Imam problem. Naime, o „knjigama svog života“ mogu napisati ili doktorsku disertaciju ili ništa. To nije osobito zahvalna osobina, zasigurno ne u kontekstu zadanog zadatka. Zato kada kažem: „o klasicima se ne govori, klasike se sluša“, parafraziram prilično tradicionalnog teoretičara književnosti Matthewa Arnolda,. Sve u vezi s ovom izjavom potpuno je pogrešno, no nažalost ja je, protivno svojoj volji, potpisujem i to zato što sam se, opet protivno svojoj volji, sposobna zaljubiti fatalistički. Nasreću, fatalistička se zaljubljenost ne događa često, no kada se dogodi, ostavlja me glupom, tupom i neupotrebljivom, potpuno nesposobnom artikulirati emociju, kamoli, ka-mo-li sposobnom razumno recenzirati. Piši-kući-propalo. Namjesto toga nudim crtice.

Iz sekcije filozofija: Gilles Deleuze, Felix Guattari/Tisuću Platoa – tekstura teksta koja ilustrira vlastitu tematiku

Tko ima strpljenja za francusku filozofiju, ovo je njezin najuzbudljiviji primjerak. Za razliku od Nijemaca koji urlaju i naređuju, Francuzi mame i šapuću. Zato kažem, „tko ima strpljenja“ jer ovaj shizoidni dvojac živi visoko, shodno tome zrak je hladan, odjeveni su slojevito, a oni se svlače sporo, skokovito, pri tom se i skrivajući. Tisuću platoa putuje slojevima (ne)svijesti, funkcionira fraktalno, kreće se od pojedinca prema kolektivu, od kolektiva prema pojedincu te jednom izuzetno impresivnom galantnošću ruši filozofske i psihoanalitičke gromade dvadesetog stoljeća. Protivno je njihovoj filozofiji tvrditi da knjiga ima konkretnu metu, no ako bi se ona u svrhe ovog sažetka morala svesti na određeni problemski objekt, tada bi to bila Freudova teorija Edipova kompleksa prevedena u različita područja društvenog djelovanja: od kolektiva, kulture, kreativnosti i kapitalizma, preko živih i neživih entiteta, ekonomije, strukture obitelji i individue. Namjesto klasične psihoanalize nude takozvanu shizoanalizu: teoriju mnoštvenosti, molekularne povezanosti, stratifikacije slojeva, mikroprocesa postajanja koje nikada ne prestaje. Knjiga je konzistentna ili, kako se na samom početku govori: nema razlike između onoga o čemu govori i načina na koji je pisana. Slično kao što u predgovoru Tišini, John Cage piše: „Namjera mi je, često, da ono što sam imao reći kažem na način koji bi to dokazao.“

Iz sekcije proza: Jack Kerouac/Na cesti – prozno pjevanje

…kad smo već kod gospodina genijalca Johna Cagea, kad smo dakle u domeni glazbe, ostanimo tamo. Što se mene tiče, zauvijek. Jer osim problematične sposobnosti fatalističkog zaljubljivanja, problem drugi: slabija sam na stil nego na sadržaj. Točnije, na ritam. Jack Kerouac, koliko god ga, s razlogom, gurali u ladice adolescentske literature, baš me briga, stvarno. Ne zanima me. On je otac književnosti koja zvuči, on je, da upotrijebim tu svetu sintagmu, a supersonic scientist. Jer-ritam. I to je sve što ću o tome reći.

Iz sekcije poezija: Raymond Carver/ Nova staza do vodopada – poezija koja priča

Uzmi je / Nadam se da pristaje / poput cipele / Pristaje mi, udobna je, / stopalo ima prostora za disanje / koliko je potrebno. Ustani. Prošeći. / Osjećaš li? / Ići će / kuda ti ideš i biti će tamo / s tobom na kraju tvog puta. / Ali za sada ostani bos. Izađi / van zakratko, igraj se.

Ovim potvrđujem ranije iznesenu, inače potpuno pogrešnu postavku Matthewa Arnolda.

I shodno tome, za kraj:

Iz sekcije genijalnosti: Sve što je Friedrich Wilhelm Nietzsche ikada napisao. Osim Volje za moć. To je njegova nacistička sestra. Ne čitajte to.