1.

Početkom 90-ih sjedio sam u učionici i slušao šta nam je profka iz povijesti pričala. Profka je tumačila novo gradivo srednjim tempom i bila je uredno obrijana. Meni se počelo srat brutalno. Kontao sam da ću moć trpit do odmora al je vrijeme ko za inat išlo sporije nego inače. Pogledao bih svake 2 minute na sat i ustanovio bih da je prošla u biti samo 1 minuta. Grč u trbuhu se povećavao.

Digao sam ruku u zrak i pitao mogu li na wc, a profka mi rekla da ne mogu. Nisam pitao zašto jer sam pretpostavljao odgovor. Jučer smo opet imali povijest i već sam isto tako otišao na kenjaru. Nije me bilo dugo a ona je mislila da sam se otišao na Campetto zajebavat. Garant to.

Nije mi se dalo raspravljat s njom i još mi nije bilo jasno kako može bit tako nadrkana ako se svježe obrijala. Al nisam to mogao pitat jer bi vjerojatno pao razred zbog toga.

Grčevi su nastavili cijepat i počeo sam se znojit. Faca mi je bila totalno hladna, a ova me svejedno nije htjela pustit.

Medjutoa, kako bi rekli Makedonci, u taj moment vrata učionice su se otvorila i unišao je Zoran iz Čapljine, al ja to onda nisam mogao znat jer sam ga upoznao tek 19 godina kasnije. Onda sam samo gledao lika u svemirskom odijelu kako ulazi u učionicu.

- Ribli, možeš malo izać moram ti nešto kazat.

Ustao sam se i pošao prema vratima, a profka je odjedanput postala nebitna pa nisam ništa rekao usput. Izašli smo na hodnik i nakon što je zatvorio vrata Zoran skine kacigu s glave i reče:

- Aj, konačno sam te uspio nać. Čuješ, morao sam ti doć reć da paziš u Höchstu na C459 tamo je procijep u prostorno-vremenskom kontinuumu. Ričko je sastavio cijelu ekspediciju da te nađemo i obavijestimo. Tamo lijevo kod šahta di je pumpensumpf se stvorila crvotočina, kad dođeš tamo nemoj se zadržavat previše. Nestao si odjedanput i nije te bilo nigdje za nać, ni u firmi ni na baušteli, pa smo pomislili da si, bolan, nešto u njoj na kraju.

- A? Šta ste rekli.. Höchst? Šta je to?

- Ma Höchst,bolan, u Frankfurtu.

Frankfurt! sjećam se frenda sa Blečića koji je imao neki rod u Njemačkoj i spominjao je taj Frankfurt da je čudo od grada. Nije kenjao jer je imao i njemačko prezime.

Još nisam ništa kontao kakve ja veze imam s Frankfurtom, al Zoran je odmahnuo rukom i rekao:

- Ma znat ćeš kad dođe vrijeme, morali smo te nać da ti to javimo.

- A odakle ste vi došli? - pitao sam ga.

- Ma ja od tamo...-pokazao je rukom u pravcu igrališta na Campettu- ...morat ćeš ić sad sa mnom otpratit me da vidiš dal sam se potpuno mako odavde.

- Može! - rekao sam a Zoran je navukao kacigu na sebe. Izašli smo iz zgrade i krenuli pored dvorane za tjelesni na Campetto.

- Ovdje zrak svjež - komentirao je Zoran kroz kacigu - A tamo u nas sve smrdi i zatrovano. Sve se tamo otrovi proizvode, farbe, umjetna gnojiva...

- A di to? - upitao sam ga.

- Pa u Höchstu, ba, to ti industrijska zona. Sve tvornice tamo..

Za to vrijeme smo došli na igralište gdje je neka ekipa nabijala basket.

-Evo ja tu moram ić - pokazao je Zoran na mjesto između 2 kose štange koje su se prema vrhu spajale i držale tablu od koša.

Ja sam blejao u stalak od koša ko da ću tamo vidjet odgovor na sva pitanja, al ništa. Jedan iz ekipe koja je nabijala basket se izderao na svog suigrača koji je napravio duplu.

- Ti stani ovdje - reče Zoran - i samo me gledaj kako idem do onog koša, ako nestanem kad prođem kroz njega onda je sve u redu. Ako me još vidiš iza koša onda me zovi Zoraneee i ja se vraćam ponovo tu do tebe i idemo isponova. Ričko je reko da to ne mora uvijek isprve upalit.

Rekavši to Zoran krene pravocrtno prema košu di je jedan od ove ekipe upravo izveo tricu. Tek što je dospio do onih štangi što drže tablu koša Zoran se počeo smanjivat. Svakim korakom bivao je sve manji, dok se nije izgubio u šljunku porazbacanom po igralištu. Nisam ga više vidio.

Razrednica je prolazila pored mene krećući se prema dvorani.

- Osliću, tko ti je ovaj biker, jel Capirossi? - upita me ona.

- Sin od Capirossija - rekao sam joj.

2.

Okechukwu i Yoshi su stajali na rubu ceste i pokušavali ju pretrčat jednim korakom u jednom navratu. S druge strane ceste, njima nasuprot, nalazio se diskont koji je imao u ponudi nešto njima zanimljivo zbog čega im je gorilo pod petama da što prije stignu. Poledica je prošla pred nekoliko dana, al je Yoshi svejedno na nogama nosio klizaljke. Okechukwu ipak nije imao skejt. Pod pazuhom je nosio križaljke umjesto keksa. Na drugoj strani je još uvijek stajao diskont.

- Tko će dočekat da nas netko pusti - komentirao je Okechukwu

Yoshi se uzvrzmao, štogod ta riječ značila.

Naposljetku nije bilo nikog na vidiku i njih dvojica krenu preko. Putem se Yoshi spotaknuo i poskliznuo po ledu unatoč primamljivim cijenama. Baš u trenutku kad je dotakao tle već su bili na drugom kraju. Nastavili su dalje, a diskont se nije dao smesti.

Obojica su očekivali da će u nastavku događaja naići na naravoučenije svega otprije, međutim to se nikako nije dalo desiti. Uspjeli su ući u zgradu te su se uputili prema pekarskim proizvodima. U izlogu su se ničim izazvani ponosno kočili pereci i fino su mirisali. Nakon dugog premišljanja zaključili su da je sigurnije uzeti perece koji se koče pod ručnom nego ove druge jer uvijek postoji vjerojatnost da bi kuplung mogao izgoriti i sjebat getribu.

