"To će biti najbolja godina ikada!" pomislio sam svaki put kada bih se sjetio da ću 2014. godinu provesti većinski van faksa. Da, ostalo mi je za riješiti još par ispita, ali to je ništa. Čas posla! Naći ću posao, imati novce, kupovati knjige, stripove, igre… Sve što poželim! Sukladno tomu, čitat ću sve što mi padne pod ruku, igrati igre koje je moj prosječni laptop sposoban pokrenut (ovo najčešće ne ide preko indie naslova), napokon ću pogledati Lost i The Wire i što ja znam što ne! I najvažnije od svega: pisat ću! Bit ću inspiriran, odmoran, marljiv… To će biti prvi veći uspon mog pseudospisateljskog života. Cilj: brdo priča, scenarij za strip, roman, zbirka priča… Ma može i neka fantasy trilogija! Nije da inače baš pišem fantasy, ali čuj, vremena će biti pa zašto ne? "To će biti najbolja godina ikada!"

Ideja iza paragrafa iznad rođena je prije nekih godinu dana, a umrla je početkom faksa, odnosno čim sam dobio posao. I da sada ta ideja ima epitaf, mrko bih gledao u njega i promrmljao: "Vraga najbolja godina ikada!" A da nisam lijen, možda bi i bila. Ne vjerujem, ali hipotetski… Možda.

Ambicija koju sam stvorio početkom ove godine zgazila me i ostavila slomljena. Doduše, nije da sam odbacio baš sve s popisa. Pokušavam raditi na nekim stvarima (gledam Lost), ali 'pokušavanje' je ionako riječ za mekušce. „Do, or do not. There is no try“, rekao je Yoda, a ja mu uzvraćam sa: „Skru ju, Yoda. Ne možeš ni rečenicu složiti kako spada!“ No naravno da je u pravu… Inače ne bi bio Jedi master.

Nije da je stvarno problem u mom poslu. Odem, odradim, povremeno izgubim živce, ali sve se to prođe i onda dođe ostatak dana. Sveti ostatak dana koji mogu iskoristiti kako god hoću. Šteta što sam do te točke već izgubio svu IQ energiju i što na kraju cijeli dan potrošim na prosječne sitcome. Čak mi nisu najčešće ni smiješni… Samo ih gledam i trulim. Vani polako pada noć, a ja svakih pola sata skinem jednu čarapu. Onda kada pomislim da postoji vjerojatnost da se onesvijestim – stavim pidžamu.
Onda se na kraju to i dogodi pa opet ukrug. Pauze za hranjenje i WC nisam specificirao jer su previše nasumične.

Zasada sve ovo što sam napisao izgleda kao tužan, samosažaljevajuć komentar na blogu, a to nije bio moj cilj (twist: cilja nema). Ne želim pisati toliko o svojim problemima koliko o njima općenito. Tako da ću uzeti jedno ovdje aktualno pitanje, postaviti ga mom prijatelju Gugelu i onda pokušati doći o zaključka koristeći svoje (ne)intelektualne spisateljske moći. Gugel navodno ima sve odgovore, ali najvažnija je činjenica da nikada ne šuti. Čak i kada bi trebao. Baš kao i ja.

Ja: Oj, Gugel! Imam jedno pitanje za tebe.
Gugel: Osjećaš li se sretno danas?
Ja: Da, da, što god… Uglavnom, zašto ljudi troše toliko vremena ne radeći ništa?
Gugel: Svaki pojedinac si je sam kriv za samosabotažu jer duboko iznutra svi se bojimo uspjeha.
Ja: Haaaaaa? Stari, ja se ne bojim uspjeha. Mislim da je to sve što želim. Pas mater… Zašto bi se itko bojao uspjeha?
Gugel: Jer je budućnost stvarna i svi se njoj krećemo, a način na koji se tamo zamišljamo ima jak utjecaj na naše ponašanje.
Ja: Dakle…?
Gugel: Ljudi vjeruju da će zbog uspjeha postati usamljeni. Mnogi se boje da će ih, kada budu uspješni, brojni ljudi tražiti novce ili neke druge stvari. Žene se boje postati mršavije i zgodnije jer to bi moglo okaljati njihovu sadašnju ljubav. A ono čega se svi boje je mogućnost da se promijene odnosi s njihovim prijateljima ili da će ti isti prijatelji postati ljubomorni i odbaciti ih. Ukratko, ljudi se boje promjene.

I tu sam dobio svoje odgovore – ništa ne radim po cijele dane jer, očito, zapravo ne želim biti uspješan. Ne želim se kupati u novcu dok se televizijske kuće ubijaju oko adaptacije mojih romana ili priča. Ne želim da seksi djevojke odjednom prestanu misliti kako imam koju kilu više i počnu me voljeti zbog onog što je ipak stvarno bitno – zbog novca.

Ne, ne… Ne želim ništa od toga! Padam na koljena i vrištim jer to je jedina stvarnost u kojoj se vidim! Ali ona se može promijeniti i u tom ću cilju i uspjeti!
Službeno se deklariram osobom koja se boji uspjeha i promjene i koja će se strastveno boriti protiv tih stvari. Zato ću sada staviti još jednu epizodu onog glupog sitcoma i, iako se možda neću nijednom nasmijati, barem ću biti sretan!

A ako me se sjetite jednoga dana, a ja sam i dalje nitko i ništa, znajte da je moja misija uspjela.

Fotografije: New Launches