Tijekom proteklog siječnja i početkom ove veljače jedan je veoma vrijedan globalni volonterski projekt proslavio svoju treću godišnjicu u Londonu, New Yorku, Bostonu i Zagrebu. Riječ je o časopisu neočekivano matematičkog naziva za reviju o književnom prevođenju: Asymptote. Povodom godišnjice organizirane su književne večeri i okrugli stolovi, a rođendanski se tulum nastavlja i tijekom ožujka i travnja u Philadelphiji, Shangaju, Berlinu, Buenos Airesu i Sydneyu. 

Nas će pak ovdje zanimati slavlje u Zagrebu kao jednom od uredničkih gradova, gdje je organiziran panel o prevođenju i plasiranju domaće književnosti na strano tržište, vrlo dobro i logično zamišljen. Za neokruglim stolom u knjižnici Bogdana Ogrizovića trebao je sjediti predstavnik izdavaštva, koji bi govorio o tome koliki je interes za našu književnost izvan Hrvatske i kako se on materijalizira, te koje su prepreke, a koje prilike na putu naših autora i tekstova do inozemnih čitatelja.

1780898_627047444028200_1871981113_n

Izdavaču se trebao pridružiti i prevođeni autor, u ovom slučaju Robert Perišić, čiji je roman Naš čovjek na terenu u engleskom prijevodu osvojio Jonathana Franzena i vrhove američkih beletrističkih ljestvica. U očima glavnog urednika časopisa u Zagrebu i moderatora panela, izdavačka perspektiva i autorska strana bile bi povezane i upotpunjene prevoditeljskom vizurom, na čemu sam im bila jako zahvalna, kao što sam zahvalna svima koji prepoznaju da prevoditelji, osim što prepišu tekst s izvornog na ciljni jezik, znaju i mogu nešto i reći o tome tekstu i njegovu kontekstu. A trebala sam, rekli su njih dvojica, malo progovoriti o tehničkim aspektima prevođenja i komentirati englesku verziju romana pod naslovom Our Man in Iraq.

Zvučalo je u najbolju ruku obećavajuće, a u najmanju vrlo zanimljivo i dovoljno ozbiljno da se ozbiljno pripremim. Najprije sam pročitala originalni roman, koji je prvi put objavljen još 2007., ali nisam stigla do njega sve do 2014. Panel je bio izvrstan povod, i bilo mi je drago da ćemo baš o tom romanu govoriti jer mi se svidjela priča i način na koji ju je autor strukturirao. Duhovito, nepretenciozno, fabularno na čvrstim nogama, pravi urbani roman koji živi u neharmoničnom, ali urnebesnom braku sa svojom zazornom ruralnosti. Priča je generacijska, post-post-ratna, ali s puno tragikomičnih detalja iz političke, društvene i medijske svakodnevnice.

Osim te tipično hrvatske fakcije i fikcije, roman ima snažne elemente sveprisutnoga: bavi se medijskom konstrukcijom stvarnosti, tematizira rat u Iraku, financijske makinacije i malverzacije, a tu je i obično-neobična ljubavna priča koja je trebala biti katalizator, a pretvorila se u filtar. Tako dobar sadržajni omjer globalnog i lokalnog, univerzalnog i specifičnog, i čvrsti mostovi između tih sfera činili su mi se sjajnim predispozicijama za američki uspjeh, i jedva sam čekala zaroniti u prijevod i provjeriti u kojem je smjeru hrvatsku priču odlučio odvesti naš Australac u Berlinu, prevoditelj Will Firth.

Na prvo čitanje, prijevod je u redu. Na drugo isto, ali ništa više od toga. Pedantno izveden i svakako pohvalno dosljedan, ali – i pišem to sa zadrškom, i sa sviješću da je ciljni čitatelj izvorni govornik engleskog, a ne hrvatskog – na način koji izvorni tekst lišava jedinstvenog duha u kojem je napisan. Autorski potpis nešto manje pati, ali ugniježđenost u tipično hrvatski, regionalni kontekst zapravo je neutralizirana do poništavanja.

Dok tako razlažem osnovne premise procesa prevođenja i prijevoda kao konačnog rezultata, još sam u stadiju razmišljanja (jer panel se događa tek u nastavku teksta), i u toj sam fazi teorijski i praktično svjesna da je prijevod pregovarački proces i kompromis u kojem se, da parafraziram Umberta Eca, obje strane moraju odreći nečega da bi dobile nešto drugo ili treće, na obostrano zadovoljstvo, jer ne možeš imati sve. U tome duhu, moja konstatacija da se u prijevodu poništavaju lokalni i specifični elementi, a ističu i preoblikuju oni bliski govorniku ciljnog jezika ima deskriptivnu, a nikako preskriptivnu težinu niti osuđivačku notu. Ovaj prevoditeljski projekt odlično odražava jednu od dvije književnoprevoditeljske strategije koje su u optjecaju još od 19. stoljeća, i to u anglofonom svijetu omiljenu metodu udomaćivanja u odnosu na ciljni jezik: ostavimo čitatelja na miru, i dovedimo mu autora na način da ga shvati bez predugog uvoda, upoznavanja i fusnota. I to je legitiman način, i pohvalan kad se, kao ovdje, dosljedno provede. Ali nije jedini. 

