Po mom paušalnom proračunu u jadranskim urbanim centrima danas živi manje ljudi nego li u glavnom hrvatskom gradu. Povijesno, mogli bi otvoriti temu historijskog diskontinuteta, s obzirom na to da se radi o starijim gradovima i (prirodnoj, novovjekoj) selidbi centara moći prema sjeveru.

Aktualnija je ipak problematika pretvaranja starih obalnih gradova u urbanizirane turističke resorte. Jer, da si ne mažemo oči, jug je već odavno postao odmorište sjeveru, antipod vrijednom i stresnom radu u magli i kud ćeš boljeg bijega do estetike prošlosti.

Infrastruktura je već tu, samo je treba nakrcati suvenirnicama, hostelima, zalogajnicama i pojesti javni prostor. Koji uz to ima i priču, koja pak i nije toliko bitna. To što život, kao nuspojava profita, pati, realno je stanje stvari. Sve ostalo je čista romantika. Oriđinali i kale, lopta koja se obija od zidove, dječja graja, guzica na rimskom kapitelu u pauzi... Jesu li djetinjstva ideološki pomiješana s htijenjima? Je li grad zbroj institucija ili su samo ljudi njegovo tkivo? Olakšava li nam supermarket život iako ugrožavamo lokalnog poljodjelca? Puno pitanja, koliko i gradova, a samo je jedan moj. U njega sam se doselio punoljetan i bio je postratno siv i tužan, dok je sad šaren i praznjikav. Ostale sam imao i sreće i kobi dobro upoznati. I što je sad bolje? Onaj živi ili ovaj lukrativni grad. Ne znam i bojim se da me toliko ne zanima.

Ne postojim da bi mi se stvari i vremena sviđala ili ne, tu sam sad i ovdje da ih živim.

Poreč/Parenzo

Vjerojatno nema regije na Jadranu koja zrači tim urbanim diskontinuitetom kao što to čini Istra, a Poreč, kao nekad najturističkija jugoaglomeracija (sve dok mu Adris grupa s Rovinjezima nedavno nije maznula broj noćenja) na mene uvijek ostavlja taj jaki simbolički dojam. Palače s cvjetno gotičkim otvorima na Dekumanu čija su prizemlja danas, nakon esulskog bijega u tršćanske muzeje s ideološkom popudbinom, naselili albanski slastičari i zlatari, romski preprodavači plastike i tekstila.

Zalomi se u tom gradu i kakav hipsterski butik, zaklonjen kič slikama svakodnevnih restoranskih menija, ponudom brodskih izleta uz pogled na dupine i zalazak sunca i nema tu pomoći: mali gradovi ionako nisu što su nekad bili, oni danas sele u predgrađa, u bezbrojne kružne tokove po kojima je Poreč ipak šampion cijele države. Ništa presimbolično, samo vožnja Parenzanom u civilizacijskim krugovima koji se šire.

Rovinj/Rovigno

Ima od onog stajališta za turističke buseve par minuta u nogama do grada, s naglaskom na nadrealno iskustvo u kojem se miješaju Messijeve i Modrićeve majice, talijanski s naglaskom na Veneto, hrvatski s naglaskom na Kosovo i uz cijeli jezični turistički Babilon koji mili prema Eufemiji uz kožu koja to nije, originale s felerom, precijenjeno voće na tržnici i brodove koji vode van grada prema Crvenom otoku, Limskom kanalu ili, hoćeš-nećeš, majci Veneciji. Sve ostalo je iluzija: prvi five stars hoteli na poluotoku, high tech, nouveaux riches, zadivljena kontinentalna buržoazija, happening i pokoji ribar, ili priučeni ribar-došljak, s romantičarskim zalaskom sunca u oku dok mu iz lule dimi miris duhanske industrije. Neke od najljepših kava u životu popio sam s pogledom na vedute ovoga gradića.

Pula/Pola

Od svih iritirajućih istarskih pojava nijedna nije vezana za vizualno, niti za život sam po sebi već za malograđansko izdizanje tolerancije i prihvaćanja. Mislim se kako i nije baš sve tako blistavo dok se penjem prema pulskoj Castropoli. Više to ima veze s igrom slučaja, migracijama, blizini emitivnih tržišta i zadnje, ali možda najbitnije - tu smo na korak od Ponte Rossa, a to je u doba naše mladosti značilo, ne toliko novu ploču i jeans, već mogućnost. I nadu. Popeo sam se tik ispod pulske tvrđave i šećem ulicom. Vire armature brodogradilišta, a tamo preko je ideja Rivijere Brijuni, ogromni izvanvremenski prostor u kojem je moj brat služio vojsku.

I ironija ovoga grada nije u tome što mu je more odnijela industrija već što u cijeloj novijoj militariziranoj povijesti te sredine nije ostao ma baš ni jedan vojnik za vidjeti u gradu. Možda bi o tome imala što reći Blaškovićeva Cosulich Patricia zbog koje sam potegao do Castropole.