3.

U gradu je živio jedan uobičajen pisac. Bio je osrednje dobar, medjutoa nikad nije bio šire prihvaćen od struke ni od publike, jer nije bogznašto pisao, a nitko ni nije mogao navest ni jedno njegovo djelo. Mnogima se nisu svidjeli njegovi frazemi. Idiomima isto.

I tako je on ipak sretno i zadovoljno živio, jer je imao dovoljno para da vodi donekle lagodan život i provodi dokona prijepodneva po kavama na Korzu, il kako bi moj profa iz biologije u osnovnoj rekao Korzou, a dokona prijepodneva nasljeđivala bi dokona poslijepodneva. Drugačije nije moglo bit. A on je bio ponosit i uvjeren da je uvažen od kritike i publike, pa bi svejedno hodao gradom uzdignute glave jer je bio akademski obrazovan i mnogo pametan. Trebao je on svojevremano postat član Mense, al se na kraju ispostavilo da ima više koristi bit članom menze.

- Kako ja dobro živim - govorio je često on sam sebi - Kako je meni dobro. Ja sam dobar pisac i meni je dobro. Pa di to ima?!

Tako se je isto jednog dana nakon duge cuge sa kolegama i prijateljima iz svoje branše, odlučio zaputiti doma. Zadovoljno je stigao kući, legao u krevet i pokrio se asfaltnom dekom.

4.

Anzilotti se tog jutra probudio osjećajući hladno strujanje zraka i potom primijetio da mu je kuća pukla popola. Jedna polovica se lijepo odvojila od druge i između njih je stajalo nekih 2 metara praznog prostora. Iz odlomljenih zidova su stršale sve instalacije i vodovi. Da stvar bude još gora, čak su i bežične instalacije bile prekinute. Vidno isfrustriran upalio je laptop i pokušao se spojit na internet, ali nije išlo. Najviše ga je nanerviralo što ni skajp ni razne društvene mreže nisu funkcionirale. Bijesno je lupio šakom o stol i počeo grozničavo razmišljat što sad. Propuh se i dalje osjećao, a tu i tamo bi se začulo opadanje komadića žbuke.

Na gornjem katu je Anzilotti imao podstanare. Sjetio se da bi im sad mogao naplaćivati dvostruku cijenu s obzirom da oni sad žive praktički u 2 stana. Isto tako se sjetio da po toj logici onda on sad ima 2 kuće, što ga je navelo na razmišljanje da bi onda morao plaćati dupli kredit.

Frustracijama i nerviranju nije bilo kraja tog jutra. Ustao se i krenuo prema kuhinji preskočivši rascjep u svojoj sobi kako bi si skuhao jutarnju kavu. Na njegovu nesreću, rascjep je točno prolazio kroz aparat za kavu, ali je aparat nekim čudom još uvijek radio. Anzilotti je stavio šalicu ispod mašine i pritisnuo dugme. Aparat je natočio samo pola kave.

- Va fancullo! - bijesno je opsovao kad je kava prestala teć u šalicu daleko ranije nego je očekivao.

Vratio se u sobu razmišljajući da li bi sad trebao kupovat 2 vreće kave umjesto 1.

Začulo se zvono na vratima. Zaletio se u hodnik i otvorio ih, a pred njim su stajala njegova 2 podstanara. Jedan je stajao na istoj polovici kuće na kojoj i Anzilotti, dok je drugi bio na drugoj.

- Razmišljali smo o plaćanju.. - rekao je prvi, ovaj koji je stajao na istoj polovici kao i Anzilotti - Jedan od nas koji stoji na tvojoj polovici plaća stanarinu, dok ovaj drugi nema šta više s vama.

- Ne može! - zarežao je gazda.

- Kako ne? Pa ovo sve na drugoj strani više nije tvoje! - argumentirao je opet ovaj.

- Oboje je moje! Sve je moje! - zaurlao je Anzilotti.

- Nema šansi - rekao je sad ovaj drugi, na odvojenoj strani - Ja ne plaćam tebi više ni centa. Ako sagradiš most, onda ću još razmislit da li bi plaćao.. mogao bi eventualno troškove održavanja mosta..

Anzilotti se uhvatio za bradu i stao razmišljati poslovnim i poduzetničkim stilom. Mogao bi ipak nešto izvuć iz svega ovoga...

- U redu - reče naposljetku Anzilotti - Ali plaćaš onda i čuvara mosta.. Ne može most samo tako stajat tamo..

- Ja ću čuvat most - odgovori prvi podstanar.

- Ti? - drekne Anzilotti - Ako tebe plaćam neću niš dobit s tim.. Ne moš ti!

Prvi podstanar iskrivi facu ko Ajs Nigrutin i ispusti neartikulirani glas.

- Pa stavi ceradu, budalo! - začulo se odnekud, a Anzilotti je pomislio da je to rekao ovaj drugi.

- I šta bi dobio s time? - okrenuo se gazda sad prema ovom drugom koji ga je blijedo gledao jer nije imao pojma s kim ovaj razgovara.

- Uštedu na termoizolaciji i ekonomične prednosti! - opet se začuo odgovor odnekud. Anzilotti slučajno baci pogled prema podu i ugleda kroz rascjep dolje u podrumu golemog štakora koji je motao duhan i rješavao križaljku gromkim glasom.

- Zašto bi ja tebe slušao? - zaurlao je Anzilotti temperamentno - Pa ti se već godinama švercaš dole? Već mi je pun rac da te naganjam.. Sad ću ja doć dole, ti...

Anzilotti je prijeteći mahnuo pesnicom, uzeo zrak i skočio kroz rascjep u podrum. Medjutoa, previdio je činjenicu da rascjep nije završavao u razini podruma nego se nastavljao puno dublje, kroz sloj vapnenačke stijene i još dalje u dubinu di se nalazila stijenska masa čiji približan datum orogeneze nije bilo moguće ni izdaleka odrediti.

Vapnenac je uskoro zamijenio granit, a Anzilotti je i dalje nastavio padat. Postotak kalcija je rapidno padao obrnuto proporcionalno s udaljenosti od površine. Anzilotti je razmišljao o prepolovljenoj bračnoj postelji.

