„Dva zeca, tri zeca, jato zečeva u letu.“ Nešto što se kod nas u obitelji često koristi kao izraz – nemam pojma kako je nastao niti koriste li to ljudi izvan klana Hartmann (površno istraživanje u vidu tlačenja ljudi koji su u trenutku pisanja ovog teksta bili online na Skype pokazalo je da nitko nema pojma što to znači).

Dva zeca, tri zeca. Nemam nekakvo spektakularno objašnjenje, zapravo. Značenje je najbliže onome „pričam ti priču“ uz podignute obrve i skepsu prema onome što sugovornik priča jer je toliko nevjerojatno da mora biti muljaža. Nemoj mi prodavati te fore.

Kakve veze imaju leteće krznene životinjice s filmovima, pitaš? Nemaju. Ne izravno, u svakom slučaju, ali imaju veze s mojim osobnim frustracijama zbog specifične vrste adaptacija knjiga u filmove. Odnosno, zbog cijepanja jedne knjige u više filmova.

Da dam odmah tu negdje pri početku disclaimer – ja sam geek i kao takva, koristim ovdje geeky primjere filmova nastalih iz literarnih izvora. Kome smeta, dobrodošao je žaliti se. Letećim zečevima ili upravi vodovoda, kome god želi.

Nema zafrkancije s letećim zečevima.

Kao i svi ostali, davne 2010. susrela sam se sa sve prisutnijim trendom adaptacije jedne knjige u dva filma.  Da, bio je to spektakularni završetak Harry Potter serijala, Harry Potter i Darovi smrti (Harry Potter and the Deathly Hallows). 

Knjigu sam tri godine ranije nestrpljivo čekala – kao, uostalom, i dva ranija nastavka – i zbog nje sam grizla nokte dok se nije dokotrljao datum izdavanja, uz mješavinu uzbuđenja i neizrecive tuge jer je serijal pri kraju. I bila je dobra, ali ne toliko dobra koliko sam očekivala. Tada mi se činilo da je autorica pomalo izgubljena i nesigurna kako da likove dovede u poziciju u kojoj ih je trebala da zaokruži njihove priče, pa su zato morali biti izgubljeni skupa s njom i likovi i mi čitatelji. Što je u suštini glavni razlog moje tadašnje zbunjenosti zbog odluke da se posljednja knjiga razbije u dva filma. 

Dva filma? 

Ozbiljno? 

Od jedne knjige u kojoj je glavnina i vrhunac zapleta serijala smješten tek pri kraju romana, dok je prva polovica krpanje rupa i priprema za vrhunac – rade se dva filma?

Hm.

U neku ruku mogu razumjeti želju za produženjem serijala. To nužno vuče za sobom i bolju zaradu uz manje troškova, ne samo zbog prodaje kino ulaznica i samih filmova nego i sve popratne marketinške opreme. Igračke, odjeća, slatkiši, kostimi, kopije rekvizita, tematski parkovi - što god ti padne na pamet. Razumijem i da ima fanova koji su bili oduševljeni time što mogu odgoditi rastanak od serijala za barem još nekoliko mjeseci – a i Harry Potter nije na kraju ispao tako tragično loš kako sam se pribojavala. Dapače, nakon svog grintanja i njurganja, bila sam prilično zadovoljna kad sam izašla iz kina.

I u krajnjoj liniji, razbijene adaptacije nisu toliko neuobičajena stvar – ako nigdje drugdje, onda barem u televizijskom programu. Padaju mi na pamet tri filma nastala po romanima voljenog Terrya Pratchetta (Hogfather, 2006., The Colour of Magic, 2008. i Going Postal, 2010., sva tri napravljena u produkciji televizijske kuće SkyOne). Dalo bi se raspravljati jesu li to zapravo mini-serije ili filmovi u dva dijela (i našla sam se u takvim raspravama i više nego jednom), ali poanta je da se to radilo i ranije. Da, pod okriljem formata mini-serije za televiziju, ali, eto, čisto da imamo primjer da su takve adaptacije postojale i prije Harryja Pottera.