I sjajno što nije jedini, i sjajno što postoje slojevi koje ćemo razgrtati i opcije o kojima ćemo kompetetno razgovarati, unaprijed se doista veselim. Štreberski sam zamišljala panel uz minimum teorije, dosta prakse i puno nadovezivanja na ono što će autor i glavni urednik izdavačke kuće imati za reći, sretna zbog prilike da sudjelujem i učinim proces prevođenja vidljivim, i presretna zbog platforme koju sam dobila. Ali nije baš bilo onako kako sam ja to zamislila.

L'esprit de l'escalier

Ali krenimo od kraja. In the quiet words of the moderator, bio je ovo metapanel. Zaključak, dakle, nije bio toliko u onome što je rečeno koliko u zastupljenosti pojedinih govornika u vremenu i prostoru diskusije: to je bila slika tržišta i presjek stanja stvari. Za autora je, s pravom, pitanja najviše, nakladnik također ima mnogo toga za reći i često se nadovezuje na ono što autor govori, a prevoditelj, u ovom slučaju prevoditeljica, strpljivo čeka da na nju dođe red. I misli u sebi, Lawrence Venuti, evo to figa, tebi i tvom konceptu prevoditeljske nevidljivosti, i još i praksi skrivanja čina prevođenja, a posebno tvojoj tezi da dobri prijevodi svojom kvalitetom poništavaju prevoditeljsku prisutnost.

Pitanje koje mi je prvo palo u krilo bilo je, otprilike: postoji li interes za hrvatsku književnost izvan granica Hrvatske i koliku ulogu prijevod i prevođenje imaju u tome? Ono što sam rekla drugo - a trebala sam istaknuti prvo - bilo je da mi se čini, zanemarimo li interes za Rat i poraće, koji nam je, izgleda, konstantna karta za vanjska tržišta, da ovisi koliko se ta hrvatska književnost bavi širim, globalnim ili općeznanim kontekstom. Slojevitost je prednost, kao i velike teme u privlačnom pakovanju. Ali ono što sam rekla prvo, pa je sve ostalo palo u drugi plan, bilo je da postoje te dvije hude metode, potuđivanja i udomaćivanja, i da je Our Man in Iraq ogledni primjer ove druge.

Uvodeći tu malu teorijsku cvebu, htjela sam potaknuti dijalog s autorom o upotrebi dijalekta, odabiru registra, o tome što je u prijevodu izgubljeno, a što dobiveno. Ali izgleda da nije bio dan u kojem mi se želje ostvaruju pa od diskusije nije bilo ništa, a komentar o metodi prevođenja shvaćen je kao vrijednosni sud umjesto kao opis stanja stvari iz moje vizure. I isprovocirao je kod autora vrlo defenzivnu reakciju. Moja tvrdnja da je svijet njegove knjige kako je izašao u Americi samo jedan od mogućih najboljih svjetova uvrijedio ga je. Ili barem dotaknuo na način da se osjetio prozvanim, i pozvanim braniti prijevod i prevoditelja, a svakim daljnjim korakom u diskusiji bilo jasno da autor ne smatra da se o prijevodu ima što reći osim da je a) prepreka za uspjeh vani ako prijevoda nemaš b) da isti „solidno košta“, a svi znamo da novca nema. 

Tu sam shvatila ono što sam i na panelu uspjela istaknuti, a to je da je prevođenje i prijevod za neke autore, a možebitno i za još neke karike u ovom produkcijskom lancu – čisti pasiv. Autor aktivno napiše, izdavač aktivno objavi, a ako želiš na vanjsko tržište, onda se tekst prevodi ili dade prevesti. Kad je to nužno zlo od pasivnog prevođenja gotovo, napokon u rukama imaš materijal koji je posve isti kao tvoja knjiga na hrvatskom, samo na nekom drugom jeziku, i onda to dalje prodaješ.

Na moje pitanje koliko je surađivao s prevoditeljem, Robert Perišić odgovorio je da je ovaj „imao gomilu pitanja“, što mi je ostavilo snažan dojam jednostrane komunikacije ili barem jednosmjerne problematizacije. Bilo je još instanci kroz koje sam shvatila da autor prijevodu pripisuje mimetičke moći o kojima se nema što raspravljati. Zato se nije previše konkretno bavio ni jezicima na koje je roman preveden – na pitanje koji su to, rekao je da su engleski, njemački i još neki „manji jezici“ (op.a. bugarski).