Štakor je sasvim smireno otpuhnuo dim s netom srolane cigare i rekao...

- Ako je ovo netom srolano, kako onda izgleda bruttom?

5.

Bašta je došla umorna doma nakon produktivnog radnog dana u uglednim riječkim novinama. Napisala je mnogo politički neopredijeljenih članaka bez ikakvog političkog utjecaja i bila je zadovoljna zaključenjem radnog vremena. Došavši u svoj stan, umorno ali ipak zadovoljno je sjela na kauč i otvorila današnji broj istih tih novina u čijoj redakciji je i radila.

Zadovoljno je s naslovne stranice listala na drugu i zaustavila se na nekom tekstu. Iz torbe je izvukla olovku i počela ispravljat pravopisne greške. Prvo je ispravljala redoslijed riječi u rečenicama, zatim zareze, zatim ije i je pa naposljetku č i ć. Čak je i gramatičke članove ispravila iako ugledne riječke novine nisu imale običaj tiskati tekstove s tim i takvim članovima. Nakon toga je potcrtala subjekte, predikate, atribute, apozicije i priložne oznake. Subjekte je potcrtala dvostrukim crtama, predikate običnom crtom, a atribute i apozicije iscrtkanim linijama. Kako je potcrtala priložne oznake ostaje do daljnjeg nepoznato, al u njezinu obranu valja napomenut da je zaokružila sve veznike u zavisnim rečenicama.

- Tako! - rekla je zadovoljno Bašta nakon obavljenog rada. Pogledala je na sat i bilo je kasno.

Bašta je uistinu držala do konzistentne pravopisne točnosti svojih novina. Može se samo zamislit koliko je to meni osobno začuđujuće i frapantno kad sam upotrijebio riječ "uistinu". Ni frapantno nisam dugo koristio.

Sutradan je na naslovnoj strani tih novina izašao tekst koji je imao žestoku gramatičku grešku. Kako se Bašta nosila s tim, ostaje nepoznato do današnjeg datuma.

Za to vrijeme nitko u Frankfurtu nije nikad ni čuo za taj slučaj.

6.

Kosina je izašao iz ventilacijskog otvora i pritom je slomio nekoliko klavikula. Izašavši, odmah je shvatio da je sazrio i da je za vrijeme izlaženja postao ozbiljan.

Počeo je razmišljati o samo ozbiljnim temama, o tome da bi bilo vrijeme da se stabilizira, riješi stambeno pitanje, oženi i dobije djecu, nađe stalni i po mogućnosti ozbiljan posao. Dovoljno ozbiljan da kad kaže nekome čime se bavi da ga taj ozbiljno pogleda s poštovanjem i pomisli kako je on ozbiljan, zreo, uspješan i sretno stabiliziran. Da se nalazi na kavama s isto tako ozbiljnim kolegama i da raspravljaju o jednako ozbiljnim životnim temama i da ogovaraju kolege koji nisu taj moment s njima na cugi o njihovim neuspjesima i životnim teškoćama.

Da onim kolegama koji jesu na kavi tu i tamo nabaci pokoji zajedljivi komentar uz ko fol simpatičan i prijateljski osmijeh. Da se prijateljski i simpatično preserava i hvali kako je kupio skijaške tenisice od 1100 kn i kako je ozbiljno uredio stan. Da daje općeniti dojam svima kako je on uspješan i odlučan i da je uspješan zato što je odlučan i uvijek zna što i kako. Da mu se na tim kavama ponekad pridruži i njegova žena koja je ko fol simpatična sa svojim sve-direktno-u-facu stavom a da istovremeno zrači ozbiljnošću i zrelošću. Da svima mogu pričati o šopingiranju u novo otvorenom shopping centru koji se reklamira na TV-u bombastičnom reklamom. Oni su bili tamo, oni su kupovali. Nema tamo ništa posebnog. E da, i može si priuštit to da ode i na hokejašku utakmicu.

Zrelost. Nema više one zajebancije, sprdačine, opijanja, brijanja da si budala. Nema dinamike. Sada je vrijeme za biti zreo. Razmišljat isključivo o životnim stvarima. Eventualno o hobijima. Biti ozbiljan. Biti pametan. Biti dosadan. Biti staložen. Biti Marina.

Čekaj malo, šta je sad... Kosina se počeo češkat po glavi.. nije mu bilo jasno, odakle digresija?

- Ma jebo sve to! - reče Kosina i zapazi da mu je majica puna mopsovih dlaak, kako bi rekli u Klani.

Rekavši to, Kosina si ispravi klavikule i uvuče natrag u ventilacijski otvor.

Od tog dana niti jedan zreo čovjek ga više nikad nije vidio.

7.

Jedan sasvim određen inženjer radio je u laboratoriju i nastojao je pronaći način da realizira zamisao koju mu je postavila neka ful velika i moćna firma. On se firmi nije mogao suprotstavit jer se nitko nije mogao. A i tko bi se kad je ta firma bila toliko moćna. A bila je moćna jer su svi u toj firmi bili velike face i eto to je bilo tako, i bilo je puno prije njegovog vremena i šta sad on tu ima propitivat zašto je to moralo bit tako. Ta firma nije tu postojala zato da ju se propituje. Oni su bili glavni, dali su prvu i zadnju riječ i gotovo. Onaj tko bi nešto slučajno zajebo završio bi na ulici i ne bi mu čak ni u Brodokomercovom dućanu ništa mogli prodat jer je maltene bio izopćen.

A da ni ne pričam o CV-u. Oni su bili u stanju poslat svim mogućim firmama, privatnim obrtima i službama na planeti obavijest da ne primaju tog i tog radnika u radni odnos jer je obilježen za sva vremena. I on je mogao imat ne znam kakve certifikate i dostignuća u svojoj biografiji, al kad bi potencijalni poslodavac dobio na e-mail od izopćenika zamolbu i životopis odmah bi se aktivirao program koji bi tog poslodavca uzbunio da ne smije primit tu osobu na radno mjesto.

Kozmički baksuzluk.

A zašto ja to sve pričam? Zato šta je taj i takav inženjer imao nad sobom golemi pritisak. On je morao nać rješenje za zadatak kojeg mu je firma postavila. Zato se sve više ustručavao. Kroz malo vremena to ga je počelo smetat, jer bi mu svako toliko netko dobacio:

- Što si se tako ustručio?

