Kao i kapi koje ga čine, od slova preko sintakse, od radoznalosti i razložnosti preko ritmike, pisanje je tamo gdje nije. Ne ostaje tamo gdje je nastalo, ne pripada onome što ga je začelo. Pisanje je siroče svijesti, nomad na dlanu slučajnosti (događanja) i saveza(misli). Pisanje je uvijek tek načeto.

Samo u jednini koja se ne pušta zacijeliti – nastaju mnoštva. I riječi kao njihove sestre.“
Iz knjige koja još ne postoji, od autorice koja to više nije. (Nietzsche je to rekao ljepše, rekao je nešto u smislu da ratnik u stanju mira, nasrće na sebe samog. U tom smislu, da, sa tom mišlju iza možda, malo bolje za nju odabranih riječi)

Želimo li biti turistički vodič ovom svijetu neizmjerljivo će mnogo trebati strpljenja i discipliniranosti. Inače se čovjek pogubi suviše lako. Ne, neće ga odmah pojesti nekultivirane noćne zvijeri slijepe ulice njegove podsvijesti na čiju se bijesnu i gladnu gubicu u mraku nasadio.  Biti će tu naprotiv i previše svijetla i podražaja, prizora – i pozornosti, neskromno raspačane na svaki prolazeći bljesak. Odvažimo li se pak biti arhitektima tih tokova misli – kako?

Ja ne znam dizati zidove od vode. Tako se nekako riječi prevode:  Ili prinoseći „humanistiku“ toka svijesti ili gradeći priču u kojoj se potonja tek nazire i nagađa – kao kičma kojoj dugujemo pokretnost mesa od misli. Načinima koji su neprebrojivi, najčešće oboje. Najčešće će ono koje piše od samog toka učiniti nekakvu priču, jednako kao što će iz nekakve priče izvirati njezini misaoni tokovi. Mirisima, teksturama, tlocrtima. Glasovima koji ju pune i tišinom  koja ju otvara. 

Samoća? Samoća će dati tu tišinu koja je misli uvijek potrebna da samu sebe sasluša. Strpljiva, pozorno raširena lepeza receptora koja samo mirna može naučiti naslutiti, prepoznati i razabrati. Neromantična, no svejedno, nemalo dirljiva.

Misao je teška kada se sa litice pozornosti baca u more pisanja. I pred njom je put koji se ne zna dosađivati. Pustiti se da teče, ukopati se u riječi, naći si para, moći ponovno sa njim ploviti, rovati temelje smislu i podizati značenje, začeti druge misli, odgajati ih, naučiti ih kada se držati toka, a kada lutati, moći promijeniti ritam ugodnosti navike unatoč. Potrošiti se i otići bez proganjanja nedorečenosti, bez zamjeranja zbog neostvarenosti. Jer svaka misao zna koliko drugačije je od sebe same mogla izgledati, koje je sve živote mogla voditi. 

U reinkarnacijama nikakve vrste neće naći utjehu. Misao koja se odvaži putovati ne ostaje sretna u luksuzu naivnosti. Kada se u tuđoj misli nađe ponovno oživljenja,  neće joj ostati gotovo ništa od starih sjećanja. U nju će se utisnuti samo još neke druge misli. Tomu, toliko muke i toliko opreza onome što prevodi. Tomu toliko težine  u pisanju.

I evo,pišući shvaćam koliko su neprecizne neke moje analogije bile, koliko se mutnom pokazala voda u kojoj je misao samu sebe pogledala. Jer ona se neće hitati u ocean riječi, ona nije jedna žareća kugla koju će naši, pod njom zapečeni prsti, čim prije negdje baciti –herojskim uzdahom, kratkim muževnim stenjanjem dok kamera prati spektakularni pad misli u riječ, usporavajući ovaj prizor, ako smo slučajno glupi ili samo dramatizacije žedni, pa da nam naglasi, kolika je bila važnost, tog našeg sudbonosnog zamaha.

Drama – onaj intenzitet viška, jeftin, ona šljokićava plastičnost kojom se, kao u mast ovije nešto škrto i siromašno, anoreksično – mast u kojoj se marinira mrtvo meso ljudskog stvaralaštva bez kičme, ono koje dramu mora naglašavati, poticati, preuveličavati, romantizirati. Romantizirati i pretjerivati začinima, jer je sve intelektu i ljepoti ukusno i hranjivo iz tog spektakla već odavno negdje po putu pobjeglo.

