Vrućeg ljeta daleke 2009. mladi pisac Danilo Brozović iz Švedske nam je preko rodnog Đurđevca stigao u knjižnicu, kao gost radionice kreativnog pisanja Laboratorij fantastike. Stigao je na oduševljenje svih nas koji smo ga čitali i obožavali još od one jedne priče o prstima. Danas jasno vidim da je već onda imao utjecaj na mene kao pisca iako nisam otišla nikad tako duboko u cyberpunk kao što je on – ali nakon čitanja njegove priče Prevučena sivim, pisane u drugom licu jednine, prvi put osjetila sam potrebu poigrati se perspektivom, i formom, i vremenima, i svime što naš jezik, ovakav divan kakav jest, može ponuditi.

Eh, sad. Onima koji nisu bili te sreće i osobno upoznali šarmantnog Danila, mogli bismo reći nešto i o njegovim djelima. Ukratko, samo ukratko, trebalo bi to pročitati sve. Ne želimo odati previše, zar ne? Mogu krenuti od romana Bojno polje Istra iako je on nastao poslije zbirke koja mi je ipak draža. A najnoviji uradak, Balkanska ruta, još nisam čitala, ali to ne treba spriječiti sve vas koji čitate ovaj tekst.

Bojno polje Istra

Već sam naslov puno govori o radnji i mjestu radnje – posebno je ugodno iznenađenje da Podravac uspije u svoje djelo utkati neglumljenu ljubav prema lijepoj Istri. Naime, u ovoj knjizi Brozović je detaljnije razvio svoju ideju (koju na nekoliko mjesta spominje) o odcjepljenju i osamostaljenju Istre od Hrvatske kojom vladaju mafija i kriminal i koja u toj ne-tako-dalekoj budućnosti još nije ušla u Europsku uniju. Kako u ovoj našoj, tako i u virtualnoj stvarnosti bukti rat, a glavni lik Oliver Riemer zapravo dosta dugo uopće ne vidi smisao u ratu iako se javio kao dobrovoljac. Ipak, vrlo se brzo priklanja onoj drugoj, potlačenoj, “pravoj”, istarskoj strani i odigrava ključnu ulogu, naposljetku kada se i njegovi osobni razlozi upliću u tok rata. Glavna misao? Borba za nezavisnost, za mogućnost da Istrijani sami odlučuju što žele, da se konačno iskobeljaju od vječno prisutnih pritisaka vlade i/ili mafije… borba za slobodu. Jednostavno. Krvavo, dugotrajno, uporno ali u svojoj suštini jednostavno: kao što je to objasnila jedna od važnijih junakinja, Marina Lovreković, oni žele biti dio nečega boljega.

A što je bilo na kraju romana? Eee, za to treba zaviriti u knjižnicu i posuditi ga. No bit ću odvažna i priznati: radnja nije ono što me najviše privlači ovoj knjizi, ne nakon nekoliko čitanja ili barem ne u ovom trenutku. Ono što kod njega posebno volim jest stil. On je jedan od onih pisaca koji se stilom, i rečenicama, i likovima, i atmosferom zavuku čitatelju pod kožu, balansirajući između razvoja radnje i nekakve… melankolije (?) koja se provlači njegovim djelom.        

Ispravak, djelima.            

Zeleno sunce, crna spora

Jer, sva ta atmosfera, samo u većoj koncentraciji na manje stranica, utoliko intezivnija, može se naći u dobrom dijelu priča u njegovoj zbirci Zeleno sunce, crna spora. Možda mi je baš iz tog razloga ostavila jači dojam nego roman. U nekoliko cyberpunk priča uvijek se provlači to isto mračno, tmurno, oblačno sivilo – Hrvatska u raljama mafijaša, hakeri u blistavom svijetu virtualne stvarnosti vode svoje osobne bitke u vječnoj nesigurnosti, likovi koji su puni one jednostavne ljudskosti koja se uvijek iznova bori protiv takvog svijeta punog ograničenja ulažu svoje male živote i ljubavi i razočaranja u igre velikih ljudi kojima najčešće nisu dorasli. Brutalno izravan i jednostavan, Brozović tim pričama ostavlja čitatelja bez riječi. Ali, da bismo bili fer prema njemu, treba se osvrnuti i na one ne-cyberpunk, novije priče. Možda bih istaknula posljednju u zbirci, onu koja mi je prva zapela za oko u jednoj od nekoliko Sferinih zbirki u kojima se mogu naći Brozovićevi radovi – priča Prsti, gdje glavnom liku počnu posvuda po tijelu rasti… pa, prsti. Ili, meni osobno jedna od najdražih priča u zbirci (pored već spomenute, nazvane Prevučena sivim), Anne Droid, koja nam govori o tome kako to izgleda kada se jedan usamljen čovjek zaljubi u robota.

Ma, koja se god njegova priča (i roman, naravno) promatra, secira i više puta iščitava, stara ili nova, uvijek dolazim do istog, možda subjektivnog (jer, kao i svaki fan kada priča o predmetu svog divljenja, nisam u stanju biti objektivna ;) ), ali neporecivog (naravno?) zaključka. Šteta je da se on u zadnje vrijeme nešto manje čita u domaćim žanrovskim zbirkama. On je ipak jedan od pisaca koji bliješte i ističu se na, za sada reklamama nezastrtom, nebu hrvatske fantastike. Danilo Brozović.