Našto bi on odbrusio:

- Bolje se ustručit nego utrostručit!

Paralelno sa zadatkom od firme radio je on i na rješenju protiv ustručavanja. Nije teklo glatko.

Jednog jutra je dobio genijalnu zamisao. Napravit će nuklearnu fuziju tečne gramatike, bombardiranja 5. orbitale cezijeve atomske ljuske i domaćeg antifriza.

Nije časa časio nego se latio odmah posla. Pritom je razmišljao je li ikad riječ latiti se čuo u nekom drugom kontekstu osim poslovnom. Je li ona imala veze s laticama? I kakve veze uopće latice imaju s znanstvenim stvaralaštvom.

Nije se libio ostajati puno duže na poslu. Navečer bi se zatekao kako dok gleda televizor razmišlja ako se netko ne bi libio, da li se onda ne bi ni tunisio? Sirio? A egiptio?

Shvatio je da je u biti formula vrlo jednostavna. Akutne naglaske treba zamijeniti cirkumfleksom i onda tek ubacit u izvode za laminarno tečenje fluida. Konačno je bilo gotovo, sad je samo čekao rezultate.

U sredini laboratorija se počeo dizati vrtlog. Prvo je bio smiješno tanak, a onda je postao mrk i ozbiljan. Inženjer se usro.

Snaga je postala razorna i bilo je jasno da će doći do isto takve eksplozije. Namještaj se počeo klimat od rezonancije u nosivim konstrukcijama. Inženjer je zaključio da su veze među atomima dosta hlabave, kako bi rekli u Bulgarija.

Rezonancija je postala nesnosna. Ovaj se tresao od iščekivanja velike detonacije.

No kad je rezonancija postala zaglušujuća, odjedanput se čuo samo "pk" zvuk. Onaj isti ko kad otvaraš flašu pive. Ništa glasniji. Ja da sam bio tamo bi se ozbiljno tome nasmijao.

Rezonancija je prestala, a inženjera više nije bilo. Posvuda po podu laboratorija se dalo naslutiti mopsovih dlaak. Nonini tabletići na kredenci su prestali podrhtavat. Sve je bilo u redu.

8.

- Zašto ti ne pišeš ništa opipljivo? - reče Philippos Mitsouliadis ozbiljno gledajući iznad naočala odlažući neki snop papira na stol pored sebe - Ovo su sve fantazije, to se ništa nije desilo.

Njegov unuk Spyridon Mitsouliadis je sjedio na suprotnom kraju stola za pisaćom mašinom i ponukano mu odgovori:

- Pa to je roman, to je fikcija.

- Ma to su budalaštine! - dreknuo je Philippos i nato dodao - Pfhht!

Spyridon mu je htio nešto odgovorit, trudio se žestoko, al sve čega se u tom trenutku sjetio bilo je gramatički neispravno.

Nije znao što zapravo odgovoriti. Pogledao je desno na veliku površinu zida iznad ormara u dnevnom boravku i zamišljao da je tamo velika slika žirafe ili zebre. Pomislio je zašto ljudi nemaju običaj stavljat velike fotografije životinja na zidove. Bolje bi izgledalo.

Philippos je u međuvremenu ozbiljno natakao naočale na vrh nosa i krenuo čitat opipljivi dnevni tisak. Sušte informacije su se jedva pridržavale na stranicama jedna uz drugu, a Spyridon je bio siguran da je vidio možda čak dvije da su i ispale iz novina.

Philippos je međutim uočio otpale informacije i pokupio ih sistematično.

- Ne bi mi ni rekao da ovdje fali nečega - prijekorno je pogledao Spyridona preko stola.

Ovaj je već sad bio vidno iznerviran takvim ponašanjem, te se dvaput digne od stola i krene sporim korakom prema onom ormaru. Otvori jedno krilo ormara i pogleda unutra. Bila je tamo neka roba i još neke kutije. Spyridon zakorači u ormar.

Povodom zakoračenja uočio je tragove subatomske paučine. Lijeno se ljeskala u polumraku ali ju je on svejedno zamijetio.

Slika 1: Nonini tabletići na kredenci su prestali podrhtavat. Sve je bilo u redu.

Još jedanput se okrenuo prema izlazu iz ormara i razmišljao o opcijama. Promućurno je zaključio da ih je ostalo vrlo malo, a ono što je i ostalo nije mu se svidjelo. Okrene se prema mračnoj strani ormara. Još jedanput zakorači i osjeti škakljanje subatomske paučine po licu.

Stražnja stijenka ormara bila je dosta doista mekana. Zapravo je bio siguran da je čak i tekuća. Nešto kao intergalaktički puding.

Nije ga to omelo pa je zakoračio još naprijed. Paučine više nije bilo, ali se Spyridonu učini da je u jednom momentu uočio tanki trag mopsovih dlaak. Zapravo je bio siguran da je taj mops imao i primjese pincha. Još jedan korak dalje i pred njim se stvorila golema armaturna mreža. Gore na vrhu mreže plazio je tekući beton i spuštao se prema dolje. Spyridon se nije bojao.

Zamijeti da je sve tu nešto čudno, da nešto nedostaje. Pogleda prema dolje i uoči da nigdje nema poda. Mreža je završavala do malo ispod njegovih nogu ali nije bila u ništa fixirana. Ni on nije stajao na ničemu a opet nije propadao. Aksiom „imati noge do poda“ odjedanput više nije vrijedio. Mrak se počeo rasvjetljavat u neku tamno crvenkastu boju i kroz mrežu je uočio razna sazvježđa. Obuzeli su ga razni osjećaji i emocije kako bi rekao Dražen Zečić. Htio je istražit taj crvenkasti svemir. Privlačio ga je, ali ga je i plašio.

Osjećaji kontra emocija. Sazvježđa kontra konstelacija.

- Sad je vrijeme da potegneš zadnji korak - zatreštala je armatura metalnim glasom i nakon dramaturške pauze nastavi - A njega, vremena jel, nemaš još puno. Pogledaj gore, beton stiže. Kako ćeš, jebotekonj, kroz beton proć...

Zadnje riječi je samo progrgljala jer je tekući beton već stigao do njenog govornog organa. Spyridon se prene, načini pokret glave ko bik u koridi i smjelo zakorači kroz mrežu. Svaki iole filmski školovan čovjek sad bi očekivao neki scenarij iz Matrixa međutim nije se ama baš ništa desilo.

