Kako drugačije nego tekstom obilježiti osobnih pet godina rada u knjižnici? Sjećam se, zabilježio sam tako i početak ovog posla u danas zapuštenom Almanahu doktora Moreaua. Uf, koliko toga sada izgleda samo duhovito i daleko…

Klišej je reći da je proletjelo, da je bilo bogato i ubrzano, ali malo koji drugi epiteti mogu dobro sažeti što se sve događalo - iPadi za umirovljenike, Štemalice, Knjigomet i NK Rijeka, festival Republika, borba i pobjeda EPK Rijeka 2020, kampanja i novi Gradski bibliobus, TDDK, razvoj i život Magazina, 3D printanje i Lab, VR, DeVos, Tobogan, AC, EIFL, urušavanja spremišta, nove lokacije, “Benčić”, svakodnevne drame, sitnice, akcije, kampanje, komunikacija, nebrojene objave, plakatići, rečenice, misli, ideje, sastanci, sponzori, natuknice, bilješke, nerviranja, čupanja, nesanice, pisanje, uređivanje, predavanja, znojenje, trema, upoznavanje, olakšanje, sreća…

Na fotografiji: Studeni 2012. Pet godina mlađi na razgovoru o tada također mladom iPadu s umirovljenicima mladog duha. Jedna od gošći je tada rekla rečenicu "čitam u nekim međustanicama života" i od tada sam ju upotrijebio u jedno pedeset tekstova.

penzići

Kolumna "Kulturni faul" serija je osobnih i subjektivnih osvrta na specifične fenomene s područja kulture, obrazovanja i stvaralaštva.

U tim zapravo rijetkim autorefleksivnim trenucima (jer svakodnevica je prekonkretna i bez strpljenja) razmišljam kako sam uopće došao do svijeta knjižnice. Nisam “dijete knjižnice”, točnije ne Gradske knjižnice Rijeka. Nisam u nju stigao sa sedam godina i u njoj svakodnevno boravio. Osim što sam dijete Rina i Radojke, ako bih ikome drugom dodao roditeljsku ulogu, to je Škurinje, dakle klasično riječko radničko naselje obilježeno betonom i asfaltom, uličnom igrom, društvom, a i svim onim stvarima koje su nas prožele ranih devedesetih - tata u ratu, mama u stečaju, mogli bismo pjesnički reći. Pisao sam naravno već i o tome.

Išao sam u lokalnu školu Ivana pl. Zajca koja je taman kada sam kretao prestala biti Ivo Lola Ribarom. Da, da, i o tome sam pisao, ali vrijedi ponoviti - čitanje nije bilo neka previše omiljena zanimacija ni za ulični ugled pogodna aktivnost. Oni koji su se tome prepustili mogli su zaraditi kakav neobičan nadimak, npr. Psiho poput drage kolegice Jane.

Daleko je knjižnica od Škurinja

Prva prostorija u mom životu, a koja se zvala knjižnicom u školi se nalazila odmah u prizemlju, neposredno uz prostor koji smo nazivali hol, a za koji sam do negdje trećeg osnovne škole bio uvjeren da se može napuniti i vodom te postati bazenom. Jednostavno, tako je to izgledalo kada ste visoki nekih 120 cm, čitate stripove iz kioska na kraju ulice (nema ga više…) i gledate previše crtića preko kabelske televizije CATV Škurinje. Knjižnica je bila ugodan i dopadljiv prostor u skladu s dizajnom interijera tada mlade škole izgrađene 1983. godine, doduše s totalno neefikasnom toplinskom izolacijom, ali u dopadljivom zelenom okruženju i određenom arhitektonskom modernošću kojom je zračila iz fasadne limarije. U svakom slučaju u knjižnici je bila teta knjižničarka, ugodna gospođa u godinama, koja nije pripadala onima što djeci zadaju traume po posjeti knjižnici (po pričama mnogih, posebno odraslih u Jugoslaviji, bilo je takvih podosta i ako je što dobro u suvremenim knjižničarskim procesima je topljenje te tvrdoće i grubosti).

