Jedna od simpatičnijih osobnih uspomena iz dana djetinjstva povremeni su odlasci na roditeljski posao. Znamo one prizore iz američkih filmova i serija kada na “bring your kids to work day” roditelji u odjelu dovode djecu u korporativne urede, a ona se tamo dosađuju. Ovo moje iz 1990. godine s time nije imalo baš nikakve veze – ni s atmosferom ni s estetikom. A ni s mojim osjećajima i raširenim očima.

Mama i njen tata, dakle moj djed, radili su u Brodomaterijalu, glomaznom socijalističkom trgovačkom poduzeću prvenstveno metalurške robe, i to u masivnim i prepoznatljivim plavim skladištima u Industrijskoj zoni na Kukuljanovu. Mutno, jer sam bio doista mali, sjećam se sjedenja na jednoj masnoj paleti ispred djedova kontejnera koji je pak predstavljao nekakav improviziran ured. Jednom su mi dali i brodski vijak, velik jedno 20 centimetara i težak valjda 2 kilograma.

Tata je pak radio u građevinski usmjerenom Gramatu gdje je povremeno vozio i viličara i njime dizao bezbrojne palete na kojima su bile vreće cementa ili kakvog drugog građevinskog materijala. Na paletama su bile i knauf-ploče kojima se poslije počeo baviti, a koje su nas zapljusnule u drugoj polovici devedesetih. Kombinacija viličara, kontejnera i paleta činila je život mojih roditelja, dijelom i mene, ali prije svega paklenu kombinaciju transportne, skladišne i proizvodne revolucije druge polovice XX. stoljeća. Tako banalno, a tako epohalno i revolucionarno.

Mnoge sam palete gledao i kroz prozor tzv. industrijskih stanova u Ulici Škurinjskih žrtava. U improviziran i od paleta izgrađen spremišni prostor za ogrjevna drva slagali su ih susjeda Manda i njen muž Ilija. Cijeli prostor između škurinjskih zgrada i ulice za automobile uvijek je bio pun na taj način poslaganih paleta i između njih smo se igrali na najrazličitije načine, obično “Policajca i lopova” ili “Rata”. Od ukradenih paleta (a kakve su druge desetogodišnjaci mogli imati) radili smo i nekakve improvizirane kućice, a u neformalnu povijest Ulice Škurinjskih žrtava ostat će upisana jedna izgrađena uz povišenu šahtu koja je završila tako da je jedan stariji dečko iz njoj povišene ulice na kućicu bacio veliku grotu. Palete su se srušile u trenu.

Jedna je paleta kriva za moj žurni odlazak na hitnu pomoć po injekciju protiv tetanusa jer je iz jedne virio hrđav čavao, a ja sam na njega nesmotreno stao u uličnoj igri. No isplivavši iz tog svijeta u kojem se miješaju sjećanja na rane devedesete, tranzicijski kaos u kojem su nestali i Brodomaterijal i Gramat, radna mjesta mame i tate, uličarsko djetinjstvo čija se buduća virtualnost tek počela nazirati u formi jeftinih klon konzola poput Super Coma, palete su krenule na stazu razvoja koja se tada nije činila vjerojatnom. Da je nešto takvo moguće u majicama s ofucanim naljepnicama Cro Army, nismo naslućivali.

Paletom do prirode

Palete žive svoje zlatno doba “recyclinga”, “upcyclinga” ili kako već nazivali trend pretvaranja u sjedalice pogodne za uređenje kafića, ureda, doma... Doduše, primjene paleta drugačije od skladišne i transportne pri uređenju interijera nisu novost – “Sam svoj majstor” još je sedamdesetih godina pisao što se za dom može samostalno i praktično izraditi od paleta. No ovo je nešto drugo i nema veze sa SAM-om motiviranim racionalnošću budžeta i općom socijalističkom DIY-ideologijom kojom je ajetoovski krpana realna nestašica ili nemogućnost kupovine pojedinih stvari.

Palete danas na očit i pomalo fetišistički način privlače jednu specifičnu lokalnu, regionalnu, ali i globalnu kreativnu klasu obilježenu svim karakterističnim slojevima hiperaktivnog suvremenog “freelancinga” i malog obrta u rasponu od grafičkog dizajna do stvaranja “craft” pive. U nekoj neobičnoj igri povijesne semantike palete u funkciji sjedalice prije ćemo naći u stanu relativno dobrostojećeg “freelancera” iz stana na Srdočima koji za indijske naručitelje izrađuje kakvu VR aplikaciju nego kod ekipe poput moje mame koja je radila kao skladištar u Brodomaterijalu. Njima, a posebno djedu, paleta će uvijek biti isključivo skladišna oprema. Slična izvankontekstualna sudbina u kreativnim rukama je zadesila i drugi revolucionarni transportno-industrijski element - kontejner,  naravno u manjoj mjeri jer nisu ni tako maleni ni jeftini.