Sypridon je sonorno burapnuo. U prednjem desnom kvadrantu ispred sebe uočio je crnu rupu. Nije još bila odveć odrasla te je zauzimala veličinu jedne prosječne buže u zidu kakva je česta u dalmatinskim kućama. Spyridon se naglo osjećao neudobno. Crna buža se primicala i osjetio je da ga zove. Što je još gore bilo, nije mogao odoljet porivu, isto kao što se ni fizički nije mogao oduprijet. Osjećao je neobjašnjivu silu koja mu je ušla u racje i nodzje kako bi rekli u Bulgarija, te ga vukla u pravcu nje. Naposljetku se predao i upao u crnu bužu.

Našao se u dugom cilindričnom hodniku koji se rotirao oko centralne osi. Boje su bile od svjetlosivkaste do crne i cijeli ugođaj je podsjećao na psy-trance spotove sa sredine 90-ih. Spyridonovo tijelo se postavilo u horizontalni položaj i počelo se kretati duž centralne osi nepregledno dugog hodnika. Prvo sporo pa onda nezaustavljivo sve brže i brže. Osjetio je mučninu te je posegnuo rukom u džep ne bi li izvadio dramamine. Izvukao ih je al ih je odmah neka sila izbila iz ruke te su se medikamenti raspali po cilindru. Već u nedoumici, primijeti da se primiče kraju cilindra jer je svijetli krug na kraju postajao sve veći. Spyridon proleti kroza nj.

Ispostavilo se da je izletio na Gumance, nekih 10 km zračne linije udaljenosti od Klane. Brzo se zaputio šumskim putovima prema prvom mjestu.

Onomad je u tom kraju bilo puno posla te se Spyridon tamo i zaposlio. Radio je u crtačnici kao viši crtač, jer su ostali bili kojih 5-10 cm od njega niži. Njegov glavni kolega bio je čovjek znan kao Beštek, a svojstveno mu je bilo u razgovoru svih oslovljavat sa "zemljače". Beštek je često pokušavao izbjegavati posao pa se uvijek žalio na sve i svašta:

- Pomalo, zemljače, pomalo. Aj' mi ti to napravi, mene duša boli ovih dana.

Također je volio i svoje obaveze rado dati drugima da obavljaju, pošto je njemu uistinu i sveudilj bilo teško radit.

Spyridon se često morao služit trokutima pri crtanju, a kako nije imao svoje koristio je upravo Beštekove. U vrijeme kad bi bio sam u radnji i primio te trokute u ruke učinilo bi mu se da bi ih začuo kako govore:

- Poštedi nas, zemljače! Nemoj nas tlačit toliko!

Spyridon je isprve ignorirao te žalopojke, al nakon nekog razmjernog vremena se sažali na trokute te ih više nije upotrebljavao. Postao je najbolji prostoručni crtač u regionu.

9. GUSTOĆA KAOSA

M'Bouh je prvi izbio sa puteljka na omanju izduljenu

istinu koja se nalazila na uzvisini. S njegove desne strane se nastavljala uzbrdica dalje prema vrhu brda, obrasla pretežito bjelogoricom i primorskim raslinjem. S njegove lijeve strane je uzvisina završavala padinom prema dolje svom obraslom jelama i ostalom crnogoricom. Daleko dole se nazirala ravnica prekrivena sumaglicom. Dan je bio oblačan, ali kiše nije bilo.

M'Bouh je domalo stao i posvetio se nekom aparatu kojeg je držao u rukama i koji je počeo ispuštat neke piskutave signale. Krenuo je laganim korakom naprijed duž čistine i osluškivao promjene u signalima.

Za njim je ubrzo stigao Ping, a naskoro za njim i Giammatelli. Ping je nosio u rukama neku napravu koja je nalikovala na izvrnuti kišobran i uporno ju okretao uokolo, a Giammatelli je na leđima imao ruksak iz kojeg je stršala teleskopska antena. I teleskop je imao uza se al mu nije trebao. Svi su na glavi nosili kape, osim Giammatellija koji je jedini imao polarnu kapu.

- E - podviknuo je M'Bouh - Mislim da bi mogao bit ovdje, tu mi je počelo nešto oscilirat.

- To si rekao i dole pred 500 m - otpovrnuo je Ping. Ping je inače bio na glasu kao osoran. Giammatelli je bio iz Nerezina.

- Ma pusti to, to nije bilo ništa! - branio se M'Bouh te nadopuni - Mislim da je ovdje akcija.

- Aj dobro, nek ti bude, onda uključujem ovo čudo - mahnuo je rukom Ping i pritisnuo dugme našto se na izvrnutom kišobranu upalila neka lampica.

- Uf, neš ti čuda! - M'Bouh se nasmijao neminovno.

Ping je uistinu uočio neka očitanja na izvrnutom kišobranu te se nepovratno osupnuo. Nešto se stvarno dešavalo.

- OK, ovako ćemo - reče nato Ping - svi uključimo svu aparaturu i svatko onda na svoju stranu.

- Jesi ti siguran? - javi se sad i Giammatelli - Ne možemo tek tako bez nekog konkretnog betonskog razloga napravit.. Znaš šta je Bršljan rekao, ako jedanput zajebemo, mi tonemo zajedno s brodom koji tone.

- Gdje ćeš boljeg razloga od ovog?? - priklopi sad M'Bouh te dometne - Šta ne pratiš očitanja?

Giammatelli ništa ne odgovori i nevoljko izvuče iz džepa neki maleni četvrtasti metalni predmet veličine walkmana koji je bio spiralnim kabelom vezan za njegov ruksak. Pritisne nato dugme slično "play"-u i na vrhu antene zasvijetli zelena dioda. Medjutoa, ono što je vrlo malo ljudi znalo o Giammatelliju jest da je on bio pisac. Pravi pravcati pisac. Nedavno je napisao jednu knjigu sa sretnim završetkom jer je na zadnjoj stranici bio popis ilustracija. Uvijek je tako radio, a napisao je sasvim samo nekoliko knjiga, i na nedavno održanoj press-konferenciji se dostojno pohvalio kako svi njegovi romani završavaju isključivo sretnim završecima.