U knjižnicu se išlo mahom po lektire jer drugoga nije ni bilo. Ponekad bih tamo čitao i “Radost”, prvenstveno strip “Regoč” koji se nalazio na posljednjoj stranici. Zbog nekog razloga i “Pale sam na svijetu” mi se usjekao kao posuđena knjiga upravo u toj knjižnici. No kao i kod većina vršnjaka, iako sam bio potpuno odličan učenik, neke velike ljubavi između službene lektire i stolice za čitanje nije bilo. Kriza te “bračne veze” potpuno je eskalirala negdje u šestom razredu kada sam zahvaljujući Dokiju, jako dobrom starijem prijatelju iz susjedne zgrade, dobivao njegov dnevnik čitanja lektire te ga uglavnom prepisivao kao svoj.

Određeni paradoks svega je da mi je tada razrednica i profesorica hrvatskog jezika bila upravo teta iz knjižnice. Jesam li se osjećao da varam? Pa i ne previše, jer lektirnom sam poslu, kada je imao neki dublji smisao, bio doista ozbiljno posvećen. Naime, mnoge sam knjige doista volio i tada bih ih s guštom i čitao i o njima pisao. Bila je to tako i lektira “40 000 milja pod morem”, pročitana u dahu tijekom jednih zimskih praznika kada je ispisano i negdje 16 stranica dnevnika čitanja samo o toj priči! Rečenice su klizile jedna za drugom, a od osjećaja kako je to dobra stvar, prolazili su me žmarci kojih se i danas sjećam. Valjda se tada razvio i fanatizam pisanja iako je mama uvjerena da je sve to počelo tamo negdje prije osnovne škole kada sam stalno švrakao slova po papirima bez nekog posebnog natjeravanja i uvjeravanja.

Sve u svemu, na Škurinjama nije bilo puno knjižnične knjiške kulture koja se je doticala nas klinaca. Znam da je u jednu ulicu dolazio bibliobus u kojega je mama frenda Borisa išla po ljubavne romane, ali kako smo i nju, naravno nepravedno i samo zato što smo bili totalni debili, smatrali ludom, nije me to previše obuzelo. Privlačnija su mi bila mjesta blizu stajališta tog bibliobusa - posebno videoklub smješten u jednoj od garaža u kojima je bujalo rano slobodno poduzetništvo u raznim formama. Vikendom se redovito posuđivalo četiri kazete i upijalo scenarije i estetiku.

Na fotografiji: Boro, Kile i Rus ranih devedesetih na zidiću u ulici Škurinjskih žrtava te tih godina neizbježan znak pobjede. Prava knjižnica od betona.

Victory

Bila je ogromna šteta što na Škurinju, u onom kaskadnom betonskom bloku koji se tada nazivao novim naseljem, nije bilo ogranka knjižnice. Takvi ambijenti - visoko urbanizirani,   gusto naseljeni, puni stanova, a malo kvalitetnih sadržaja - stvoreni su za knjižnične ogranke. To je moja suvremena percepcija, a tada me je brinulo kako prijeći Super Marija na piratskom Super Comu. Postojao je doduše ogranak u susjednom kvartu Drenova, ali tamo smo radije išli krasti grožđe ispred privatnih kuća koje su nama iz zgrada bile čista egzotika. Uostalom, taj ogranak je bio prokleto dalek - “petica” nije vozila ni blizu i morao si se dobro istrenirati ne bi li došao do njega. A energiju takve vrste bilo je bolje trošiti na škurinjskom igralištu loveći loptu da ne ode u jedinstvenu provaliju u svijetu dječjih igrališta. Igrom slučaja, danas živim u zgradi do one u kojoj je nekada bio drenovski knjižnični ogranak, a novi Ogranak Drenova se nalazi na 95 sekundi hoda od sadašnjeg stana.

Iako to nije previše tematizirano, udaljenost od knjižnice kada si malen je zapravo vrlo važna - npr. u gradu poput Rijeke kao klinac ne možeš tek tako sjesti u “peticu” na Škurinju i otići do knjižnice u grad. Dobar dio djece čak i cijelu osnovnu školu ne smije potpuno samostalno i nekontrolirano do grada, a i kada smije, to je rezultat složene trgovine s roditeljima, Sve ovo ne znači da ujedno ne možeš postati dijete (od) knjige. Iako je obitelj bila radnička imao sam sreće da smo imali baš dosta knjiga, a one su mi uvijek nekako prirodno ležale u ruci. Priču o “Putu u središte zemlje” sam već ispisao...

