Čar je živio u talijanskoj buži nekoliko godina. A onda je umro. Ja nisam baš sigurna zašto je umro, ali sigurno je imao dobar razlog za to. Jer Čar je volio dobre razloge. Dobre razloge je volio. Volio, više od mene. (Kažem ja: „Čare, vodi me po svijetu.“ Čar će na to: „Nemam vremena, moram napojiti dobre razloge.“) Tako su zvučale naše svađe. Ili sam to jednom sanjala. Uglavnom, bila sam ljuta. Kad si ljut nije važno sanjaš li ili si budan. Važno je da si mrtav. Biti mrtav je jedino ispravno stanje kad si ljut. Zato sam i ubila dobre ra. Zloge su ipak imale više boja pa sam ih pustila na životu. To je bio dobar razlog. Uostalom, Čar je često u to vrijeme bio odsutan. I za to je imao dobre razloge. Ja sam bila sama. Uglavnom. Ili bih vodila ljubav sa Zlogama. Slatko bih vodila ljubav s malim prijateljicama. Iako nisam bila lezbača. Bar ne još. I bar ne u jutarnjim satima. Nisu ni Zloge. Ali vrijeme je tražilo. To od njih. Često nam se znao dogoditi utorak. Vrijeme je uvijek bilo sunčano utorcima i jednom godišnje i nekim drugim danima. A to je meni bilo jedino bitno. Zašto mi je to bilo bitno se više ne sjećam. (Da se sjećam bi napisala zašto.) (Zašto ti je sada toliko važno zašto su mi bili bitni sunčani utorci? Poslušaj me. Kušaj me. Tu me kušaj. Do kraja. Što ti imam za reći. Nemoj mi upadati u riječ, slovo. Upadni. Ali polako. Pa malo brže. Vidi ga. Tu si. Daj nemoj biti čovjek. Jednom u životu. Ponašaj se. Oponašaj me. Ma da. Dobro.) (Itako sam sve izmislila.) Samo lažem kao Magdalena. O MAKARENA. Ubila sam i Zloge jer im je istekao rok trajanja. Već je bio srpanj. A srpanj ima nešto više dana od lipnja. Pa kako da to jedem. Par dana je par dana. Čar to nije razumio. On je tvrdio da možemo koristiti termin par dana samo za one dane koji tek slijede. Ovi koji su prošli nikako nisu mogli biti par dana jer to onda više ne govorimo o danima, nego o godinama. Ili ako si sretnik onda o mjesecima. A to samo ovi sa sjevera. Kao on. On je bio sa sjevera. Sretnik. Zato je i bio kralj. (Ti sa sjevera često nose krune.) Kralj horizonta. Kralj kraljević princ i princeza. Kontesa horizonta. Tad se još nismo poznavali. Jer ja to nisam željela. Rekla sam si: Gospođo, zažmirite i sve će oko vas biti crno. Crno nije boja za upoznavanje. („A koja je boja za upoznavanje?“, upitala sam samu sebe. Nisam si odgovorila jer sam si postavila glupo pitanje. (da, postoje glupa pitanja.)) Nisam još bila spremna. I voljela sam crno. A na horizontu plavo. (Tako je bar on tvrdio.) Mnogo toga je on tvrdio. Tvrdio je. Da su ga horizontalci štovali. Horizontalci. Tako ih je zvao. I to je tvrdio. Ja sam mu vjerovala jer nisam željela biti izdajica. Poput njih. Horizontalnih izdajica. Izdaju od drugoga dana. Prvi dan nisu ni postojali. Izdali su jer su štovali. I štovali su sve dok nisu umrli. A kad su umrli više nisu mogli štovati jer su bili mrtvi. Iako su i dalje postojali. Tamo negdje na horizontu. Sada crvenom. Koji više ne postoji. Barem Čar tako tvrdi. Čar, gospodin, propali kralj horizonta. Ništa. Čar. Samo Čar. (No nije sve tako crno, otvori oči gospođo) I otvorila sam. Se. Otvorila