- OK onda - nastavi M'Bouh dalje - Ping, ti ideš na ovu stranu uzbrdo di je ova mala kozja staza, Giammatelli ti ostaješ ovdje ali se zavuci između ona stabla tamo - M'Bouh pokaže na gustiš uz čistinu.

-.. a ti Ping prati da Giammatellija imaš na displayu cijelo vrijeme - dobaci M'Bouh i odmakne se od njih ravno prema drugom kraju čistine.

Ping se poslije završenog studija geodezije našao na kozjem putu i stane se uspinjati kroz šumu. Giammatelli se nerado odazvao i smjesti se u žbunje između stabala ariševine ili hrasta crnike. U nastavku je protočno govorio esperanto.

M'Bouh je već izašao sa čistine i nastavio dalje puteljkom koji se blago dizao do još jedne lagane zaravni ponad najistaknutijeg obronka brda.

Svojevremeno se ovuda kotrljala jedna ogromna kamena stijena, rušeći pred i pod sobom stabla i raslinje, preskočila je rub obronka i nastavila se kotrljat u dubinu, iza sebe ostavivši jasan trag njezine putanje. Trag je bio vidljiv i u pozna vremena, međutim M´Bouh je sad mogao očitavat samo tragove kaotičnih kretnji koji su se dali naći u još prisutnim ionima na tom dijelu brda.

Zastao je, našli su mogući emiter kaosa. Odmah je javio Giammatelliju i Pingu. Trebalo je sad promijeniti terensku formaciju ekipe. Doskora dotrča Ping, a docnije i Giammatelli koji je nešto brundao sebi u neobrijan brk.

- Našli smo ga! - propenta M'Bouh i nervozno pokaže na display na svom aparatu. Ovi ga nemilice okružiše.

- Bome si imao pravo - reče Ping neosporno i okrene se prema Giammatelliju - Uključi sonar za nalaženje koketnih objekata.

- Ja se nadam da je ovo zadnji put da to radim.. Za svaki put što smo do sad to radili se 100% desilo neko sranje, samo mi to ne znamo! - prosiktao je Giammatelli ne dižući pogled sa svoje aparature.

Nitko ga od ostalih nije ni rije

i razumio jer je Giammatelli to rekao na esperantu, a ja sam, sjećam se, u auto školi imao predavača koji je često znao reć "Dal ste me razumijeli? Jebogabog šta ja ovdje govorim, esperanto?!" što me je ohladilo da taj jezik ikad idem proučavat.

Za to vrijeme je Giammatelli unatoč isprekidanom narativu uključio lokator koketnih objekata i počeo se okretat oko svoje osi ne bi li na displayu uočio kakva očitanja. Uspio je. Pokaza rukom prema uzbrdici i svi se zapute u tom pravcu.

- Ja iskreno ne vidim nikakav takav objekat, al kad njegov aparat tako kaže onda je to istina. - komentirao je M'Bouh.

- Da, dragi štioče - potvrdio je Ping koji bi se kad god bi nastala stani-pani situacija svima obraćao sa dragi štioče.

I stvarno se poslije 20 minutnog pentranja ukazao neki sivi bunker. Ekipa je zastala pred njim. Na stražnjoj strani je bunker imao i vrata.

- OK, onda odavdje izvodimo akciju, nema dileme - reče M'Bouh svrsishodno te krene prvi. Svi su u bunker ušli kroz vrata, jedino Giammatelli kroz zid. Nije bilo sumnje da su u koketnom objektu, kakvih je po svijetu ostalo dosta malo. Krajolik je bio ugodan.

- Svi sad na svoje pozicije, Ping ti u zapadni kut, Giammatelli ti na južni, ja preuzimam istočni. Sredit ćemo ovo jednom zauvijek! - smjelo se izrazio M'Bouh. Nato svi usmjere svoje aparate prema aritmetičkoj sredini bunkera, a dioda na anteni je svijetlila mrkim tonovima žute. U prostoriji bunkera se osjetio gust pritisak.

Iznad područja trokuta kojeg su svojim pozicijama formirali M'Bouh, Giammatelli i Ping odjedanput su počele sijevati opičene munje i bacati iskre, a sve to popraćeno zvukom kao kad se trga papirus. Bljeskovi su bili neprohodni.

- Na mojih 5 svi pritisnite ono smeđe dugme! – gdjekad zaurla M'Bouh i počne brojat - 1, 2, 3, 4... 5!

Bljesak propara eter uz neki metalni zvuk. M'Bouh u gornjem nasuprotnom kutu prostorije uoči nekakvu cijev koja se maestralno mreškala. Neka pomisao mu prođe kroz misli i nasmije se. Uspjet će!

Na svim njihovim displayevima počeše se ispisivati brojevi koji na prvi pogled nisu imali smisla, ali je ekipa brzo skužila o čemu se radi. Cijev u gornjem kutu je napukla i iz nje se počeo izlijevati tekući kaos. Stvarno su uspjeli! M'Bouh se nasmijao, ova dvojica su graknuli od veselja i skakali, a Giammatelli je bio primoran skakat na esperantu.

Odjednom se M'Bouhovo lice smrklo. Sjetio se da se za ovaj pothvat negdje i nekad morao desiti zajeb. Tko zna da li će ikad doznati koji i kada?

10.

Mladi

, dobro odgojen i pristojno školovan, uljuđenog i pristupačnog ponašanja, pregledavao je poznati portal za traženje posla. Baš kad je pomislio da nijedna perspektivna firma nema što za ponudit, uoči jedan oglas koji mu je pobudio sinaptičke reakcije. Radilo se o jednoj bez premca uglednoj firmi koja je na sami spomen ostavljala ljude bez daha. Ukoliko bi na nekoj kavi netko spomenuo samo ime te firme, ljudima bi se skamenilo lice i u gro slučajeva ispala dotična čaša ili bilo koji komad posuđa koji su držali u ruci i rasula se u paramparčad zbog dodatne dramaturške vrijednosti. I upravo je ta i takva firma nudila slobodno radno mjesto u njija, kako bi rekli u Bosni.

Oglas je glasio:

Želite li postati dio regionalno poznatog i poduzetnog tima? Tražimo sposoban poslovni kadar na novootvorenim poslovima blizu Vas! Uz stimulativne prihode nudimo vam i priliku za daljnje napredovanje te štoviše i čak stručno doškolovavanje i usavršavanje. Naša tvrtka prisutna je na ovim prostorima već dugi niz godina i može se podičiti mnogobrojnim poslovnim uspjesima, a zamijećena je i od strane stranih ulagača.

