Bogovi. U množini.

Što znate o njima? Vjerojatno vam prvo padaju na pamet Zeus, Hera, Atena. Možda Jupiter ili Venera, Mars. Tu i tamo nekome Odin, Thor. Svi znamo grčke i rimske bogove, ta to je opća kultura. Ali što je s našim bogovima iz starina, gdje su nestali? Tko zna nešto o njima? E pa sada više nema izlika za neznanje. Sada je tu ova zbirka.

Kada sam čitala ovu zbirku, FFK mi je bio nešto relativno novo, ali više nije. U ljeto 2013. održan je već 12. po redu. Od četvrtog nadalje, svaki je iza sebe ostavio vrijednu zbirku nastalu kao rezultat tematskog natječaja: čitajući FFK zbirke možete saznati kako naši pisci razmišljaju o vampirima, divovima, dinosaurima, turizmu, zvijezdama, tajnama, vinu, zmajevima. Na šestom Festivalu predstavljeni su – stari bogovi. Upada u oči činjenica da je svake godine pred pisce postavljen izazov stvaranja priča o ne tako čestim temama u domaćoj žanrovskoj književnosti. Vidljivo je od samog početka da se urednik Davor Šišović trudi izvući naša zaboravljena bića i legende, probuditi ih i udahnuti im život i upoznati pisce i čitatelje s Istrom i svime što ona može ponuditi. Naravno, nije naodmet ni to što su svake godine na FFK uz goste pozvani svi pisci čije su priče objavljene u zbirci. I to budu tri dana kulture, druženja i uživanja u gostoljubivosti istarskih domaćina, hrani i vinu. Možda je i zato na Eurokonu 2012. u Zagrebu urednik Šišović kao poklon od pisaca dobio zbirku priča o – samome sebi. :)

Cijeli projekt zaslužuje pohvalu: Šišović i sam u predgovoru ove zbirke napominje kako svi znaju sve o germanskoj mitologiji, no slabije poznato društvo staroslavenskih bogova, divova i junaka ne krije ništa manji potencijal. Rijetko pisanje o ovoj temi zapravo je dvosjekli mač – s jedne je strane svaki autor mogao pustiti mašti na volju, što su svi i napravili. Ali, s druge strane, literatura o slavenskim božanstvima nije baš česta, tako da su se vjerojatno morali poprilično pomučiti da bi iskopali točna ili barem najčešća imena i poredak u hijerarhiji.

Rezultat?

Od prve priče, kada sam kao neznalica gutala imena i opise nastojeći popamtiti tko i kakav je tko, pa sve do posljednje kada mogu tvrditi da sam barem najvažnije pohvatala, zbirka se pročita u jednom dahu. Tu i tamo ima malo neslaganja oko toga tko je zapravo vrhovni bog: Svantevid ili Svarog, ili možda Perun? Ali slažu se oko mjesta boravka: Nav. Ili preciznije, žive na/u jasenovom drvetu, Drvetu svijeta, koje se sastoji od gornjeg svijeta Irija i donjeg svijeta Temnave (iako je u jednoj priči Nav zapravo naziv donjeg svijeta). Slažu se i oko toga da je Morana božica propale ljubavi, zime i smrti. Prilično se često u pričama spominje Morana, blijede puti i tamne kose, tako da mi je i nehotice postala najdraži lik.

A sami bogovi...

Ćudljivi, ponekad blagi, ponekad nagli. Nekada navode na pogrešni put, nekada vode prema spasu u nevolji. Stari i mladi, štovani i važni u naponu snage ili nemoćni, odbačeni... Čini se da je svakom piscu posebno došla inspiracija poslana od nekog boga ili pak slavenskih ekvivalenata Muza, tako da ima priča i priča. Neke su napisane u stilu legendi ili starih priča, gdje još sveta imena izazivaju strahopoštovanje, i u tim pričama odlazimo u prošlost.

Kako je nastao svijet, što je potrebno dati zauzvrat kada moliš boga za uslugu, što kada se pomakne granica svjetova? Što je s bogovima danas? Hodaju li možda među svojim Sunčevim narodom ili su zatočeni negdje? Imaju li svoje svađe? Preživljavaju li uopće? Što slijedi nakon smrti?

Mnogo pitanja.

Mnogo priča.

Teško je svrstati ove priče u ladice kada svaka vuče na svoju stranu – ponekad su bogovi samo usputne sjenke koje iz prikrajka vuku konce i igraju se ljudskim životima ili su oni glavni likovi koji se bore sa svojim nedaćama i jedni s drugima. Zbog istog razloga gotovo je nemoguće izdvojiti najbolje autore, najbolje priče. Svaka je jedinstvena i svaka je dio cjeline koju čini ova zbirka. Dakako, trebalo je odvažnosti da se otputi u budućnost i bogove pošalje u svemir ili pak ludnicu. I dok se spominju neka imena na koja se često može naići otkrivajući hrvatsku književnu scenu fantastike (iliti SF/fantasy/horor, što se najčešće stavlja pod fantastičnu književnost) ili našu književnost uopće, ima i novih, za koje se mogu samo nadati da će nastaviti stvarati iznimne priče. Samo da spomenem: tu su Sanja Lovrenčić, Anto Zirdum, Robi Selan, Mirko Grdinić (čija je priča o karizmatičnoj Morani meni osobno jedna od najdražih, uz onu Ivana Gregova), ali i Petra Valković, Ivana Pomazan i Vesna Bolfek, koje se jako dobro snalaze među ovim biranim društvom.

I tako, još jedna zbirka koju stvarno treba pročitati. Prva knjiga koja je u meni probudila neslućenu pripadnost Sunčevom narodu. No da se vratim na sam početak ovog teksta: gdje su nestali Svarog, Perun, Morana? Nisu nestali. Ova u crno ukoričena knjižica ih budi, podiže iz pepela stara vjerovanja. Bogovi opet hodaju među nama.

I itekako su živi.