Sjećate se davnog ponedjeljka kad smo popisom namrgođenih knjižničara namrgodili mnoge (a nasmijali još više njih)? Tada smo se, možda, mrvicu previše zabavljali na knjižničarski račun (iako, ako neće knjižničari, tko hoće?), no na kraju je ispalo dobro, s obzirom na stvari koje su uslijedile u idućih nekoliko mjeseci (ne, doista ne želimo opet o tome.) 

Prolazeći labirintima (stvarnim, klimavim i lebdećim) Središnjeg odjela u proteklih nekoliko tjedana, osluškujući, šuškajući, svakodnevno klimajući glavom na nove loše vijesti i što sve ne, jedini zaključak koji smo mogli izvući iz općeg stanja jest da su knjižničari zaboravili kakav je to osjećaj smijati se iz čiste dobre volje, dobro raspoloženje da ne spominjemo. Naravno, razmišljajući o tome zašto bi se knjižničari uopće trebali smijati (pa ipak rade u knjižnici, njihov je posao da budu mrki i tihi, zar ne?), moramo priznati da nam je malo toga palo na pamet. (Ne nužno tim redom, među njima su prinove u obitelji, dobre povijesne serije sinoć na televiziji, kolektivni odlazak u kazalište, knjiga koju smo dugo čekali, produženje ugovora kolegici – ili nama, korisnik koji se odvažio ušuljati u čitanje nama najdražeg serijala koji broji petnaestak naslova…)

Nažalost, čak i uz sve te sitnice kojima se pokušavamo boriti protiv beznađa, dogodi se da nam ponestane daha, ili motivacije, ili želje za životom – ili, kako je kolegica komentirala, želja za životom je tu, ali ne pomaže. (Ponekad ništa ne pomaže – pogotovo ponedjeljkom.) Češće se, tako, događa da mrko buljimo pred sebe, ili nam izleti nenamjerni hihot na kakvu crnohumornu situaciju (nad kojom bismo se kod kuće, da se razumijemo, zgrozili), ili progutamo potrebu za time da se otresemo na kakvo besmisleno pitanje, neovisno o tome od koga dolazi.

Ipak, povremeno nam se zalomi, pa se korisnici u čudu osvrću – kakvi su to zvukovi među policama? Što to šuška iza pulta? Pa je li moguće (je li doista moguće) da se knjižničari znaju i smijati?

Nego što da je moguće! Pogotovo u situacijama u kojima je jedini izbor histerija ili plakanje. Ima i plakanja – to više što veća knjižnica, tamo negdje među policama i u backstageu – ali, histerija nam je još uvijek draža, a još draže nam je sjećati je se.

Jer, dogodilo se, prije nekoliko tjedana, upravo uoči još jednog radnog oproštaja (A gdje je ona kava koju si obećala, hmmm?), u petak popodne, na komandnom mostu, da je neimenovane knjižničarke u većem broju uhvatio smijeh. Tko će se sjetiti što ga je potaknulo – vjerojatno nešto povezano s poslom, poznavajući dotične knjižničarke. Razlog zbog kojeg se te histerije prošlog petka prisjećamo tako rado jest činjenica da obično vrijedi računica: što više knjižničara na jednom mjestu, to više mrkih pogleda, iz raznolikih razloga, pa i nekih na koje se još nismo obazirali u tekstovima, a vjerojatno nikad i nećemo. Ovoga puta dokazali smo suprotno – i znamo da nismo bili jedini, iako smo vjerojatno među rijetkima. Jer, i knjižničari se znaju smijati. Možda ne uvijek, možda ne pred svima.Možda ne dok se bore s nesanicom, problemima s kičmom i kožnim alergijama. Sasvim sigurno ne usred gužve na pultu za posuđivanje i povrat knjiga – ali, znaju.

No, poput albino vjeverica (nažalost, ne i jetija), knjižničarski smijeh spada u onu skupinu urbanih legendi u koje jednostavno ne možete povjerovati dok im ne posvjedočite uživo (svjedočite nam!), a tada pričate svim svojim prijateljima i obitelji o tome. Nasmiješila mi se! reći ćete tada, knjižničarka mi se nasmiješila! (Jesu li se i kolegice iza nje hihotale ili je to bio izolirani incident? Sigurni smo da je bilo iz najboljih namjera...) Albino vjeverice, dabome.

Problem nastaje u trenutku kad vam se knjižničarka jednom nasmiješi, pa se nadate i idući put vidjeti taj smiješak, ali ne znate da je idući put ta ista, inače dobro raspoložena knjižničarka na kraju svojih snaga, ili je dan ranije polica referentne zbirke pala na nju (ili na njenu prijateljicu), ili joj je ovo zadnji radni dan u vašoj knjižnici. Ne znate da baš toga dana nećete moći izvući smiješak iz nje – pa ni ekstremnim mjerama poput pričanja viceva o spremištu.

No, bez brige – stiže novi popodnevni tjedan. Novi petak. Nova histerija. Tko zna koja će tema ovoga puta biti kap koja će prevrnuti policu?