- Strane stranih ulagača... - mislio je mladić - a kako to da nije i od domaće domaćih onda?

Oglas je dalje išao:

Od potencijalnih kandidata očekujemo:

Sklonost timskom i samostalnom radu

Minimalno 5 godina rada na ovakvim ili sličnim poslovima

Proaktivnost u radu

Sposobnost rada pod pritiskom

Snalažljivost

Fleksibilnost u poslu

Komunikativnost

Znanje bar jednog stranog jezika

Mladić je na spomen proaktivnosti zbunjeno pogledao u načeti tetrapak jogurata na stolu na kojem je pisalo ProActive Bio+ i osjetio neko čudno zavrtanje u crijevima. Malo je zbunjeno gledao u tetrapak pa onda sebi promrmljao: Pa dobro onda...

Izuzetno motiviran bacio se na pisanje zamolbe. Pisao je on tako i bome dobro zagrijao stolicu. Na kraju je zadovoljno pogledao tekst pred sobom:

Poštovani,

javljam Vam se povodom natječaja za radno mjesto u Vašoj firmi objavljenog na respektabilnom internet portalu.

Zainteresiran sam za ponuđeno radno mjesto jer mi ono predstavlja ispunjenje životnog sna i da nisam ovo pisao u Wordu osjetili biste mi po rukopisu kako sam se tresao dok sam ovu molbu sastavljao. No ne dajte se obeshrabriti, jer unatoč drhtavoj ruci u svoje redove uzimate jednu čvrstu, staloženu i isključivo poslovno orijentiranu osobu, baš onakvu kakvu ste naveli u Vašem oglasu, pa usudio bih se još reći i više od toga. Smatram se vrlo snalažljivom osobom, ja sebe u svojih neznamkolko godina staža nikad nisam zatekao da se češem po glavi i govorim "a šta sad??", još u školi su mi govorili da sam bistro i snalažljivo dijete. Mislim da Vaša tvrtka baš treba snalažljiv kadar kakav sam upravo ja. A svatko zna da rame uz rame uz snalažljivost, jel, ide i određena fleksibilnost. U svim tvrtkama u kojima sam radio pratio me nadimak Flexi, ne zato što izuzetno dobro baratam flexericom nego baš zbog izvanredno brze sposobnosti prilagođavanja. Sjećam se, jednom smo ja i grupa mojih prijatelja išli na ekskurziju u Alžir i slučajno završili u Sahari. Što je nama bilo dobro, to ni dan danas ne mogu vjerovat, ostali smo tamo 10 dana i baš nam je dobro bilo. Prođe vrijeme samo tako. I opet sam živ.

Svih ovih godina radim sa strankama, počevši od političkih do onih poslovnih. Sposoban sam provesti 5 sati na jednom makijatu isključivo povodom i poradi komunikacije.

Također i nadalje, izuzetno sam sposoban raditi pod pritiskom: jednom sam proveo 24 sata u tla

noj komori. Nije baš da je bilo najugodnije iskustvo, al eto i time se mogu pohvaliti. O takvim stvarima možemo detaljno komunicirati na poslovnoj kavi, gdje se moje sposobnosti mogu najbolje demonstrirati.

Što se tiče stranih jezika, imam znanja o mađarskom, recimo. Taj mi je jezik dosta i doista stran.

Proaktivnost.. e jebiga tu ste me sad bome baš našli.. Tu riječ često u zadnje vrijeme srećem po oglasima. Pa jeboVasja, jel mi može tko objasnit šta ta pomodarska riječ uopće znači?

Srdačan pozdrav uz nadu u našu skoru suradnju.

Mladić je još jedanput bacio pogled na zamolbu i stisnuo dugme za isprintat ju.

- A ne ne, ovo ti je sada digitalna era, ne moraš to printat - reče Spyridon Mitsouliadis koji se netom zatekao u susjedstvu.

- Nego šta onda? - upita mladić vidno zatečen.

- Pošalji ju mejlom - odgovori Spyridon.

Ovaj pošalje i čak u attachmentu je poradi boljeg općeg dojma okačio neke svoje fotke s ljetovanja na Kanarskom otočju.

U tvrtki su spremno zaprimili njegovu zamolbu i životopis te ih pohranili u arhivu s mnogim drugim zanimljivim životopisima.

11.

Olajuwon se vozio u vlaku sa Mukhopadyiayem i Chuom te se uobičajeno držao za rukohvat promatrajući živopisni krajobraz onkraj prozorskog stakla. Okrenuo se prema Mukhopadyiayu te mu nabacio opasku o današnjem vremenu. Mukhopadyiay se prvo glasno nasmijao onda je nešto stao govoriti, ali sve što je on rekao je bilo izrečeno unatrag. Čak se i njegova vilica micala kao kad ljudi govore unatrag.

Olajuwon se stao smijat jer mu je Mukhopadyiay zvučao kao vinilka na gramofonu kad se podesi motor da vrti ploču unatrag. Doslovno tako, bez glumatanja. Mukhopadyiay ga je zbunjeno pogledao i pitao ga zašto se smije samo što je to izašlo iz njegovih usta izrečeno unatrag, na što se Olajuwon doslovno pokida od smija, kako bi rekli u Splitu.

Chu je odjedared kihnuo, ali unatrag, što se često zna pokatkad desit mopsevima. Olajuwon se prestao smijat i sad je već blijedo gledao što se dešava jer je u Chuovom kihanju unatrag bilo nešto zlokobnog.

Tad najednom primijeti da se, iako je pruga bila sasvim ravna na toj dionici, vagon vlaka u kojem su se nalazili na sredini stao savijat i to zajedno s prugom po kojoj je išao. Iz sekunde u sekundu njegov središnji dio se sve više iskrivljavao ulijevo, a njihov kraj vlaka je zajedno s onim na suprotnoj strani temeljito težio u desno. Pogledao je Mukhopadyiaya još jedanput i primijetio da je ovome cijela donja čeljust tekuća. Cijela slika je postala namreškana kao kad sjediš u autu dok prolazi kroz autopraonicu i gledaš kroz stakla lom slike uzrokovan slijevanjem vode. Uz to je čuo nekakvo krckanje i cijeli zvučni prijem mu je zvučao kao loše sripana mp3-ca. Shvatio je da bi bilokakvo smijanje ili paničarenje sad bilo u najmanju ruku trivijalno i žovijalno.