Štulić na trafostanici

Kao i u raznim drugim sferama života puno toga se promijenilo s početkom srednjoškolskog obrazovanja. Gimnazija Andrije Mohorovičića bila je odlična nabrijana škola, posebno na prirodoslovne predmete, ali knjižnica je stvarno bila bez veze i kreirana kao nekakva zagušljiva improvizirana prostorija koja je valjda imala jedinu televiziju u školi. I naravno, u njoj nije bilo ni približno dovoljno naslova, što je i danas njezina velika boljka. Pitajte školske knjižničare kako im funkcionira nabava knjiga, o kojim sredstvima govorimo i sve će vam biti jasno. Tada smo valjda samo pubertetski rekli “koje sranje od knjižnice”, ne mareći previše za tu tešku pozadinu.

Prva obvezna lektira bila je “Ilijada”. Strašno. Iako sam zastupnik teških naslova, važnosti klasičnih sadržaja u obrazovanju, apsolutni protivnik cijelog ovog “mimoze i pahuljice” stava koji se razvija u govoru o obrazovanju i nastavnim sadržajima, “Ilijada” je prilično tupast start jedne školske godine u jednom totalno zeznutom životnom razdoblju svakog pubertetlije. Kako mi se gadila ta knjiga, teško mi je opisati. I tu se krije jedan paradoks - kako sam kasnije bio opsjednut Branimirom Štulićem, kupio sam i njegov bizarni prepjev “Ilijade” (a i ostalih epova) i divio mu se. Kontradikcije i nagli zavoji čovjeka prate cijelo vrijeme.

Ono što me te prve srednjoškolske jeseni doista zanimalo jest doći doma poslije teškog dana u školi i igrati “Blood”, “Quake” ili nešto slično napucavajuće. Baš se sjećam dobro te neke listopadske večeri poslije testa iz matematike i pobranog komada, što je sve bilo šokantno s obzirom na to da su to bili prvi brojevi tog oblika na mojoj stranici imenika. No ono što je u ovom kontekstu važnije jest činjenica da je “Ilijada”, osim ako se baš jako ne varam, moj prvi naslov posuđen u Gradskoj knjižnici Rijeka. U nju sam se učlanio u Središnjem odjelu u Palači Modello, a cijelo iskustvo je baš bilo uklopivo s čitanjem “Ilijade”. Tama, gužva, smeđe i sive boje, teško pronalažljiva knjiga. “Palača Modello” tada doista nije bila mjesto gdje je užitak doći ili boraviti. Ono što je najgluplje, godišnju članarinu koja je vjerujem i tada bila 50 kuna, doživljavali smo skupom i ponekad groznom preprekom. Kasnije se shvati da život zna ispostaviti daleko skuplje račune, a da je ovo smiješno i u rangu odlaska na marendu. Jednu jedinu.

Kako je pubertet odigrao svoje, nekako su se mijenjali i prioriteti. Ključna je svakako bila glazba. Naime, nakon jednog prilično spontanog osluškivanja frendove glazbe iz sobe iznad mene, totalno fanatično zakačio sam se na Azru i Štulića. Fanatično znači kupovanje baš svih dostupnih kazeta i CD-a (tada ih je puno bilo u Getrou na Škurinju), odlazak u internet-kafić na Kontu (još nisam imao internet doma) i traženje svih stihova, starih Štulićevih intervjua čitanih poput propovijedi, kupovanje gitare i samouko učenje sviranja, šaranje natpisa “Azra” sprejem po zidovima naselja i olovkom po stranicama knjiga, maltretiranje i tlačenje svih drugih s uvjeravanjima o Štulićevoj genijalnosti, vizionarstvu, važnosti svega toga. Uvijek ista priča. Korijen svega nalazio se u tada čestim osobnim razmišljanjima o slobodi, funkcioniranju društva i ekonomije, a što je pak rezultiralo anarholiberalnim stavom koji se danas pretočio u sklonost prema radikalnom libertarijanstvu, posebno klasične tekstove njegovih zastupnika. Npr. Rona Swansona. Moramo se malo i šaliti. :) 

 

Shodno tome valjalo je čitati i neke knjige, postati jedan od tih “pametnih knjiških ljudi” o kojima Štulić pjeva, približiti se intelektu tog tipa koji je zapeo na prvoj godini filozofije. Danas je i to smiješno, ali što mogu, tako je to bilo. Sprej na trafostanici ne laže. Ono što je važnije bila je cijela ta naklonjenost temama slobode i antietatizma - zato sam i počeo posuđivati knjige koje nisu bile na popisu lektire, čitati anarhističke klasike Proudhona i Bakunjina ili pak libertarijanska maherstva poput Nozickove “Anarhije, države i utopije”. Bila je to era “uzmi stvar u svoje ruke i traži što želiš čitati”.