Opatija/Rijeka

U kontekstu turizma i urbaniteta ova dva grada hrvatski su jin i jang ili Dr. Jekyll i Mr. Hyde, zavisno da li subjektivni parcijalni pogled ide s Vojaka na Učki ili s benzinske stanice na Vratima Jadrana. Jednom sam nazvao Turističku zajednicu grada Rijeke, predstavio se i pitao koliko često grupa od pedeset stranih turista odsjeda tjedan dana u gradu. Iskoristivši efekt zbunjenosti rekao sam da bi bilo lijepo da im nešto daju. I jesu.

Isto tako, ako projekt EPK ne ubere nas koji riječkom obilaznicom strujimo s turistima oko grada, prijestolnica kulture bi mogla imati efekt živog muzeja za upućene u cijelom širem kontekstu odumiranja urbane strukture na obali. Jer, ipak Rijeka nije Opatija, ali jedno bez drugog ne idu, ma koliko ja Rijeku volio jer je sve osim grada iz turističke brošure.

Pag/Zadar

Ova dva grada nekad su ratovala. Kampanilizam, ali interesni. Vremenom se identiteti pomiješaju, skuhaju u nove pašte i tako je sad sve to Dalmacija, od Paške vale do ribarskog Molunta. Jedan je renesansni grad koji je osmislio Juraj Dalmatinac, a drugi je onaj u kojem se rodio. Koja to mora biti energija - na bijelom papiru napraviti raster ulica, opkoliti ih zidinama i pustiti ljude da unutra žive.

Osvajanje Divljeg zapada uz malo soli, bure i par ovaca da se nađu. Čipka i ono rafinirano, kultura, običaji, tradicija, navike i ćakule dolaze s vremenom, ali stajati na nekoj pustopoljini i zamisliti cijeli grad ono je što razlikuje Zadar i Pag. Pastiche i projekt. I danas mi je u tih četrdeset pet kilometara distance osnovna ideja: idem od grada koji se tisućama godina taložio do onog koji je niknuo kao Brazilija u kamenoj otočnoj pustinji.

Šibenik/Trogir

Na nekoj metafizičkoj razini i gradovi zrače - toliko života i generacija isprate da to mora ostaviti traga. Ako ne za kunsthistoričare, onda bar za one što slažu i igraju se riječima. U tome je neka muzika grada, puno više od katedralnog dekora.

A nekad je Šibenik bio pod jurisdikcijom trogirske biskupije sve dok nije pokazao figu i pozvao arhitekta iz prošle priče. Naime, on je kombinirao i slikarstvo i nove metode u gradnji, pa čak i arhitektonsku muziku (pet i pol stoljeća prije zadarskih Morskih orgulja) tako da se u njegovim dekorativnim listovima akanta kriju tonaliteti prošlih vremena. Ali ne dao Bog da ih kucnete šakom u baptisteriju katedrale svetog Jakova pred očima čuvara - ta je muzika okamenjena u vremenu, baš kao što su prestale disati nove Arsenove riječi. A Šibenik nije, u paradoksu svih paradoksa, ni morski a ni mrtav grad. Puno je vitalniji i simpatičniji od UNESCOM umrtvljenog skamenjenog Trogira.

Kome na kraju zvoni - ljudima ili gradovima?

Split/Hvar

Najveći i najekskluzivniji na obali. I otocima. Između njih trajekt, katamaran ili samo more. Ono more koje je nekad više sličilo pojmu današnje autoceste, a gradovi ideji zračnih luka. Sve ostalo su bili prijevoji, prolazi u Mordor nužnog kopna. Otud i Salona, otud Split. Trebalo je čekati tisuću i tristo godina da Split po broju stanovnika prebaci Salonu, a sad treba tisuću i tristo kuna ako poželite popiti coctail na hvarskoj rivi.

Jednom smo ja i kolega sjedili na terasi mini cruisera, jeli ribu i pili Pošip udaljavajući se od Splita prema Hvaru i tada sam pomislio, gledajući prostor zasićen urbanitetom, sa zgradama koje strše na vražjem Dioklecijanovom poluotoku, kako su ovi gradovi danas osuđeni morem. I džaba im svi klapski napjevi i metropolitanske procesije jer kako je sve na ovom Mediteranu resurs netko će se kad tad sjetiti i početi graditi podmorske apartmane.

Dubrovnik/Trebinje

Pošto se svakodnevni život često svede na ideološke dihotomije, ne vidim bolje razglednice uz ovaj tekst od najturističkijeg hrvatskog i najmediteranskijeg srpskog grada.

Uostalom, život u urbanom okruženju nije dobar ni loš sam po sebi i ima dimenziju društvenog pozicioniranja - u kojem gradu, koji kvart, veličina kvadrata, udaljenost, karijera ili djeca ne govore ništa i kažu sve. Na primjer, kad smo mi kupovali stan, lokacija mu je bila najbolja na svijetu, baš kao kod svih koji kupuju stanove i svi gradovi svima na ovoj planeti su taman, ni mali ni preveliki za život. Osim onima što se iskreno u gradskoj koži ne osjećaju najbolje. Meni je Trebinje ljetos bilo idealno za kavu. Dok je Dubrovnik grcao pod kruzerskim turistima, ja sam meditirao na trebinjskom trgu pod platanama.

I sad bih vam mogao lagati i reći da mi je upravo tada pala na pamet ideja o gradovima koji se rađaju i umiru, o licima i naličjima urbanih civilizacija, o obali, moru, vremenu i novim Atlantidama.