Disneyevo ime predstavlja možda najpoznatiji sjevernoamerički brend na svijetu. On je, nedvojbeno, najvažnija figura u buržoaskoj popularnoj kulturi 20. stoljeća. Učinio je više od bilo kojeg drugog pojedinca da se diljem svijeta prošire neki od temeljnih mitova na osnovu kojih je buržoaska kultura bujala.

Godišnja zarada korporacije Disney iznosi preko dvije milijarde dolara, no danas je jedini stvarni konzument klasičnih Disneyjevih stripova takozvani Treći svijet. Tako su 1972. godine čileanski intelektualci Ariel Dorfman i Arman Mattelart Disneyjeve stripove proglasili propagandom dizajniranom da omogući daljnju eksploataciju zemalja Trećeg svijeta.

Kao rezultat toga, Pinochetov režim demonstrativno je spalio sve primjerke knjige Kako čitati Paju Patka, a Dorfman je emigrirao u SAD, gdje od 1975. godine Disney uspješno sabotira, pod izlikom autorskih prava, svaku distribuciju knjige. Knjiga Kako čitati Paju Patka od tada je prevedena na 15 jezika i objavljena u 23 zemlje, no još je uvijek zabranjena u Americi, unatoč tome što Dorfman već godinama predaje na jednom od prestižnijih američkih sveučilišta.

Iza dječjeg stripa stoji cjelokupna koncepcija suvremene masovne kulture, koja se temelji na načelu da samo zabava može osloboditi ljudski rod od društvene tjeskobe i sukoba u koje je utonuo. Baš kao što buržoazija zamišlja da su društveni problemi uzgredna pojava tehnoloških problema, ona također drži da će razvojem industrije masovne kulture rješiti problem ljudskog otuđenja.

Autori knjige tvrde da su Disneyjevi stripovi ne samo odraz prevladavajuće ideologije, odnosno kapitalizma već da su i svjesni akteri u procesu promicanja i širenja te ideologije. Kako bi to činili, Disneyjevi ideatori koriste se slikama iz svakodnevice, oprirođenim pravilima društva koji vode ka prihvaćanju ideje o kapitalu, prihvaćanju subordinirajućeg odnosa prema zemljama Trećeg svijeta te prihvaćanju nejednakih klasnih i rodnih uloga.

Ženama su ostavljene samo dvije mogućnosti (koje zapravo uopće nisu mogućnosti): biti Snjeguljica ili Vještica, malena domaćica ili zla maćeha. Njezin je napitak od dviju vrsta: domaća juha ili strašni čarobni otrov. A kako ona uvijek kuha za muškarca, jedini joj je životni cilj uhvatiti ga jednim napitkom ili drugim.

Autori smatraju značajnim činjenicu da u Disneyjevu svijetu ne postoji obitelj u klasičnom smislu. Nema očeva i majki, nema kćeri ili sinova, postaje samo ujaci i nećaci. Ta neprirodna stvarnost bez roditelja namjerno otuđuje pojedinca te stvara horizontalnu usmjerenost društva, gdje hijerarhijskog poretka nema, osim onoga između količine financijskih sredstava i shodnog autoriteta kojima pojedini likovi raspolažu i gdje ne postoji nikakva solidarnost između onih na istoj razini moći, stvarajući tako stanje gdje je ono jedino preostalo golo nadmetanje. Usto, kako bi se postigla mogućnost bilo kakve socijalne mobilnosti, u Disneyjevu svijetu jedino što vas može unaprijediti jest čista sreća, neovisno o uloženom trudu.

Disneyev svijet je sirotište iz devetnaestog stoljeća. S tom razlikom da vanjskog svijeta nema, pa siročad nema kamo pobjeći. Usprkos svim tim njihovim putovanjima svijetom te njihovoj ludoj i grozničavoj mobilnosti, likovi ostaju zarobljeni i osuđeni na povratak i ostanak u istoj strukturi moći. Elastičnost fizičkog svijeta zapravo prikriva istinsku krutost odnosa u kojima su likovi zatočeni. Autoritet je taj koji određuje tko će u tom svijetu biti stariji, bogatiji ili ljepši. Oni manje uspješni svoju podčinjenost smatraju prirodnom. Cijeli dan provode žaleći se na gospodara, ali će se prije povinovati i njegovoj najluđoj naredbi negoli mu se na bilo koji način suprotstaviti.

Žustra rasprava koju su u svojoj knjizi poveli Dorfman i Mattelart, doživjela je i svoje kritike. Naime, neki od njihovih kritičara smatraju da jedan od glavnih crtača Disneyjevih stripova 50-ih godina, Carl Barks, nije ni bio upoznat s činjenicom da se njegovi stripovi čitaju izvan SAD-a te navode kako njegovi radovi, uz ostalo, sadrže elemente otvorene društvene kritike i antikapitalističke i antiimperijalističke reference te da tako zapravo ulaze u žanr satire.

Bilo kako bilo, Kako čitati Paju Patka jedna je od značajnih knjiga na području kulturne kritike popularnih medija, a njen izgon, spaljivanje i zabrana tiskanja govore sami za sebe...

DSCN4758