sam se tako jako da sam samu sebe. Nježno. Prstima. Porodila. I tako smo se upoznali. Samo Čar i porođena ja. I ja majka same sebe. Ne mogu! Sve počinje poprimati oblik atoma. Ne podnosim mirise. To disanje. Duboko i beskrajno. Ne želim osjetila. Mokro je. I ima smisla. (Ne želim smisao kako ne shvaćaš!!!) Smisao će bujati. Ja. Utopit ću ga. U vlastitim suzama. Dok se još nije rodila patetika. (Nema ga.) Sad je bolje. Vidiš. Bolje je kad ga nema. Sad mogu otići na placu i kupiti bananu. Onu istu bananu sa slike koju si je Čar kupio jednoga dana kada je bio tužan. Crtež banane objesio je u svoju talijansku bužu. Tamo iznad onog crnog kauča. Imao je još jedan crni kauč. Njega je naslijedio od strica. Ili je ovog ispod slike naslijedio od strica. Nikad nisam bila sigurna. A Čar nikad nije sjedio na kauču. Zbog toga sam se se uvijek ljutila na njega. („Na kauču se mora sjediti“ govorila bih mu.) Nije me slušao. Nikad nije slušao. Više je volio sjediti na prozoru. Sjedio bi na prozoru i gledao svoju sliku banane. Ja ne bih sjedila nigdje. Jela bih bananu s place i gledala u njega. Kako gleda sliku banane. Jednom sam ga pitala zašto je kupio baš sliku banane. Zašto nije kupio. Ne znam. Sliku kivija. Ili Pariza. Ili mene? Jer ja ne volim baš jesti banane. Da je kupio kivi jela bih kivi. Da je kupio Pariz bili bi u Parizu. Da je kupio mene voljela bih sebe. Rekao mi je da ne voli ni kivi ni Pariz. (A mene?) (To uopće nije bitno) Slučajno sam se u tom trenutku zaljubila u njega. Bez razloga. Razlog je došao kasnije. A dobar je došao nikada. („Čare, napravi mi dijete“) Radili smo. Volio je raditi dijete. Radio je dijete glasno. Ja sam se smijala. Škakljala me ta vika iznutra. (O viko, tako si mi draga) Željela sam biti Vika. Popila sam čaj. Od vike. Iz vrta. I pomazila se po glavi. Čestitam. Nisam postala vika. Al' sam postala. Trudna. Bila sam trudna nekoliko mjeseci. Ili još par dana. Rodila sam neko dijete. Jako je plakalo pa smo mu dali ime Sanjin. Dali smo to na usvajanje. Jer je Čar želio biti darežljiv. Meni je bilo svejedno. Ja sam samo željela. Željela sam i to mi se svidjelo. Željela sam stalno. Par mjeseci sam samo željela. O kako sam se naželjela. Postala sam slana od željenja. Povraćala sam želje. Kroz prozor. Svidjelo mi se to. Povraćanje. Vraćanje želja po tebi. (Izmakni se) Povraćala sam po. Sebi. Vraćanje želja sebi. Doručak! („Umrijeću!!!“ veselila sam se) Ali nisam. Bila sam sretna. Doručak. Podijelila sam ga na sedam obroka. Svaki za jedan dan u tjednu. A imala sam ih pet. Ili šest. (Opet lažem. Nisam ih imala!) Ali padala je kiša. Što je nužno pozitivno. Pa je Čar odlučio. Da se Sanjin vrati. U obliku goluba. Hahahahahahaha. Ne, ali bi meni to bilo. Smiješno. Golub Sanjin. Kva kva kva (Ne to je patka!) Gu Gu hahahahhahahahahahaa. Ali Sanjin nije bila golub. Možda malo sa strane. Ako zažmiriš. I promatraš iz profila. Ajme kako sam se smijala! (Jednom sam se tako jako smijao.) Smijao da se odlomio komad stropa s talijanske buže. I pao. Pao Sanjinu na glavu. Mala je jako plakala. A ja. I Čar. Smo je fotografirali. (Kako smo se voljeli!!!)