Zašto je tako s paletama, uzroke treba tražiti u snažnoj ambiciji odmicanja od artificijelnog i industrijskog, a rijetko što kao tako drvena i gruba paleta može povratiti osjećaj nestale maštane arkadije. Paradoksalno, industrijska paleta je simulacijska zakrpa prirode za kojom čeznu svi silni karpalni tuneli odrasli uz miševe te iskrivljene kralježnice i oči povećih dioptrija nastalih uz ekrane. Ujedno i one same u toj svojoj novoj ulozi predstavljaju čin stvaranja - bojeći ih u bijelo, crveno ili žuto, kombinirajući ih u različite formacije, osjećamo da smo nešto sami napravili kao i ekipa koja je voljela SAM, samo malo više “cool”.

Naposljetku, ima nešto i u konzumentskom sloju izraženom obično kroz ležanje ili barem podbočenost na paletama, obično u nekakvom manje pretencioznom, antibirokratskom i antiškolskom ambijentu koji se uz njihovo korištenje ostvaruje. Okrugli stol o najozbiljnijoj temi uz sudionike koji sjede na paletama postaje trunku niže stresan i pretenciozan. Ona je  doista i reakcija na anksioznost razdoblja, ambijent u kojem svi ti mladi hipsterizirani yupiji rade vježbe disanja. Paleta je definitivno simbol ere i to ne samo domaćeg postindustrijskog društva nego i šire. Čitamo šarmantnu vijest iz Beča o građanskoj intervenciji i parkirališnim mjestima pretvorenima u ležerne zelene zone. Ključno oružje borbe za slobodnu površinu upravo su palete.

Paletizirana kreativna klasa

U novije vrijeme palete me Rijekom prate negdje od “Benčića”, “Galeba” i Republike ljeta 2013. godine,  pa preko Bernardija iliti RiHuba, Gajotova birca “Zlatna koka” na Krimeji, a sada i u improviziranom kinu u dvorištu zgrade bivše granice dviju država. Vrlo su indikativna mjesta i sadržaj koji se javlja u ili uz novi paletizirani svijet. Recimo tako da su palete za “Zlatnu koku” značile da ne želi biti kao bulevardski “Pingvin” u kojem je dijelom idejno nastala već urbanija, više “cool”, kreativna...

“Republika” je htjela biti i festival kreativnih industrija, a na paletama se sjedilo dok se razgovaralo  o “game developmentu” i razvoju kreativnih industrija u Rijeci. U Bernardiju je na njima odrađeno nebrojeno, doduše neuspješnih, sekcija o , a na njima je održan čak i dio prezentacije kojom smo. Međunarodna ekipa izabrana od strane Europske komisije nije imala problema s paletama. Palete su dio osvježavajućih urbanih intervencija poput riječkog Parki(g)rališta kojima se gradski asfalt i beton osvajaju prirodnijim zelenilom i drvom.

Izrazito je intrigantno kako je na razini društvenih semantika do neprepoznatljivosti transformiran jedan estetski potpuno bezvezan splet drveta i čavla stvoren za najrudimentarniji transport i skladištenje. Klasične industrijske simbole pretvorili smo u sveprisutni ležerancijsko-dokoličarski-hedonistički uporabni objekt ugostiteljske i kreativne industrije. To je lijepo, ali možda odaje i neke problematičnije procese koji se kriju ispod površine.

Kada neki imaginarni budući arheolog 2820. bude pronalazio pod zemljom uščuvane zeleno i plavo obojene palete sa šljokicama (nadam se nekom biološkom procesu koji će uščuvati drvo...) vjerojatno mu puno toga neće biti jasno. Zašto su to radili baš tada 2017. godine? Pa ti su ljudi imali sve najbolje materijale, alate i sredstva, mogli su stvoriti ili kupiti što žele, a oni su otišli za paletama koje nalazimo u prljavim skladištima?  U čemu je štos? Kada shvate da je to najčešće fora koju izrazito voli kreativna klasa pitat će se da li je na paletama doista nastala i kakva zanimljiva i buduće arheologije vrijedna kultura ili znanost kao na elegantnim stolicama u bečkim kavanama i salonima krajem XIX. i početkom XX. stoljeća? Naime, povijest umjetnosti i znanosti pokazuje da ležerno i opušteno te rađanje vrhunske umjetnosti i proizvoda nisu uvijek najbolji prijatelji. A naša nova šarena paleta upravo je simbol maksimalnog opuštanja. Legni, popij pivo, tvitaj, bacaj “snapove”...  

Kada smo kod stvaranja, recimo i da je ovaj tekst ispisan na paletama u dvorištu Zavičajnog muzeja Drenova koje služe za gledanje filmova u improviziranom, ali sjajnom ljetnom kinu. Možda bi bio malo bolji da je prokleto malo manje udobno. A ni ova ugodna ljetna burica ne pomaže. Ne vjerujem da će ga vječno pamtiti ili pronaći arheolozi. Uskoro selimo i u novi stan. Čovjek nam je ostavio i namještaj. Na balkonu su naravno – palete. Dok se na njima ima nešto čitati, dobro je...

Dobrodošli na početak ere zvane “paletozoik”… 

(arheolog na predavanju 2820.)