Možda glup, ali ilustrativan primjer - na popisu lektire bio nam je Kafkin “Preobražaj”, ali ne “Proces” i “Dvorac”, pa me je štulićevski opsjednutom nepravdama, apsurdima i zlom državom i društvom zanimalo sve što ima sličan duh te sam ih posudio u knjižnici i sam pročitao. Isto je tako krenulo i s Krležom koji mi je bio sjajan u raznim izvanlektirnim instancama. Zapravo tu sam postao doista čitateljem. I sve to ne bi bilo moguće bez Gradske knjižnice Rijeka i Palače Modello gdje sam odjednom uvidio da postoji gomila naslova, slojeva, shvatio kako se pretražuje police, katalog, što znači dugo birati...

Na fotografiji: Ovaj vječni natpis na fasadi npr. ja nisam napisao, ali gledao sam ga svaki dan na putu do škole. Bio je važan poput kakve dobre knjige u kasnijem životu.

20170825_155100

Pult anksioznost

No moram reći i da sam cijelo to vrijeme u knjižnicu išao jako sramežljivo i pun neke društvene anksioznosti koja me redovito prati pred pultovima i općenito među puno ljudi. Ponekad mi je bilo toliko neugodno da i ne bih sam išao u knjižnicu, nego sam slao djeda. On je isto jako važan junak ove priče jer kupio je sve one kućne knjige koje sam čitao kao klinac, a i kasnije jednostavno izvršavao sve moje intelektualne želje. On je zaslužan i zašto sam se toliko navukao na časopise i magazine svih vrsta. Nebrojeno ih je dolazilo u naš dnevni boravak na stolić s tiskom i tu je rođena ta ljubav.

Važno je spomenuti još jedan detalj koji se estetikom možda ne uklapa, ali je važan za daljnje čitateljsko razvijanje. Mama je skužila da mi čitanje nije omraženo kako se povremeno činilo dok sam bio mlađi te mi je za Božić kupila Harryja Pottera, koji je taman osvajao svijet. To su bili možda baš pravi pubertetski praznici koje sam proveo čitajući i maštajući o metloboju. Harry Potter nije bio iz knjižnice, ali puno toga što sam kasnije tražio imalo je s njime veze. Svaki pošteni pubertetski anarhist s “A” na pernici voli Harryja, zar ne?

Svi ovi fragmenti knjižničnih i knjiških iskustava eskalirali su s kretanjem na fakultet, točnije studij povijesti i filozofije. Moram reći da sam strašno volio te svoje dvije studijske grupe i mnoge profesore, a onda se to dobro vidjelo na policama koje su se počele puniti fotokopijama knjiga posuđenih u knjižnicama. Tu je u igru napokon ušla i Sveučilišna knjižnica Rijeka. Posuđivao sam knjige i bjesomučno ih kopirao jer sam ih htio imati kao svoje. Takvih na policama i u kutijama imam negdje 200 komada i sve su nastale prve i druge godine fakulteta.

U Gradskoj knjižnici Rijeka sam se pak povremeno osjećao kao inventar na sekcijama s poviješću i filozofijom. Najbolje pamtim naslove koji su me opalili o pod na prvoj godini fakulteta, a sve sam ih posudio u GKR-u: bili su to Giovanni Reale i “Sokrat: K otkriću ljudske mudrosti”, napeti serijal o Egiptu Philippa Vanderberga, “Daleko zrcalo: Zlosretno XIV. stoljeće” Barbare Touchman. Čitao sam jako puno hrvatske povjesničare - Tomislava Raukara, Nadu Klaić, Mirjanu Gross... Bili su to teški naslovi - veliki, dugački, sitnih slova, stručnog jezika… Svladavanje svega toga bio mi je najveći životni užitak i mislim da takav pothvat u toj formi do danas nisam ponovio. Posuđivao bih knjige od ponedjeljka do petka i došao po sljedećih nekoliko komada. Samo zato je nastala strast za stvaranjem "Klepsidre" i svega ostalog inspiriranog poviješću.

