U onoj knjižari Tiska na dubrovačkim Pilama sreo sam jednu vodičkinjnu koja je nakon pozdrava rekla da me nije očekivala tu sresti.

- Što tražiš, pitam.

- Nemam pojma, možda nešto nađe mene.

I tako se izgubimo u knjigama. Koji minut poslije vidim Suhu palmu Rade Jarka i pogled na cijenu vraća je na policu i onda, pregledavajući one čekić znakove Frakture, privuče me naslov Enciklopedija očaja. Isti autor, druga cijena: 19.90 kuna. Priđem pultu, imaju je problema očitati.

Tip mi kaže:

- Deset kuna.

Vadim lovu, nasmije se i dobaci da bi je i on kupio da je znao. Kažem da uzme drugu, ali nema. Izlazim s mišlju kako ću mu je jednom u prolazu pokloniti pročitao ju ili ne. Kolegice nema, ne znam što je nju snašlo.

Dakako da znam da za čitanje književnosti te posebno za njeno kritičko promatranje vrijeme i mjesto radnje nemaju apsolutno nikakav značaj ali, po meni, igraju presudnu ulogu. Da bi bio in the mood, nisu dovoljna književno-teorijska znanja, posebice ako se radi o literaturi koja putuje. A Enciklopedija očaja u triptihu kreće iz vizure engleskog novinara u španjolskom ratu i mislim se, negdje na Lopudu, u kutu pored kotorske karampane ili u kakvoj trebinjskoj birtijetini, kako neću proći kroz tekst. No pasaran. I, onda, idem dalje, i mada je dobro, pitko, intelektualno smisleno postavljeno, glatko i moćno napisano stignem do kraja i uronim u drugi dio - Neočekivano Venecija. Bravo, Rade.

Ne za ovo: "Ako nema suvisle kritike, a pritom ne mislim na kritiku koja je odveć autoritarna, koja pršti od moći i koja po vlastitom ćeifu odlučuje tko vrijedi, dakle ako nema kritike koja će bar donekle odmjeriti stvari, i bar ih donekle postaviti na svoje mjesto - onda čitava stvar oko umjetnosti postaje i svodi se na obično spletkarenje i poznanstva. Ja tebi, ti meni.", nego i za sve ostalo između Lokruma, Počitelja, Sarajeva, Stockholma i Serenissime. Cijeli jedan čovjek smjestio se između tih koordinata i možda nas one ne određuju u životnim putanjama, ali kao i u čitanju ili književnoj kritici, bez njih bi bili samo ptice.

Enciklopediju očaja čitam svugdje, po hotelskim sobama, autobusnim stajalištima, parkovima i paralelno vrtim film kako ću kupiti i Suhu palmu, baciti pogled gdje je Rade otišao od tematiziranja pozicije intelektualca po rubovima istoka i zapada, nastavlja li s temama poput homoseksualnosti, umjetnosti, traženja ljubavi po koricama i mrvicama života, osamljenosti i očajnih slučaja ili slučajnih očaja; usprkos tome što me objavljivanje tekstova trenutno privlači koliko i paralelno čitanje izvještaja sa sjednica HDZ-a i SDP-a ili salonski feedback pisaca i njihovih društveno-mrežnih lajkavaca kako se netko usuđuje o knjigama i svemu što ih okružuje i zaokružuje nekanonski i drugačije pisati.

"U kupovanju sitnica za put postoji jedna vrsta neopisive sreće, kao da je samo to gomilanje namirnica: gaziranih sokova, čiste izvorske vode, krekera, štapića, papirnatih maramica, melema za usne, sendviča, dovoljno za sreću, i čak važnije od samog puta."