Ako postoji nešto što sam kao dijete znao o Ukrajini onda je to bila usputna stanica Harkov iz Bajagine pjesme na kojoj je voz, pospani voz išao za Harkov, Gomelj, Lenjingrad. U međuvremenu ne samo da votka nije rakija, već više nema Sovjetskog saveza, a Rusija ratuje sa Ukrajinom već u drugom navratu i svi smo više manje u tom sukobu zauzeli strane. Roman Sive pčele tematizira vrijeme iz faze prvog sukoba, onog koji počinje 2014. godine i koji čak nije ni nazvan specijalnom vojnom operacijom. Kristijan Poklečki ga je preveo nekoliko mjeseci nakon što se tamo opet sve zahuktalo; preveo s ruskog jer Andrej Kurkov, najčitaniji ukrajinski pisac izvan domovine, piše i na ukrajinskim i na ruskom, a inače je rođen u okolici Sankt Petersburga. "Tuga mi je velika, velika ko Rusija."

Slobodno mišljenje je privilegija, a moć je izražavanje tog mišljenja, bez ustezanja i bez predumišljaja koliko ono uopće ima odjeka. Tako za rat u Ukrajini briga nekog što ja ili ti imamo reći o tome, kad je sve napisano u dnevnim ratnim analitikama - svi ti hladno žiletski prezentirani odnosi moći i nemoći, koji su i doveli do tog rata - ali šutnja još manje pomaže. Na ratu će se tako mnogi okoristiti (već je izišao strip o Azovstalu), o ratu će se pričati i kada ratovi prođu jer moć je prilično jednostavna stvar: rat je nigdje drugdje do u nama samima. Ono što se sad događa u Ukrajini, nama je ustvari jednako daleko kao i pjesme koje smo slušali tijekom mladosti.

Ono što se sad događa u Ukrajini, nama je ustvari jednako daleko kao i pjesme koje smo slušali tijekom mladosti.

Očekivano, ovu knjigu sam prvi podigao u knjižnici (snježno bijela i hladna predzadnja stranica bez ijednog datuma za podsjetnik vraćanja knjige), a usputni pogled na internet na prvu nije donio neki bitan prikaz ili kritiku Sivih pčela (osim one Josipa Mlakića) po našim portalima.

Radnja romana počinje na rubu smrti, tamo gdje preostala dva stanovnika Male Starogradovke, Paška i Sergejič, nose svoje konflikte još iz osnovne škole životareći tri godine u sivoj zoni između ukrajinsko-ruskih linija sukoba nigdje drugdje do u Donbasu. Sergejič ima šest košnica pčela koje hiberniraju u štali, ženu i kćerku koje su ga napustile dok je Paška osuđen da traži društvo od jedinog susjeda - neprijatelja iz djetinjstva, Sergejiča. Te pčele postale su slavne kad je Sergejič ponudio terapiju ležanja na košnicama na koju je, još prije rata, dva puta svratio gubernator Donbasa. 

Kod jednog nam lika svraća ukrajinski, kod drugog ruski vojnik, a zima izmiče i malo po malo uz oskudicu, svakakve tišine i naviknute samoće približava se proljeće.

Kako nas ratovi, pandemije ili potresi ogole i dovedu do ruba tako se u Sivim pčelama život svede na preživljavanje i rutinu, a roman na jednostavne rečenice i radnju koja je svedena na minimalizam mogućeg. U njemu se jedna duša bori da ostane  ljudska, unatoč svim parametrima nesreće. Tako Sergejič prekriva ledom ubijenog vojnika koga su svi ostavili da trune, usput otkrivajući da je on Djed Mraz koji u susjedno selo nosi slatkiše, koje Sergejič na koncu i dostavlja djeci. Usput se simbolično grije na ugljen (jer on je inspektor rudnika u mirovini) i sa Paškom dijeli dobre i loše dane, mijenja nazive ulica, sanja o hrani, ženi, struji, boljim svijećama, televiziji, novinama. Ali čak i jedan takav život odvede do kobnih pogreški, nekad u braku, sada u ratu. A kad stigne proljeće Sergejič odluči odvesti svoje probuđene pčele daleko od rata.

 

Olako se naviknemo na medijsku geografiju i analitiku rata te zaboravljamo kako tamo između Donbasa, Zaporižja i Krima i dalje žive ljudi i jedan pčelar koji u romanu vozi pčele između separatista, Banderovaca i krimskih Tatara.

Uz malo mašte nije teško poistovjetiti se onom sloju romana koji govori o ukrajinsko-ruskim "prekinutim vezama", čim upotrijebimo dobro nam znani srpsko-hrvatski predložak ili, ako vam je baš stalo, hrvatsko-srpsku matricu. O onom drugom sloju romana, likovima koje je rat zbog godina, bolesti ili barem ravnih stopala, zaobišao, ponetko bi mogao barem izmisliti svoju priču, a sve ostalo napisano je uvijek i svugdje identični život: pčele su za rata isto tako zujale i u Bosni, Kninu ili na Kosovu. Dakle, puno je elemenata koje možemo lagano iščitati u strukturi ovog romana, a najbolja je ona da se čita tečno i glatko i bez ovakvih osobno lokalnih invalidskih pomagala. I da se razumijemo: čitanjem ovog romana nećete ništa promijeniti u samoj ljudskoj prirodi, ali bi vam mogao pomoći da bolje razumijete ljude. Posebice one koji i dalje žive u Ukrajini. Zar bi književnost išta više i trebala ponuditi?

Možda bi nas mogla upitati je li nam bitnije geo-strateško nadmudrivanje i mogući porast cijena energenata od broja života koji je s obje strane izgubljen? I  je li u tom (medijskom!) kontekstu broj poginulih u ratu Ukrajini ekvivalentan izgubljenom broju pčela tijekom pomora u Međimurju?

Olako se naviknemo na medijsku geografiju i analitiku rata te zaboravljamo kako tamo između Donbasa, Zaporižja i Krima i dalje žive ljudi i jedan pčelar koji u romanu vozi pčele između separatista, Banderovaca i krimskih Tatara. Usput sreće i ženu - a u poznim četrdesetima ljubav i strast su praktične i promišljene - vidi i doček mrtvih vojnika, ispaljene ratnike koji mu napadnu auto, strvinarske novinare... Ustvari, ovaj roman je najljepši način da otkrijete sve ono što vas NE zanima o ratu u Ukrajini! U njemu nećete naći cifre koliko je novaca u oružju oslobodila američka administracija, niti buduće cijene plina, a još manje rute žitnih brodova već samo male ljude i njihove još manje, jako ugrožene živote, uz zujanje pčela. S tim da ne treba zaboraviti da je ovdje riječ o fikciji koja je, paradoksalno, nekako bliža istini od svih ratnih izvješća na koje smo već oguglali. Barem u književnosti stvari ne moraju biti crno-bijele: slova Andreja Kurkova mogu biti i boje meda. A Bajagin Harkov ne mora biti stvarni grad već može biti i ukrajinska marka električnog aparata za brijanje koji je star ali " radi kao kombajn".