Neke nove nade javljaju se za knjižničarske prostore, neka nova obećanja padaju, ali smisao ostaje isti – gdje knjižničar dobije dozvolu raditi, ma kako to mjesto izgledalo, dat će sve od sebe da si tamo napravi dom. Radili mi pored sportske dvorane, u novim stambenim naseljima, ispred WC-a, iza WC-a, u lebdećim (ili klimajućim) labirintima, u tuđim podrumima ili na raznolikim terasama s pogledom na more, raditi hoćemo.

A evo i nekoliko stvari koje poduzimamo kako bismo se što bolje osjećali u prostorima koji su nam dani, privremeno, na korištenje – trajalo to privremeno dvije godine, njih dvadeset ili možda pola stoljeća, poput trenutne lokacije Središnjeg odjela u Palazzo Modello – da, i tu smo privremeni gosti! (Još od 1966.)

Kad se knjižničari usele u novi prostor, bio to jedan metar kvadratni (poput novoga radnog stola) ili nekoliko stotina metara kvadratnih (poput naših najluđih snova), prvo duboko uzdahnu. Ogledaju se oko sebe. Zavire ispod namještaja. U sanitarne čvorove. Iza kompjutera (ako postoje na lokaciji). U strop. (Znate, navikli smo na to da nam žbuka pada na glavu, pa bismo radije bili na to unaprijed pripremljeni.) U kolegu pored sebe. Hoće li nam ovdje biti dobro?

Hoće, ako se potrudimo…

Čišćenje obično pomaže, bilo ono opsežno ili samo ručno (presloži papire, obriši tragove kemijski, izbaci crve i inu gamad ispod polica, operi pod…). Prilagodba prostora našim potrebama drugi je korak; pomakni računalo malo udesno, oslobodi novu policu za (tuđe) stvari, natjeraj nekoga da ti plati potpuno renoviranje sanitarnih prostorija, osvjetljenje da ne spominjemo. (Skupi smo mi knjižničari, da. Ti prohtjevi za radom u ljudskim uvjetima doista su nebulozni. Pa kome pada na pamet imati funkcionalnu rasvjetu u prostoru koji se bavi, je l’, čitanjem?)

Oprema (poznatija kao police) dolazi nakon toga na red, a o opremi nemamo što pametno reći osim da je, čini se, dobiti odgovarajući namještaj jednako otkrivanju Higgsova bozona. Da, postoje odgovarajuće police – poneku čak i posjedujemo, skupno, kao GKR. No postoje i preplitke, preduboke, previsoke i preniske police. Postoje police koje vas napadaju u prolazu (ne, nemam mačku, ogrebala sam se na “Dvojci”), police koje se zatresu toliko intenzivno da ne možete dovoljno brzo pobjeći u suprotnom smjeru, a kamoli se smiriti kako biste nastavili potragu za knjigom. (Budimo realni, knjiga je ionako u spremištu, o čemu uopće pričamo?) Police koje smo naslijedili od neke davne knjižnice, nekog davnog korisnika, police koje smo – na kraju krajeva – dovukli od kuće, jer nismo imali više mjesta, a knjižnica, zna se, nikada nema dovoljno novaca. (Možda se ne radi o policama, možda se radi o kutnoj garnituri, ili o šalicama, ili o novom aparatu za kavu – kad ste knjižničar, sve je moguće...)

Kako ni radne stolove ne možemo birati, možemo samo dati sve od sebe da se na njima ne primjećuje da ih istovremeno koristi troje, četvero ili petnaestero knjižničara. Jeste li posjetili kada knjižničarski stan, ili neku kućnu oglasnu ploču, prepunu razglednica, (de)motivirajućih poruka, viceva o političarima, telefonskih brojeva bliže i daljnje rodbine (povremeno i poslovnih suradnika), kratica za uključivanje telefonske sekretarice, podsjetnika na odavno (ne)obavljene poslove…? Pokušajte smjestiti sve to skupa na jedan stol, uz tone i tone knjiga koje čekaju kakvu tematsku pretragu, ili sastavljanje novog programa igre za susret s mlađim korisnicima, ili pregledavanje prinova u potrazi za novim preporučljivim naslovima stručne literature. (Jesmo li spomenuli mobitele, ključeve od stanova, tablete, kabele, ključeve od kutije, ključeve od vanjskih vrata, stubišta, BZ, ZZ, tajništvo, spremište, papirnate maramice, maramice za dezinfekciju, antibakterijske gelove, kremu za ruke – neophodno za preživljavanje u knjižničarskim radnim uvjetima, raznolike zabilješke za knjige, novine, novinske priloge, novinske poklončiće… sigurni smo da ćemo se još nečega sjetiti, naknadno. Poštu, neotposlanu i primljenu, nećemo ni spominjati…)

Prostori za odlaganje civilne odjeće (dakle, svega što ne može izdržati više od dvije minute u spremištu i/ili prašini) u Rijeci, gradu koji na raspolaganju ima minimalnu količinu kvadratnih metara za ljudski prostor, oduvijek su bili bolna točka, ali knjižničari se snalaze. Vješaju kapute po rubovima policama s knjigama, suše kišobrane na (trenutno) praznim kolicima za knjige. Kako u GKR-u ni jedan prostor ne može služiti samo jednoj svrsi, imamo sanitarne čvorove koji glume svlačionicu, kuhinje koje glume pretprostor gorespomenutim sanitarnim čvorovima, ladice za papire i fascikle iz kojih dopire sumnjiv (i nadasve osvježavajući, pogotovo ponedjeljkom) miris svježe kave, podrume koji su zapravo uredi, urede koji su zapravo posebne knjižnične zbirke, kokošinjac koji je zapravo… ovaj, no, da.

Zapravo je istinski nevjerojatno kako nam uspijeva sve to održati u jednom komadu, da ne kažemo uredno. Trudimo se! Uz svesrdnu pomoć profesionalaca.

Kad sve nabrojeno posložimo ovako, na hrpicu, pitamo se čemu uopće tražiti nove prostore? Pa živi smo, zar ne? Nebo nam nije još palo na glavu.? Ni jedan korisnički incident (osim fascinantne migracije čitatelja i istraživača prema ograncima jer u Središnjem ne mogu dobiti zatočenu knjigu – dakle, i to sasvim dobro funkcionira, iako su korisnici bili u najmanju ruku sumnjičavi) još nije neku knjižničarku poslao u bolnicu, a ni jedno stubište još se nije urušilo, bez obzira na sve tone knjiga koje na njima uporno taložimo, manevrirajući oko njih kao da nam život ovisi o tome. (Čekaj malo…)

Kamo dalje? Knjižničarski štandovi na Korzu? Lebdeće galerije iznad pješačkih prijelaza diljem grada, posudba liftom? Iskopavanje novih podruma u gradu koji je već i previše nasut te useljavanje knjižnice? Poziv na korisničko doniranje starih kuhinjskih stolova i otvaranje ureda u stubištima riječkih nebodera? Bibliobrod? Zamotaj knjige u zavežljaj i nosi ih Korzom, lijevo-desno? Dođi vlastitim autom na posao, pa posuđuj knjige iz njega ljudima na placi?

Jedno je sigurno – štogod se dogodilo, mi ćemo se snaći, ne zvali se knjižničari. Ali jednog dana, možda u ne tako dalekoj budućnosti, prestat ćemo slušati obećanja. Što nam nakon toga slijedi... samo spremište zna.

Fotografije: MCT

Tagovi: Knjižničarstvo