A publika? Ljubavnik koji na istom kolodvoru na kojem je nekad običavao čekati svoju ljubavnicu, sada dočekuje njihove ostatke, stare stvari koje više nisu što su bile, na pragu sjećanja koje sad već samo sebe posve drugačije pamti (a kakva li je pak ovo patetikom pošpricana dramatizacija bila! Jer nisu sve drame nužno i patetične. One nezrele i nedozrele, samo patetične mogu i biti. Jučer nestrpljive, danas tjeskobne, sutra već, dosadne.

Misao nije sa tom žarećom kuglom, baš ništa u rodu. Ni najdalje koljeno. Prije, kad sam se već osudila na analogiju, na ono drugo od nje same, onda bi misao bila jedno dugo i teško pletivo, jedno zmijoliko tkanje koje se u isto to more postepeno i oprezno spušta, ne bi li se i mi preko njega, u tom moru našli okupani i rashlađeni. Možda zagrijani. Kako tko, u kako kojem moru (rijeci, slapu, potoku – vodi koje i kakve god vrste želite).  

Između ostalog, žareća misao koja peče, ako se takva baci u ocean riječi, pa, zagasit će se, jasno. Podižući more tek na kratko, samo na mjestu u koje je bačena.

Nema muza? Ima. Misli su same sebi muzama. Bezroditeljske skitnice koje se posvaja, preodgaja i presvlači i uvijek šalje drugdje: na posvajanje, preodgajanje i presvlačenje. Nekada ostane u njihovom govoru nešto domaće, ulično, nekad taj intimni govor posve potone pod težinom naučenog. Najčešće se izmiješaju do neraspoznatljivosti i tek tu, tek tada, tvoreći ono specifično, jednom, možda i zrelo, puno, sočno. Možda. Te putove je teško pratiti.

Dobila sam ovaj članak za jutarnje buđenje. Od nekog tko je sa mojim mislima srastao i preprisno pa da njihove potrebe ponekad bolje prepoznaje i od mene same. Nije nemoguće. I to se još događa. Poslan mi je dakle kao nešto što će mi se sviđati.

Nema muza kaže odmah na početku? Aha, neki preziratelj kojemu će sve biti teško i trpno, sve strogo, hladno i disciplinirano. Ako ću imati sreće, biti će u tome i nešto otmjeno i sva ta bahatost onoga koji misli da od samog sebe najviše trpi i najbolje zna, ostavit će iza sebe i nešto otmjeno. Ne, ne svečano. Ne, uzvišeno, ne spektakularno. Samo ne to. Nešto otmjeno: pedantno, odmjereno i izmjereno, strpljivo i u tom strpljenju drsko od jednog uistinu mučnog samo-uvjeravanja i stjecanja sigurnosti u ono što se želi prevesti.

Nema muza kaže? Zanimljivo, upravo je djelovao kao jedna. Zamisli te užasne stigme i rane jednoj kvaliteti, da svojom izvrsnošću potakne nešto kičasto, nedostojno, još najgore od svega, osrednje. Strašno. Boli malo, a? Zamisli kako je Nietzscheu bilo! Nije mu bilo. Na svu sreću, umro je na vrijeme. I? Što sad ako nešto izvanredno podmaže motor nečeg lošeg, nekvalitetnog, pomodnog, pompoznog? Hoće li tom otmjenom čovjeku uistinu biti žao? I hoće i neće. Nietzsche kaže (a da ga nisam baš jučer čitala! Naravno da jesam. Život i njegove sinkronizacije) otmjen čovjek će uživati u sukobu, ali Nietzsche isto tako kaže, otmjen čovjek će htjeti velikog neprijatelja, dostojanstvenog neprijatelja, onoga kojemu se može diviti, kojega može, na neki način, voljeti.

Za kritiku koja je kritike vrijedna, treba si naći dostojanstvenog protivnika. Gdje ako je sve osrednje, gdje, ako sve samo zasljepljuje i peče pod tim vrištećim kuglicama spektakla i kiča? Ali za dobrog protivnika treba isto ono što traži dobro prevedena misao. Samoća. I…strpljenje. Malo sreće možda.  Jer ne znaš zapravo, što, je, gdje je, kakvo je i u kakvom će obliku doći. Najizglednije je, u onom drugom od sebe sama, kako pisanje obično i odgovara na poziv kojeg nismo ni znali da upućujemo.