Nismo stigli previše govoriti o tome kako bi to izgledalo da je roman na engleski preveo izvorni govornik hrvatskog, a ne engleskog jezika, i što bi se u tom slučaju dogodilo s dijalektalnim momentima, citatima iz srpskih filmova i subkulturnim instancama. Ni o prijevodu naslova i plutajućim toponimima u njemu nisam stigla ništa reći, niti upitati autora je li tendencija bila da novi naslov razgovara s naslovom popularnog romana Grahama Greenea, iz čiste znatiželje, jer kad  interpretacija uzme maha, prvotne namjere uopće nisu važne. 

Koju posluku porati

Općeniti zaključak panela je, iznenađujuće, vrlo – općenit, i pun kondicionalnih rečenica i modalnih glagola. Trebalo bi, moralo bi, moglo bi, ako se ovako, onda se onako, pod uvjetom da se to i to što već unaprijed znamo da najvjerojatnije neće. I s plasiranjem književnosti je kao s turizmom i ostalim nesustavnim pokušajima spašavanja hrvatskog gospodarstva: treba produžiti sezonu i raditi strukturirano svaki dan, u uhodanim timovima, a ne ona dva mjeseca godišnje s ekipama sezonskih radnika koji su pali s Marsa.

Nakladnici se iz dana u dan bore u svom nelukrativnom biznisu, i dobro im je čim nije gore. Autorima je bitno da su sve rečenice na broju, a ne bi bilo loše ni da prevoditelji budu proaktivni i sami prevedu neki tekst koji im se sviđa i ponude ga dalje. Prevoditeljica misli da prevoditelje treba uključiti više: ne samo kroz suradnju s autorom, već i u druge dijelove lanca. Ozbiljni prevoditelji, a napose oni književni imaju mnoge praktične i teorijske kompetencije: poznaju grane znanosti o književnosti, prate produkciju, solidno pišu – zvuči li to samo meni kao nešto što bi višestruko i raznoliko moglo pridonijeti projektu plasiranja hrvatske književnosti na strana tržišta?

Na panelu se dosta govorilo o instanci književnog agenta, koja je u svijetu imperativ i dobra praksa, a u Hrvatskoj u povojima. Složila bih se da su agenti ili nakladnici u funkciji agenata za autore nužnost, i da se autori svakako kroz agente trebaju maknuti od te vrste direktnog kontakta s tržištem. Nije njihovo da postanu agresivni akviziteri i promotori vlastitih tekstova, i zato što je nemušto i nezahvalno hvaliti sam sebe, ali i zato što u vrijeme dok prodaju svoj stari tekst mogu i trebaju raditi na novome.

Ali prijevod, to nije prodaja teksta. Prijevod je stvaranje, kreacija ili re-kreacija u koju bi svaki živući autor trebao biti uključen, ili je barem ozbiljno shvatiti. Mi prevoditelji to opet pišemo zajedno s vama, gospodine Perišiću. I imate se razloga bojati kakvog ćete sebe – kroz nas – poslati u svijet. Čak i ako su „sve rečenice na broju“. Glavni lik i pripovjedač u romanu, koji se u hrvatskom izdanju zove Tin, a u engleskom, zanimalo  bi me zašto, Toni, u jednoj instanci izražava sumnju da je uopće moguće preskočiti jezičnu barijeru. Objašnjavajući čitatelju i samome sebi zašto nije zajahao ratni emigrantski val, kaže: „Nije mi se dalo konobariti, prati posuđe u restoranima, spavati po šupama i natucati te njihove jezike na kojima nisam znao biti duhovit.“ Urezala mi se ta rečenica jer sam pomislila da autor možda progovara kroz pripovjedača, ali pokazalo se da sam ipak upala u (auto)biografsku klopku.

Osim naknadne pameti, koja je ovaj tekst, ostaju i naknadni osjećaji. Dok (naknadno) pišem, u glavi mi je cijelo vrijeme ta situacija kad me, iz prilično banalnog razloga, zaustavio već unaprijed razjareni prometni policajac. Dok sam vadila dokumente iz pretinca, promišljala sam taktiku: da li nehinjeno i umjereno agresivno pokazati zube, ili ipak iskušati soft i konstruktivan pristup? Odabrala sam ovo drugo, i grdno pogriješila, a ista se situacija ponovila i na panelu. Kao ni policajac, ni autor nije bio impresioniran, niti ga je moje izlaganje natjeralo na razmišljanje. Ali ima još autora, i još prevoditelja, i još onih koje tema zanima, a nisu prije tjedan dana bili u Bogdanu Ogrizoviću. I ovo je tekst naglas, za vas.

Fotografije: Asymptote