Olajuwon je imao dojam da su svi osjetili turbulencije u narativu te se pitao što će se sljedeće još desit. Do tog trenutka se već ozbiljno osjećao kao u nekom romanu kojeg je napisao William S. Burroughs ili, kako bi učeni profesorski kadar s riječkog sveučilišta rekao, Burgoa.

Za to se vrijeme vlak počeo ispravljat ali se u podu duž njegovog hodnika stvorio procjep koji je isprva bio malen no sve više se izdužavao a nešto manje širio. Naposljetku je narastao na 4 metra dužine i nije se više povećavao, a ispod njega se nazirala tama.

Vlak je dobio vaginu.

- Pa to je i logično - začuo je Olajuwon nekog pored sebe i okrenuo se u smjeru odakle je glas dolazio. Pored njega je stajao Chu i gledao ga je mentorski ispod obrva te dodao:

- Znaš da je u njemačkom s-bahn ženskog roda? Die s-bahn.

Vlak je naglo počeo poskakivat i trest se neugodno. Procjep u podu se stao još više izdužavat dok nije zahvatio oba kraja vagona. Vagina se razletila u 3 pičke materine a vlak razdvojio u 2 polovice koje su odletile s pruge u vis. U jednoj polovici Olajuwon je držeći se za rukohvat mislio o tome kako je mogao dobiti kartu upola cijene.

12.

Godine 2069. Lipov je sjedio zavaljen u fotelji u svom stanu i gledao televiziju. Konačno mu je prekipjelo pa je ugasio televizor i rezignirano stao razmišljati.

Razočarala ga je budućnost. Ništa se nije desilo od onoga što je od budućnosti očekivao. Kao prvo, vanzemaljci uopće nisu ni primirisali Zemlji, niti je došlo do ikakvih kontakata između njih i Zemljana. Drugo, još uvijek nije viđao ljude da se vozikaju uokolo na lebdjećim skejtovima. Treće, pa dobro di su više ti terminatori i replikanti pa da ljudi zaratuju s njima i da se međusobno propucavaju laserima. U biti frigaju laserima. I uopće se nisu izgradili onakvi kosi neboderi ko u onoj legendarnoj sceni iz "Blade Runnera". I ono što je najbitnije da uopće nije bilo nikakve, ali apsolutno nikakve naznake da bi se novac kao institucija mogao ukinut. Pa dobro kako bi onda nadležni organi mislili stvorit međuplanetarnu federaciju ako bi novac još postojao? Di ćeš ti sad usklađivat tečajeve svih valuta na Zemlji s onima na Veneri, na primjer. Ne čekaj.. na Veneri nema života.. pa dobro onda valjda u sistemu od Alphe Kentauri postoji neki planet sa životom jebagajarac.

Planet uopće nisu napale nikakve agresivne ekstraterestričke vrste. Čovjek bi bar očekivao da će neki lignjuni u letećim tanjurima nadrkano napast Zemlju, al ništa, ni najobičniji mrkači ni muzgavci nisu se udostojali pojavit u stratosferi.

Lipov je također očekivao da će se brave do ovog vremena zahvaljujući najmodernijoj tehnologiji već otključavati skeniranjem šarenice, glasnim prdcem, iskošenim kašljanjem il obilatim slinavljenjem, al i to je podbacilo. Samo ekstremno tajne i zajebane organizacije su mogle skeniranjem otvarat svoja vrata. Ako š ti sofisticiranu tehnologiju, evo tebi sinko na biometrijska putovnica. A di su replikatori? Da kad čovjek hoće pojest i popit da samo naruči naglas i stroj pohvata naredbu i sam proizvede narudžbu.

A što sam sve onda u budućnosti dobio? - nastavio je dalje razmišljati Lipov. Dobio je pun kurac društvenih mreža. Čovjek stvarno u svemiru nije više mogao biti sam pored toliko virtualnih prijatelja i s tolikom brigom oko održavanja virtualnih prijateljstava. Čovječanstvo je dobilo unaprijeđene mobitele koji su mogli sve i svašta radit kako bi se njihovi vlasnici mogli preseravat time što oni sve mogu. Koliko aplikacija za skinut, čoeče, a šta sve možeš na njemu.. Sve imaju.

I to je bilo manje više sve šta su ljudi dobili od famozne tehnologije. Sve ostalo je bila nezaposlenost, globalno zatupljenje i političari koji su mlatili virtualnu slamu. Nezaposlenost je podmuklo narasla, tako da je nezaposleno bilo skoro više stanovnika nego šta ih je neka država uopće i imala. Samo se o tome pričalo po medijima, to je valjda bila jedina tekovina života u budućnosti. Političari na vodstvu te i takve države nisu ništa poduzimali da bi uopće to stanje promijenili, da bi potakli susret s izvanzemaljskim kulturama, da bi zaratili s androidnom mašinerijom ili općenito da unaprijede tehnologiju na taj način da se svaki normalan čovjek osjeća ko u SF filmu. Oni su samo u medijima izvodili virtualne skečeve o kojima bi isti ti mediji komentirali i rastezali ih do iznemoglosti tjednima poslije pa bi se samim time naposljetku i narod bavio i razglabao o tome kao da ne postoji ništa drugo.

Lipov se rastegao na fotelji, pogledao u strop i opet prokleo vrijeme u kojem živi sjetivši se da nitko još ni ne pomišlja ukinuti novac.

A kako bi bilo sve bolje samo da ga ukinu. I dajte, više, ljudi napravite te replikatore, jebem vas smotane.

Lipov se nakon tolikih frustracija lijeno ustao s fotelje i odšetao do ormara s ladicama. Otvorio je najdonju ladicu i zapuhnuo ga je oblak prašine. Izvukao je s dna ladice prašnjav monopoly. Još je imao sve figure i papire koji su predstavljali novčanice, koji su, istina, bili već fanjski požutili od čekanja da se ukinu. Rastvorio je igru na stolu i pozvao još 3 virtualna prijatelja da s njim odigraju partiju. Prvi je poslao smajli, drugi je odmah objavio da mu se to sviđa a treći je otišao oflajn.