Logično, nakon magične zarade od dvije milijarde američkih dolara (zbrojena posljednja dva HP filma), izronile su i druge dvodijelne adaptacije cjelovitih romana. Gotovo da mogu vidjeti ondašnje (i sadašnje) kolektivne $$ u očima hollywoodskih faca. Kao izravna posljedica toga, i zadnji dio serijala Twilight također je prelomljen u dva dijela - Breaking Dawn part 1&2. Milijarda i pol američkih dolara zarade zaglušila je sve kritike, ali ipak je na više mjesta rečeno da bi za filmove bilo bolje da su bili spojeni u jedan. Osobno ne bih znala ništa o tome jer ih nisam gledala.

Možemo samo zahvaliti svim bogovima filmova i knjiga koji nas čuvaju i koji su dozvolili da adaptacija jednog od klasika fantastične literature, Gospodara prstenova, bude završena prije ovog trenda (i prije opčinjenosti 3D tehnologijom, kad smo već kod toga). Uz sve mane koje te knjige imaju, adaptacija je, po mom skromnom mišljenju, bila odlična. 

(Ako uhvatite nekog zagriženog Tolkienovog fana vrištat će kako nije Arwen spasila Froda nego Glorfindel. Ajme, ajme, oh ne. Ljudi, podebljavanje ženskih likova bilo je nužno. Ti konkretni filmovi su bolji zbog tih promjena, po mom mišljenju. Nema mi tu baš neke rasprave.) 

U svakom slučaju, ne bi valjalo da ga se razbilo na 6 filmova. Ili još gore, devet. 

Jer to je logični slijed. Nakon dva primjera koja su očito jako dobro zaradila razbijanjem knjige u dva dijela, netko je morao pitati: zašto ne bismo napravili tri?

Point cijelog ovog teksta, zapravo.

Da, govorim o Hobitu. Prvi film sam gledala, drugi još nisam. Uzevši u obzir da mi je to jedna od najdražih knjiga iz djetinjstva, imala sam puno primjedbi na ovo što sam vidjela do sada, ali koje neću iznositi ovdje i sada (ali ću zato na sljedećem Rikonu najvjerojatnije držati izlaganje isključivo na tu temu, pa tko želi reći kako nemam pojma i kako su zapravo filmovi turbo, vrlo rado ću tada sudjelovati u toj raspravi). Poanta je sljedeća: Hobit nema materijala za tri filma. To je tanka knjiga – manja je od bilo koje od tri knjige Gospodara – a opet se rade tri filma, uz filanje dodacima ostalih Tolkienovih djela i teškim namigivanjem fanovima filmova Gospodara prstenova. Osobno, nisam sretna zbog toga. Ali zarada je velika. I ljudi su većinom zadovoljni - znam dovoljno osoba kojima su filmovi bili iskreno zabavni. Osobno, ja se i dalje svrstavam u ljubitelje pisane riječi kojima se gadi takvo iskorištavanje knjige. Pogotovo te knjige. Ne da bi bio bolji film ili da se bolje prenese ideja, ne da se ne bi radili nepotrebni rezovi ili jer ima toliko kompleksne likove ili jer, eto, fanovi žele... Ne. Samo zbog zarade. 

Pitam se kako će ispasti treći dio trilogije Igre gladi. Mockingjay (nisam sigurna kako će se to prevesti u našim kinima – pretpostavljam Šojka rugalica,  kao što je prevedena knjiga) također će biti u dva dijela. Što je začuđujuće jer Igre gladi prate čvrstu strukturu trilogije. U prve dvije knjige oštro raste napetost koja kulminira u trećoj i onda se uruši u rasplet samog romana i trilogije.  Hm. Sve mi se nekako čini da će originalni materijal samo patiti od takvog pristupa i uništavanja standardne uvod-zaplet-preokret-rasplet kompozicije djela. Ali to je samo moje mišljenje.

