Priča o spolu nažalost je binarno ispričana, a binarno je kodiranje gotovo uvijek izvor nevolja zato što se njime određeni neuklopivi «višak» redovito proizvodi kako bi bio diskriminiran.

Feminizam se, u nemogućnosti da predstavi tjelesnost koju se cenzurira lažnim uniformiranjem pod naturaliziranom kategorijom spola, okreće političkom predstavljanju subjekta, kako bi na taj način širio vidljivost žena, no problem je u tome što se, da bi se uopće predstavilo, najprije mora biti subjektom, a to neoprezno vodi normiranju kategorije tog istog subjekta.

Konture (pop)kulture je serija tekstova o publicističkim knjigama na temu popularne kulture, sociologije, suvremenog društva i ostalim kulturološkim ljepotama.

Subjekt u ovakvom slučaju konstituira politički sustav koji bi trebao omogućiti njegovu emancipaciju, no takav juridički sustav to ne čini. On ne predstavlja dotični subjekt, već ga proizvodi, a proizvodi ga na štetu liminalnih subjekata čija je pozicija unutar kategorije spolno uvjetovane kategorizacije blago rečeno nelagodna. Navedeni je liminalni subjekt ipak paradoksalno univerzalan zbog toga što nitko u suštini ne pokriva područje norme, norma je točka, broj, izmišljena jedinica zamišljenog sistema.

Navedenu je problematiku najbolje izrazila sama Judith Butler sljedećim rečenicama:

«Granice diskurzivne raščlambe roda pretpostavljaju i unaprijed prisvajaju mogućnosti zamislivih i ostvarivih rodnih konfiguracija u kulturi. To ne znači da je bilo koja ili da su sve rodne mogućnosti otvorene, nego da granice analize postavljaju ograničenja diskurzivno uvjetovana iskustva. Te su granice uvijek postavljene u hegemonističkom kulturnom diskursu utemeljenom na binarnim strukturama koje izgledaju kao jezik univerzalne racionalnosti. Zato je prisila ugrađena u ono što jezik konstituira kao zamislivo područje roda.»[1]Butler, J. (2000.) «Nevolje s rodom. Feminizam i subverzija identiteta», Ženska Infoteka, Zagreb, str. 22.

٭٭٭

Subjekt koji bi egzistirao prije zakona izgleda da ne postoji, on je legitimirani nelegitimni nusprodukt zakona kojitvrdi da stvara. Predstavljanje postaje jedinim fokusom politike, no: «Možda će se, paradoksalno, pokazati da za feminizam 'predstavljanje' ima smisla jedino kada se subjekt 'žena' nigdje ne pretpostavlja».[2]Butler, J. (2000.) «Nevolje s rodom. Feminizam i subverzija identiteta», Ženska Infoteka, Zagreb, str. 21.

Spolno tijelo ne mora se asocirati s istoimenom rodnom konstrukcijom i to mora biti stavljeno načisto jednom zasvagda. Rascjep subjekta u tom je smislu potpun. Osim ako se zaboravi uvidjeti kulturalnu proizvoljnost samog spola, njegovu zapanjujuće blisku tvorbenu srodnost s rodom. Preddiskurzivnost spola laž je što je rod uspostavlja zbog toga što pokušava prikriti činjenicu da tijelo, odnosno njegovo značenje, nastaje unutar oznaka roda jednako kao što i subjekt nastaje unutar oznaka juridičkih sustava moći, a ti su sustavi oznaka, te su orbite značenja nepogrešivo binarne.

Subjekt je muški označitelj koji transcendira tijelo prelazeći u univerzalnu osobnost, s druge je strane tijelo ženski označitelj, prikazano kao negativ muškog, kao njegova drugost, a negativ, zna se, omogućuje razvijanje slike, slike muškarca i subjekta.

Žena, kako bi sebe identificirala, mora sebi pronaći vlastitog Drugog, ona mora ugledati simboličkog Drugog u Lacanovu identificirajućem zrcalu kako bi u procesu usporedbe ugledala sebe kao cjelovitog Subjekta, no ona uvijek već vidi sebe kao Drugog i kao Drugi se i identificira onemogućavajući istinsku subjektivizaciju. Sustavi moći u spomenutoj su točki na svojem najblistavijem i najrazvijenijem stupnju, oni hegemonistički uvjeravaju u vlastitu neophodnost.

Međuprostor između Subjekta i Drugog pritom je liminalni prostor u kojemu je nužno, ali i nemoguće pronaći sebe i pomoću Drugoga. No kako pronaći sebe pomoću Drugoga kad on ne postoji, zbog toga što muškarac u ovom slučaju nije Drugi, on je uvijek već determinirajući Treći, odnosno onaj koji uspostavlja odnos, univerzalni, jedini subjekt. On posjeduje simbolički predmet žudnje koju je nemoguće ostvariti i koja se zbog toga neprestano generira, on posjeduje moć.

Ipak, identitet je proces postajanja, a znamo da se ženom postaje, a ne rađa još iz vremena Simone de Beauvoir. Naime, proces postajanja posjeduje magičan potencijal preoznačavanja odnosno potencijal intervencije, što ukazuje na to da još uvijek nije sve izgubljeno kada se govori o ženama i reprezentira žene, već da mogućnost promjene usustavljenih paradigmi koju treba začinjati i poticati postoji, itekako postoji.

Pronađite "Nevolje s rodom" na našim policama.