Kad si gost nečijeg ludila, boli te briga. Znaš da nećeš ostati. Domaćin, međutim, pod milim Bogom nikud ne ide.

U svojoj uznemirujuće dugačkoj knjizi „Čovjek bez osobina“, čiji prvi dio samostalno broji preko 800 stranica, austrijski književnik Robert Musil dvadeset i osmo poglavlje naslovljava ovako: Poglavlje koje može preskočiti svatko tko nema posebno mišljenje o bavljenju mislima. Odmah u uvodu potrebno je isto reći o Miočićevu romanu Porijeklo nasilja. Ovo je knjiga koju može preskočiti svatko tko ne nalazi volje, vremena i važnosti, dubinski, intimno i prije svega strpljivo, stati pod hladni tuš strujosvjesne, ali ipak sofisticirane društvene kritike. Vama ostalima želim dobrodošlicu u sobu misaonih ratnih zona.

Ivan Miočić naš je domaćin, on je otkrivač geografije uma, psihički Vasco da Gama, Kristofor Kolumbo unutarnjeg carstva, Magellan univerzuma, on je fotograf života. I promatra nas, fotografira, kadrira, blažene u svojoj besmislici. Vodi nas ulicama bez prisutnosti, bez svijesti, gdje ljudi se kreću pretpostavljenim ravnim crtama, tamo smo, zajedno s njim, uljezi, problematična djeca na Suncu pod kojim život vene, u društvu raznih bakterija i ničeg drugog, ničeg osim zaraze i gladi, višestoljetne, nepromijenjene, jedne te iste gladi krivo shvaćene volje za moć. U svijetu agresije proizašle iz pustih doktrina i ideala, u svijetu koji bez –izma ne može, i svu introspekciju čini ravnu kolektivnom samoubojstvu Miočić je raslojio i razložio, savladao terapiju uranjanja u sebe. Raskrčio je ispresijecane putove podsvjesne inteligencije, psihodeličnih zavoja i shizofrenih presijavanja osobnog identiteta i skicirao rendgensku sliku civilizacijskog oboljenja, ispisao dijagnozu porijekla nasilja. Predugo budan i prerano umoran, ispustio je olovku, iznemogao otpuzao do ugla sobe, tamo se na razbacanim ispisanim papirima sklupčao i zaspao, ostavljajući nas da dugo bdijemo nad slikama čeličnog akvarija u kojem se u mutnoj vodi tiskaju ribe, zabijaju svoje njuške u prljavo staklo i po principu automatizma otvaraju i zatvaraju okrugla usta.

Njegove su slike sjećanja, ostaci nečijeg života, jer ionako smo svi kombinacije svih drugih i za sve što se događa svatko snosi barem prstohvat krivice. Kolektivno i individualno suučesnici u proizvodnji netrpeljivosti i neprijateljstva, od manira najuspješnije razvijajući maniru upiranja prstom, proglašavanja krivca, isključivanja nepodobnih, neprilagođenih, u bilo kojem smislu riječi, drugih i drugačijih, uvijek pod palicom nekog slijepo održavanog i na vlastitu štetu uzdržavanog ideala, ma koliko boli taj donosio. Jer mi to ipak nekako i volimo, taj osjećaj napunjenosti socijalnom gorčinom, volimo uživati u svojoj neimaštini, mi to volimo isticati i čekamo bilo koju iskru društvene nepravde, pa da opalimo prstom. Miočić ne prestaje ilustrirati, mi jesmo uzrok koji stvara razloge, a luđak kojeg su razboljele naše manire ipak ostaje lud – opačina društva.

Ovo je psihološki prijepis jednog ludila, usamljenog u svojoj inteligentnosti, ali uključenog u svojoj introspekciji, krležijanski kritičan i u trenucima ničeanski drzak, s mrvicama keruačkog šarma i njegovog sveprisutnog južnjačkog bluesa. Ako ne možemo pobjeći, ostaje nam još jedno, ostaje nam ili pisati ili sanjati ili sjetiti se prethodnih snova, slika i riječi, likova i situacija i svih krajolika i svih postupaka i proživljenih emocija, lutati neograničenostima, pronaći svoje lice u mnogim zrcalima, ne zahtijevajući nikakve druge svjetove, jer drugih svjetova nema, svima nama trebaju samo i jedino – mnoga zrcala.

Stoga dobro došli. „Porijeklo nasilja“ prvijenac je koji nudi britkost, ali i bezobrazluk, puno mučnine, ali i dovoljno mudrosti, no u svakom slučaju „Porijeklo nasilja“ naše je polomljeno zrcalo u koje se treba dobro zagledati… jer  je dobro da znaš. ako se usudiš saznati. sjetiti se. što si jednom bio, da bi pretpostavio milijune mogućnosti što tek možeš biti. ili u mučenju postojati. dok ide, ide. dok se sve gorivo ne sagori.

Bilo bi pretenciozno reći kako je već dosegao puni potencijal svoje pisane riječi, ali bio je dobar domaćin na tom putu i svakako autor od kojeg je za očekivati da će jednom tamo i stići.