Možda će jednog dana naše riječi prekinuti nečiju neugodnu tišinu.

A možda će jednog dana naše riječi nečiju tišinu učiniti ugodnom.

Moj prošlogodišnji ne-znam-šta-ću-sa-svojim-životom-pa-upisujem-još-jedan-magisteriji pokušaj Zagreba završio je iznenađujuće brzo i ne-iznenađujuće melodramatski. Iz snijega koji nas je te godine dosta impresivno zatrpao, cijeli kombiji stvari dočekala su zatvorena vrata pokisle riječke zgrade, nepodmazane brave i neuspješnih ključeva. Hladno potkrovlje koje Ljilja[1]Moj roditelj 1/2 nije odobrila.

Malo sam bila beskućna neko vrijeme, s torbama zbrinutim po različitim stanovima od kojih nijedan nije bio moj. Ne mogu reći da je taj „tromi nomadizam“ bio posve bez ljepote ali znam da je brzo umorio.

Petra je rekla: velike misli traže visoke katove.

Prije toga dao mi je Petru. Petra se dogodila na mamurnu subotu koja je trebala biti njen ručak s Kike i moje maženje života kaučom i knjigama. Kike je bila jedna od onih dobrih žena koja je udomila obimnu količinu moje histerije u razdoblju Dunja-je-transparentno-poludjela. Petra je došla kod Kike u tri popodne i otišla u tri ujutro. Za sobom je ostavila seriju zaključaka o lijepom življenju uz katranske vokale crvenih prostorija i dekice pod kojima svaka čita svoju knjigu. I rusku adaptaciju Winnie the Pooha. Filozof-pjesnik!

Kada sam par tjedana nakon tjeskobno gurala svoje kotačiće Korzom imajući ni najmanje pojma o tome gdje bi večeras trebala spavati (tad sam si već ozbiljno tražila dom) Petra je rekla: velike misli traže visoke katove, uzmi Vežicu. Imala sam tad toliko smisla da sam zaključke o svom prebivalištu donosila na osnovi toga da li ih „narativ mog života zaslužuje“, a Vežica je za moje polomljene noge nekako visoko postavila ljestvicu. Ipak, danas knjige pod dekama čitam s pogledom na Viktor Lenac. U neko doba svakog dana, gledam melankoliju sive kako se milo gasi u tamnoplavu, ostavljajući uvijek neko brodsko svjetlo na pobrisanoj granici s nebom.

Petra mi je podvalila književnost, opet. Neke slike i sintakse od kakvih sam se odvikla jer su mi rekli da s njima ne radim ništa dobro. Ne, zbilja je bila loša,a ne garantiram ni za opravdanost perfekta u ovoj rečenici.

Te iste sintakse poslane su na višegodišnje skidanje s književnosti, a zapravo su samo jednu kompulzivnost zamijenile drugom: red rad i disciplina dozlabogafašistoidnoga.

Svejedno su teorije povremeno dopuštale mekoću: što je čitano kao patetika. Svejedno bi se nekad i proza prikrala: kao nezgrapni pokušaji književnih one night standova i jezika suhog do nezainteresiranosti. Kad sam već bila posve njemački porubljena i akademski programirana mojoj su obali doplivale te riječke ribe i rekle: ma ajde, samo malo, neće ti ništa bit. Ali bilo je. Jer sam se navukla. Opet.

Tako to nekako biva s Rijekom, riječima i tijelom. I riječkim tijelom riječi. Voljela bih reći da se prožimaju, ali biti će točnije ako kažem: vidi kako se deformiraju, vidi kako me deformiraju. Tu moju od svega i svačega oboljelu djecu mnogih (zaista mnogih) počinitelja. Moje beskućničke „priče“.

Mogla sam ih sve pobrisati, onako kako sam noćas brisala nakon 3, nakon 17, nakon 125 pokušaja. I 125. put nije ničim obećao da će 126. nekim čudom imati smisla. Prvo ga treba pustit van.

Jednom sam ga već pustila. Zvao se Milan i imao je rebro više od uobičajenog (kao ako bogu ne uspije iz prve ili? – ne znam mama, ti si ga tu stavila), rog po sredini

ela (izrastao odjednom i dobio brkove) i pričao je minimalno tri različita jezika istovremeno. Nezgodnog odnošenja prema autoritetu. Nezgodnog po Milana. U Životu će mu „Čar[2]http://gkr.hr/Magazin/Inkubator/Car objasniti „Što s Taticom[3]http://gkr.hr/Magazin/Fuge/Sto-s-Taticom-vrlo-kratak-esej-o-biranju-knjiga“.

Soma Scribit

(Samo zato što obe riječi počinju sa „S“, komponenta latinskog je manje uzbudljiva, ali nije posve bez smisla. Jer) ima jako puno klasičnog u načinu na koji ste mi se dogodile. Sve vi.

Negdje u međuvremenu književnost se počela događati uživo i gradska knjižnica je postala mjesto pisanja.

Bilo da smo umjesto posla esejima lamentirale o ničem bitno pametnijem nego bilo koja druga kokoš na popodnevnoj špici, bilo da smo za večerama nazdravljale plaćenom radu i ignorirale potrebitost penisa (u patrijarhalnom ključu, da se razumijemo, nitko nedajbože ne dovodi u pitanje specijalizirane potrebitosti penisa, možda samo nismo sigurne koliko se dotični isplate…), bilo da smo haračile po muzejima ne imajući ikakvog pojma o ikakvoj umjetnosti (premda si ti onaj facebook test razlikovanja moderne umjetnosti od crteža djeteta riješila daleko bolje od mene!).

Toliko klasike si može dozvolit i malo smeća: kontejnersku estetiku „a-zašto-ne“ principa. (Mislim da su tako snimali kako American Horror, tako i mnoge druge paštete popularne kulture: „hoćemo ludnicu, naciste, izvanzemaljce ili problematike feminizma i rasne diskriminacije? – ma daj sve brate.“).

Dale ste prezime većini mojih imena i sigurno sad već propisno pretjerujem zahvaljivanjima, ali od svih imena ljubavi kojima vas mogu zvati ne bih vam dala ni jedno.

Klasika se temelji na poštovanju. Ljubav pusti tatici.

Negdje u međuvremenu književnost se počela događati uživo i gradska knjižnica je postala mjesto pisanja. Lovrečić i njena banda kradu ljepote po svijetu i nekad ponosno prevalim koji kontejner s njima.

Rijeci je mnogo riječi tastaturama zakucano „u unutrašnjost kože“ – Salutiram Livaić.

21.veljače Eva nas je okupila kako bi se čitali. Zima je bila neobično topla ove godine. Pravili smo bookicu.

Učinili

tišinu

ugodnom.

Pišite s kojih god katova hoćete. Samo imajte dobar pogled. Jer Rijeci se događaju prekrasne stvari. (…i lijepe žene prolaze kroz grad…)

„Utišaj se, utisni se, priznaj svoje tijelo svijetu i po sebi zapisuj.“ - Eva Simčić.