Ljubav je zasigurno jedna od najvećih tema književnosti i umjetnosti uopće, vječna inspiracija. Svi imamo svoju najdražu ljubavnu priču, bila ona ispisana na stranicama neke knjige, opjevana u određenoj pjesmi ili prikazana na filmskom platnu. Najsnažnije su pak one utkane u naš život, možda tek kao kratke crtice ili dugački romani koji naše živote čvrsto povežu s tuđima.

No, postoji li teorija o ljubavi?

Roland Barthes "Fragmente ljubavnog diskursa" napisao je 1977. godine u obliku bilježaka o ljubavnom jeziku, zaljubljenikovim gestama, koje naziva krhotinama diskursa: figurama.

Prikazan je, tvrdi Barthes, portret – ali taj portret nije psihološki, nego strukturalan: on omogućuje čitanje mjesta govora: mjesta nekoga tko govori u sebi, zaljubljeno, nasuprot drugom (ljubljenom objektu), koji ne govori. Fragmenti na taj način funkcioniraju kao rječnik ljubavne želje, vježbe definiranja svakog postupka, podijeljene misli ili (ne)izgovorene riječi.

To je, dakle, zaljubljeni koji govori i koji kaže:

Odsutan

absence / odsutnost

Bez prestanka govorim odsutnom o njegovoj odsutnosti; sve u svemu, neviđena situacija; drugi je odsutan kao referent, onaj o kome govorim, a prisutan kao onaj kome se obraćam. Iz te neobične iščašenosti nastaje neka vrsta nepodnošljivog prezenta; zaglavljen sam između dva vremena, vremena referencije i vremena alokucije: ti si otišao (i zbog toga se žalim), ti si tu (jer se tebi obraćam). Tako znam što je prezent, to teško vrijeme: odlomak čiste tjeskobe.

Točkica na nosu

altération / kvarenje

Kratkotrajno pojavljivanje protu-slike ljubljenog objekta u ljubavnom polju. Zbog neznatnih događaja ili jedva zamjetljivih osobina, subjekt vidi kako se lijepa Slika odjednom kvari i ruši. Ljubavni je govor, obično, gladak omot koji prianja uz Sliku, posve meka rukavica oko ljubljenog bića. To je pobožan, dobrohotan govor. Kad se slika naruši, omotač pobožnosti se podere; potres ruši moj vlastiti jezik. Povrijeđen riječima koje je slučajno čuo, Werther odjedanput vidi Charlottu kao neku blebetušu (ona više nije druga, nego samo jedna među drugima). Svetogrđe se pojavljuje na usnama subjekta i bez poštovanja razbija blagoslov zaljubljenog. Strašan obrat slike.

Čekanje

attente / čekanje

Postoji scenografija čekanja: čekanje se, dakle, odigrava kao kazališni komad. Dekor je unutrašnjost neke kavane; tu imamo sastanak, ja čekam. U Prologu, bilježim kašnjenje drugog; to kašnjenje je zasad tek matematička veličina, mjerljiva (gledam nekoliko puta na sat). Prolog završava naglom, nepromišljenom odlukom: odlučujem "zabrinuti se", pokrećem tjeskobu čekanja. Tad počinje prvi čin; ispunjen je pitanjima: nije li posrijedi neki nesporazum u vezi s vremenom i mjestom sastanka? Pokušavam se prisjetiti trenutka u kojem smo dogovorili sastanak. Što da radim? Da odem u drugu kavanu? Da telefoniram? A što ako drugi dođe dok mene nema? Drugi čin je čin bijesa – žestoko predbacujem odsutnom. Ah, kad bi on bar bio tu, da mu mogu predbaciti što nije tu! U trećem činu dosežem čistu tjeskobu: tjeskobu napuštenosti.

"Jesam li zaljubljen?" - "Jesam, jer čekam." Drugi nikad ne čeka. Ponekad želim glumiti onoga koji ne čeka; pokušavam se zaokupiti nečim drugim, zakasniti; ali u toj igri uvijek gubim: što god učinio, uvijek se nađem besposlen, točan, čak stižem prerano. Sudbinski identitet zaljubljenog nije ništa drugo nego: ja sam onaj koji čeka.

Voljeti ljubav

annulation / poništavanje

Jezična bujica kojom subjekt poništava ljubljeni objekt samom silinom svoje ljubavi: zbog prave ljubavne perverzije, subjekt voli ljubav, a ne njezin objekt.

I ako jednoga dana odlučim odreći se drugog, silna tuga koja će me tad obuzeti bit će zapravo tuga za Imaginarnim: bila je to ljubljena struktura i ja oplakujem gubitak ljubavi, a ne gubitak ove ili one osobe. Odmah patim vidjevši drugog (kojeg volim) tako umanjenog, ušutkanog, i kao isključenog iz osjećaja koji je izazvao. Osjećam se krivim i predbacujem sebi što ga napuštam. Događa se preokret: pokušavam poništiti poništavanje, prisiljavam se da opet patim.

...