Teške ranojutarnje teme, teška promišljanja o svakodnevnom životu knjižničara. Da, čak i usred ljeta. Knjižnica nikad ne spava, čak ni za vrijeme ljetne sieste.

Jeste li se ikada zapitali kako to izgleda kad novi knjižničar stigne na radno mjesto u narodnu knjižnicu? U Gradskoj knjižnici Rijeka to izgleda ovako: prvo prođete obuku iz teorije – nekoliko dana razgovarajući s iskusnijim kolegicama, stručnjakinjama na svojim područjima. Tada se još osjećate kao da će posao zbog kojeg ste došli imati barem nekakve poveznice s onim što se učili na fakultetu. Kako god ga mi nazivali, sve je to bibliotekarstvo, zar ne?

Poligon za vježbu

Zatim vas bace ravno u vatru, među police i kolegice koje mogu naslijepo, s jednom rukom iza leđa, presložiti čitav fond stručne literature u minuti, nekoliko puta dnevno (a često to i rade). Tada učite fizičke lokacije knjiga, rješavanje brzih upita (od milja zvanih i "korisnik na rukavu"), vještine preslagivanja i naguravanja knjiga u mali prostor dostojne majstora Feng Shuija i disanje na škrge. U gerilskom bibliotekarstvu to bi bio prvi korak, poligon za vježbu. Stepenica više – spremište. Čelični okviri, sve je prenisko ili previsoko, nikad ne znaš kad će se nešto urušiti pod tobom (ili na tebe), provlačiš se između polica kao kroz tunele. To je obično faza u kojoj knjižničari i knjižničarke krenu nabacivati mišićnu masu. I razvijaju gipkost.

Stručna oprema

Već u prvim fazama obuke svakom knjižničaru postane jasno da će mu tijekom posla trebati posebna, specijalizirana stručna oprema. Ne mislim pritom na polo majice u jarkim bojama, niti na  sveprisutne traperice i pokoji kvalitetan par čizama koje nas neće biti strah nositi u gerilskim uvjetima na posao. Ne, govorim o gumenim rukavicama. Jer, jedna kolumna, ma čak ni dvadeset njih (koliko smo ponedjeljaka već tu za vas) – ne bi bile dovoljne da opišemo u kakvom sve stanju primamo knjige u ruke. Otud rukavice – pogotovo korisne za masne i mokre knjige, što u određeno doba godine postaje standard. S druge strane, tu je još jedan komad opreme – marame preko lica, koje bi možda mogle pomoći s prašinom u spremištu i referentnoj zbirci i kojekuda drugdje u našim starim zgradama. O sezonama prehlade i gripe da i ne govorimo.

Nemojte se dati zavarati, ne nosimo ni jedno ni drugo – uostalom, svi znaju da marame na licu spadaju u kaubojsku, a ne gerilsku domenu. A rukavice u estradu. Ili u Disneyland.

Priprema za krizne situacije

Da ostanemo u ljetnom điru – i da ne zapnemo u kaubojskim i inim metaforama – uputit ćemo vas u tajnu da dva odjela u središtu grada nemaju klimatizacijske uređaje, što ljeti i zimi zna predstavljati zanimljiv izazov. Nije ni čudno stoga da ukrasno grmlje tako dobro uspijeva u knjižnicama. Malo vlage, malo knjižničarske ljubavi, malo prašumske mikroklime. Savršeno.

S druge strane, da budemo dosljedni, mnogi od nas svako toliko ostanu bez struje. To, samo po sebi, ne bi trebalo predstavljati toliki problem – naposljetku, priključeni smo na rezervne sustave – ali ZaKi, naravno, potrebuje povezanost s internetom, a kad nema struje, bogme, nema ni interneta. Pa se onda učimo snalaziti u oflajn verziji ZaKija, koja – stručnjaci će znati – ne radi bez korisničkih iskaznica. A svi znamo koliko je teško dobiti iskaznicu u knjižnici, zar ne? Otud vađenje bilježnica i ručno bilježenje posuđenih i vraćenih knjiga, u nadi da nam nešto ne promakne. Kao da se svi mi skupa vozimo Gorskim kotarom, u bibliobusu, gdje veza s internetom svako toliko podsjeti na stare, romantične dane bez njega.

Možda bi ovdje bilo u redu pripomenuti da barem hrane i vode imamo uvijek dovoljno, potonjeg često i previše, kad nam nakon pljuskova ulazna vrata krenu raditi probleme...

U boj, u boj...!

Rad u knjižnici nerijetko sliči na pucanje na pomične mete, u mraku. Knjige kao da same od sebe neprekidno migriraju na policama, toliko spretno da ih od loše rasvjete i gorespomenutih uvjeta rada čak ni najiskusniji među nama ne mogu locirati. Jedan dan na jednom mjestu, drugi dan na drugom – pogotovo one najtraženije. (Da ne spominjem da ponekad knjige zalutaju i iza polica, kako bi ih samo oni upućeni mogli pronaći, sljedeći put kad ih požele posuditi.)

Za slučaj da knjige nisu dovoljne, uvijek možemo računati na nepredviđene eksplozije – poput stolica koje redovito pucaju pod nama i korisnicima, i to, jamčimo, ne zbog ljenčarenja. Ako ne puknu, barem se naglo spuste, dovoljno da nas ulove na prepad. Sljedeći put kad vidite knjižničarku kako se ispod glasa i stisnutih zubiju obraća svojoj stolici, sjetite se da knjižnica nije isto što i ured – i da, nažalost, uredsko radno vrijeme i neprekidno ustajanje radi traženja knjiga ne funkcioniraju baš dobro zajedno. Možda da prijeđemo na vojne terenske sjedalice?

Nakon knjiga, nakon stolica, nakon prašine, masnoće i vlage, tu su, naravno, korisnici. Ukratko, život je borba. Rad u knjižnici, sa svim svojim predivnim stranama, također je borba.

Onoga dana kad nam svima nebo (ili možda nova zgrada knjižnice?) padne na glavu, knjižničari će biti spremni. Nova verzija postapokalipse – preživljavaju žohari... i gerilski knjižničari.