Na fotografiji: Nadobudni riječki studenti povijesti 2007. godine. Majica je bila dio đira "paljenja" na "english casual" đir i The Jam. Going Underground.  

Mallesu

S knjižnicom ispod prozora

Uza sve to odvijalo se bjesomučno kupovanje knjiga. Mogu reći da sam sve zarađene novce potrošio na knjige. Praktički ništa nisam trošio na izlaske, a stipendija i novac od studentskog rada završavali su mahom kod Tome i Saše. Što sam tada napravio, najbolje se vidjelo nedavno pri selidbi na četvrti kat pri čemu su knjige zauzele otprilike tridesetak kutija, a prvo je u stan morao ući knauf-majstor ne bi li izgradio police na koje se sve to uopće može smjestiti. To je samo dio koji putuje sa mnom jer ga doživljavam korisnim - ostatak je ostao na Škurinju. U istom onom stanu.

Moram reći kako cijelo to vrijeme nisam imao pojma da knjižnice rade i nešto drugo osim toga što imaju knjige na policama, da postoje tu i neki ljudi koji se druže kroz čitateljske klubove  da knjižnice nikako ne žele biti doživljene kao “skladište” knjiga. Nisam ni nagađao.  Ali opet, u knjižnici se pronalazilo najveće blago i zapravo 70 % onog što me je oblikovalo i osposobilo za današnje funkcioniranje našao sam u knjižnici. Danas također, apsolutno nepovezano s poslom, književnosti, makar i jeftine i čiste zabavljačke prirode, čitam više nego ikad. To svakako dobro dođe. Recimo, cijeli protekli godišnji odmor zbog niza drugih obveza mi je bio baš težak i prezaposlen, a onda sam pred kraj slučajno posudio u Ogranku Drenova “Wayward Pines”. Kako genijalna premisa! Mogu reći da sam se tek tada malo opustio. Dobro je imati knjižnicu ispod prozora.

Iz jednog kuta je sve ovo što govorim paradoksalno - tip kojeg je maltene bilo sram ići u knjižnicu uslijed anksioznosti danas kroz marketing i projekte drugima pokušava uvjerljivo govoriti zašto ići u knjižnicu. To su te životne kontradikcije i dokaz da se gradiš cijelo vrijeme, nema pravca, ali nikada ne smije biti stajanja. Drago mi je što sam tako nedosljedan.

Sljedećih pet godina s knjižnicom? Nadam se da će biti jednako sadržajne iako malo posloženije i još konkretnije u smislu ostvarivanja određenih mega projekata (Rikarde, u tebe gledam!). Smanjili su se neki pultovi i “Modello” nije više baš tako ružan. Više je naslova. Više je lokacija. Igramo se tehnologijama. Imamo Magazin. Zavladala je neka ležernost. To je sve pozitivno. Vjerujem da je kultura čitanja, potpuno suprotno svim glupim analizama i naricanjima o propasti knjige i čitanja, tek na pragu svoje mladosti. Sve što do sada gledamo je samo pubertet knjige i čitanja, pa je i prirodno da postoji puno dilema, burnih promjena, osobnih kriza, plača zbog prištića na licu… Ali u adolescenciji presudni neće biti ni nakladnička industrija, ni stari ili novi kurikulum, ni Vlada (...), već eventualno, ako to ekonomsko-društveni procesi iznjedre, malo više slobodnog dokoličarskog vremena za totalno zakon frendicu - Knjigu.

Temeljna poanta svog ovog i pomalo nostalgičnog ispisivanja sjećanja i teza je da s knjigama rastemo na različite načine te da nikad ne znaš u kojoj godini života će te pogoditi baš ona prava. Tako to krene... 

I nećeš biti Psiho.

Na fotografiji: Ovo je polica radne sobe na koju izdvajam aktualne knjige u smislu da me u nekom obliku te teme trenutno okupiraju. Metode stvaranja informacijskih sustava, kontejnerski promet, urbanizam sutrašnjice, pitanje budućnosti poslova, marketing na sto načina... Kaos. Ima i šarmantnijih kuteva u ovom stanu, ali ovaj nekako najbolje pokazuje koliko nas daleko dovede "Pale sam na svijetu".

20170904_232620

Fotografije: Autor u mladim danima