Ovo nisu moje priče. Nisu a priori antikapitalistički režirane niti sadrže brojke. Osim jedne - od gotovo dvadeset milijuna.

Prva kreće jednim običnim angažmanom: dvoje američkih turista naručili su lokalnog vodiča za naš grad. Starci, privatni vozač i smijuljenje.

Znate, oni su malo neobični. Što da? Da, da, oni vam, ovaj, idu po gradovima samo zato da bi lovili Pokemone.

Meksički turist vratio se s pauze u Međugorju okrenute majice. Na glavi mu kockasta kapa hrvatske reprezentacije, a majica, kupljena u Sarajevu, bosanska. Vjerojatno mu je veš od crnogorskih vaterpolista, ako su i tamo prolazili.

Uh, u Grčkoj smo odlično prošli, a ni u Splitu nije bilo loše. Ozljeda na ruci? Ma to je samo mali pad prilikom jednog velikog ulova. I, znate, mi vam poslije idemo na sjever Italije: tamo postoji jedna zemlja u kojoj samo ljubav vlada. Jednom su došli talijanski vojnici i u suzama spustili puške kad su osjetili tu ljepotu... Pokemoni? Njih smo počeli igrati da bi se približili unuku i otada putujemo svijetom igrajući. Jesmo, ali on je promijenio igricu tako da smo se opet udaljili. Ali tebe ćemo pozdraviti kliktajem dupina, znaš kako se oni glasaju? Sad ćeš čuti.

Druga je poučnog karaktera: iz fan shopa. Meksički turist vratio se s pauze u Međugorju okrenute majice. Na glavi mu kockasta kapa hrvatske reprezentacije, a majica, kupljena u Sarajevu, bosanska. Vjerojatno mu je veš od crnogorskih vaterpolista, ako su i tamo prolazili. Ali ta majica je naopako obučena. Vodič ga pita zašto ju je okrenuo, a on kaže da nije namjerno već da je morao - rekao mu je da je kapa ok, ali majicu mora naopako okrenuti, da se ljiljani ne vide. Tko? Policajac.
U Meksiku ti vjerojatno izvrnu cijelu ljudsku kožu ako nosiš majicu konkurentskog narko kartela, tako da lokalni bosansko-hercegovački kolorit u kojem predstavnici reda i mira okreću majice turistima, i nije vrijedan spomena. Samo smijanja.

U trećoj priči izdvojio se iz grupe i brzo pronašao zgrade u kojima je živio, tamo kod hotela Roma, kasnije nazvanog Beograd, a danas nikako jer je bezimeni bivši hotel. Jednom su ga njemački vojnici skupili ispred njega i s brodom odvezli na Preko, iz zabave. Tjerali su ga da im pjeva, a on je zapjevao jedinu njemačku koju je bar malo znao, onu od Marlene Dietrich. Odjednom ih je nekakav grom savjesti ošinuo pa su ga vratili doma, ali angloamerička bombardiranja već su počela. I jednog od tih dana igrao se u nekom parku gdje su se sva kvartovska djeca okupljala, kad je među njih pala bomba. Krenuo je kući i vidio oca kako trči prema njemu i pada u nesvijest kad je vidio da je preživio. On je prvi otišao, a kasnije su s mamom i oni krenuli za njim. Imao je pet godina kad je zadnji put vidio Zadar. I mislim se kako bi bila bi prava šteta da njegovu priču nitko ne čuje kao što smo oglušili na priče svih ostalih turista koji prolaze pokraj nas.

Ali priče ionako ne postoje da bi se vjerovalo ili sumnjalo u njih - to je manje bitan dio magije - one su žive sve dok ima netko tko će ih saslušati.

U predzadnjoj priči ona je poznavatelj balkanskih zemalja: više puta za Hrvatsku, Sloveniju, Crnu Goru, pa sad Mostar i skuplja već dugo hrabrost još i za Banja Luku.

Onaj prvi migrantski udar zatekao sam se u Beogradu: u hotelu ispod kojeg su migrantima improvizirali prve šatore. Jedan moj kanadski turist pitao me možemo li proći busom pokraj njih da ih slikamo. Zvučalo je kao safari molba. 

Tamo u francuskoj Bretanji radi kao medicinska sestra, a zadnji trag za koji zna je taj da ima polubrata i polusestru. Misli da je iz miješanog braka koji se raspao za naših ratova, ali nije sigurna. Nikad se nije usudila kontaktirati nikoga, a za ovo je slučajno, a možda malo i namjerno, saznala iz druge ruke. I tako, kruži već godinama oko svijeta koji ju je iz siromaštva dao na usvajanje kao bebu u jedan bogatiji početak. Možda jednom i napravi zadnji korak i odluči se otkriti ga. Možda, ali to neće biti sutra, i neće joj biti lako.

Onaj prvi migrantski udar zatekao sam se u Beogradu: u hotelu ispod kojeg su migrantima improvizirali prve šatore. Jedan moj kanadski turist pitao me možemo li proći busom pokraj njih da ih slikamo. Zvučalo je kao safari molba. Ne, ali možemo zajedno prošetati do njih ako želite. Taksisti su ih već vrebali i mamili za transfer u Hrvatsku; bilo je puno više odraslih nego li djece ali nije bilo više straha u tim ljudima, samo borba za goli, prljavi, bosi i gladni život. Naravno da se onaj i nitko od ostalih gostiju nije usudio otići sa mnom do tih turista bez paket aranžmana i valjanih dokumenata.

Jedna njemačka redateljica naših korijena kaže u novinama (a u tekstovima svašta se zna izreći eto tako, deklarativno i ideološki) da bi nam trebalo biti jasno da svi ti ljudi crnče cijelu godinu u šugavo-kišnim klimatskim uvjetima kako bi došli tjedan dana na naše more - a mi navalili tamo rintati da bi se, kao i oni, vratili na tjedan i pol dana sunca Mediterana. Crno-bijela je to slika, ali treba tu i tamo poslušati i tuđe glasove koji dolaze s one strane iznajmljenog jastuka.

I zamislite samo što će svih tih gotovo dvadeset milijuna turista ove godine materijala prostrti po društvenim mrežama. Možda bolje i da nas nije briga. Jer još jednom zamislite da svi oni na sav glas na svojim jezicima u istom trenutku izgovore samo po jednu rečenicu - koja bi veličanstvena buka to bila!