sasvim iskreno vjerovali da prolaze pokraj zida. Nekako bi većini (a među njima, priznajem, i meni) promaknulo njegovo skromno postojanje i mali "volan" kojim se njegova vrata još uvijek mogu otvoriti. (Volan je u prošlom životu vjerojatno bio kormilo nekog jedrenjaka u riječkoj luci – ali to je već tema za neku drugu priču.) Tu i tamo netko bi se očešao o volan – zaletio se u njega u prolazu, prelazeći s hrvatske na svjetsku književnost ili obratno, i opsovao nove knjižnične modrice – ali većina ga je instinktivno naučila izbjegavati. Vrata koja su se nekoć otvarala svakodnevno danas čame zatvorena i idu na ruku novim tajnama sefa – prašini i mnogonožnim posjetiteljima.

Štoviše, da nije bilo poziva na predlaganje tema za Stranicu 33, ni mi ne bismo zavirili u naš uvjerljivo zakamuflirani sef - niti bismo dali sve od sebe da od njega napravimo novu zvijezdu knjižnice. Ali tema je predložena, moždane vijuge su zaigrale i evo što smo otkrili u najtajnijoj prostoriji Središnjeg odjela (ilitiga, po vašu – Gradske.)

Ovim putem upućujemo zahvalu kolegicama koje su nadgledale operaciju oštrim okom s pulta – i trpljenjem zagušljivog zraka iz tmine sefa. Oh, zar ste mislili da svjetlo u njemu radi? Ali kako bi onda čuvao svoje tajne? Kako bi zadržao svoju vjerodostojnost sve te puste godine? Kako bi ostao začaran u vremenu, sve do danas?

1
2
3
4
5
6
7
8
9
10

Imate li i vi ideju za Stranicu 33? Dostupni smo na stranica33@gkri.hr, 0-24 h. Knjižnica nikad ne spava!