Adaptacije knjiga mogu biti dobre. Mogu biti odlične. Obično dajem Gaimanovu Zvjezdanu prašinu (Stardust) kao primjer romana prenesenog na filmsko platno kojim sam zadovoljna. Nije sve iskorišteno od riječi do riječi, ali sama je ideja knjige uspješno očuvana, kao i taj bajkovit, nadrealan, humoristični gaimanovski štih koji prati knjigu. Ili Intervju s vampirom (Interview with the Vampire), koji je daleko superioran nad knjigom. Ili prve dvije knjige Igre gladi – ne čitam puno teen literature, ali mom neiskusnom oku se čini da je dosadašnji posao dobro izveden. Ili Niz nesretnih događaja (A Series of Unfortunate Events), gdje su uzete čak tri knjige i nagurane u jedan film koji začuđujuće dobro funkcionira.

Ili, ako baš želimo non-geekovske primjere, High Fidelity je onaj tip knjige koji jednostavno bolje funkcionira kao drukčiji medij, uzevši u obzir da je glazba jedna od glavnih preokupacija lika i način na koji se najbolje izražava.

First rule.

Ili, kao krunski primjer, evo vam Fight Club. Film obožavam, a knjiga mi je, nažalost, još uvijek na listi stvari koje želim čitati. Ipak, kad autor kaže da mu je film bolji... „Now that I see the movie, especially when I sat down with Jim Uhls and record a commentary track for the DVD, I was sort of embarrassed of the book, because the movie had streamlined the plot and made it so much more effective and made connections that I had never thought to make.“ Ne znam što mogu napisati da bude efektnije od autora samog.

Djelo može ostati neočuvano u promjeni medija samo ako je dovoljno kratko – a čak i tada se može dogoditi svašta. Može biti potpuno pogrešno interpretiran smisao djela ili se može dogoditi nešto prekrasno kao što je kratki video napravljen uz priču dužine 100 riječi Neila Gaimana Nicholas Was, koji prati originalni tekst od riječi do riječi.

U pravilu, svaka adaptacija trpi promjene, što je česta tema žalopojki fanova – ponekad opravdanih, ponekad ne. Nedavno se na stranici 9gag.com među ostalim hitovima moglo pronaći fotografiju izrezane knjige Harry Potter i Red feniksa (ne mogu pobjeći od Pottera u ovom tekstu), uz tekst „Campaign about how much of the history is lost when a book become a movie.“, što je bio jedan od povoda mog pisanja ovog teksta.

Nedužna knjiga je žrtvovana kako bi se istakla ova bolna činjenica! Never forget!

I ja sam kao dijete devedesetih grintala na promjene u HP filmovima, ali danas kad razmišljam o tome, i bolje da su napravljene tamo gdje jesu. 

Sažimanje knjiga da ih se ugura u tih dva i pol sata razumijem. Rastezanje knjiga kao žvaku da bi se napravilo film od pet, šest ili devet sati nije nešto na što se mogu tako lako naviknuti. Niti želim, uzevši u obzir da još nisam vidjela film gdje bi to bilo opravdano i dovoljno dobro izvedeno (da, Darovi smrti 1 i 2 su dobri filmovi, ali ipak se pitam jesu li mogli biti bolji kao jedan). A to postaje sve popularniji trend s kojim nisam nimalo zadovoljna. 

Živo me zanima koja će knjiga sljedeća platiti glavom – ili svojom cjelovitosti koja bude narušena kako grubim rezanjem, tako i dodavanjem neprikladnog materijala pod krinkom „kvalitetnije“ adaptacije u film. A mi se svi možemo kolektivno praviti kako je to sasvim okej da se tako mrcvari originalni materijal jer su filmovi zabavni i da je to nekako dovoljno. Zaradu nećemo spominjati, ne, ne.

Nemojte mi prodavati te fore - i dva zeca, tri zeca, jato zečeva u letu.

Ili filmova, kako vam volja.