Dakle, ovo je priča o susjedima.

Samo, ne o depresivnom zubaru koji živi na katu ispod mene. Ili poluludom profesoru hipohondru koji konstantno urla na svoju papigu.

Ovo je priča o susjedima u mojoj kući. I o tome kako sam ga izgubila.

* * *

Linkin Park mi je nabijao kroz sobu. Pojačala sam liniju do daske da ih ne čujem. Čokoladne mrvice u boji rodile su Trećim svjetskim ratom. Prilično sam se nervirala oko ispita iz biologije, a ni briga oko haljine za Petrin rođendan nije bila utješna.

Dan je tonuo kao papirnati brodić u užasima Riječke kanalizacije. Slikovit prizor.

Primjetila sam ga kroz prozor. Šutao je nogom po zraku. Plastična vrećica mu je zapela oko gležnja. Tada sam mislila da izgleda prilično retardirano.

* * *

Bili smo susjedi već tri mjeseca kada mi je pozvonio na vrata. Susjedu profesoru tada je umrla majka. Moji su odlučili otići na sprovod. Jer, tako se priliči.

Tata je bio namrgođen kao kumulonimbus. Doduše, u onom fraku, djelovao je kao Nosferatu koji pokušava voziti Orbitrek. Meni je bio prilično zabavan. Mama je pak bila na rubu histerije. To tako ide.

- Imam playstation. – promrmljao je.

- Da, i? – ništa mi nije bilo jasno.

- Možeš doć` igrat`. – slegnuo je ramenima i krenuo prema vratima svoga stana.

Baš je bio čudan.

Slegnula sam i ja. Zbunjeno. I krenula za njim.

* * *

Otada, igrali smo ga svaki dan.

- Samo joj želim dokazat` da se ne može zajebavat` po cijeli dan! – tata je urlao preko tanjura maneštre. Komadić kobasice, koji mu se otkinuo sa zuba, stajao je na rubu tanjura. Piljila sam u njega toliko intenzivno da se činilo kako bih ga pogledom mogla pomaknuti. Taj komadić mi se urezao. Doista je.

- Pusti je, neka se druži! Bolje da se druži nego da bude čudakinja!- mama se pjenila.

- Ja sam tu! Čujem vas!

Bili su nevjerojatni.

- Bolje da bude čudakinja nego da se druži s tim malim. Vidiš da to sve nije normalno.- objašnjavao je. – Kao da bi došli ovdje ako su normalni? Tko ide iz Zagreba u ovu pripizdinu, a da mu je dijagnoza normalan, molim te, Marija... O čemu mi pričamo.

- Joj, ne mogu te više slušat`! Ne mogu! Anja...- okrenula se prema meni. Znala sam što me ide. Došlo mi je da se pokušam dematerijalizirati i nestati, ali ništa od toga. – Smanji malo oduševljenje, molim te. I uči. Ne možeš više visiti tamo!

- Ali mama... – pokušala sam.

- Zgubidan jedan! – otac je mlatnuo šakom po stolu.- Kraj rasprave!

Zinula sam od muke.

I podijelila mu pregršt epiteta. U sebi.

* * *

- Nisi fora. – njurgao je ni ne pogledavši me.

- Zašto, pobogu?- nije mi bilo jasno. Noć je bila ukočena i hladna. Ruke su mi se tresle. Kašljala sam od prehlade. I potrošila sav propolis.

- Jer se igraš buntovnika bez razloga.- i dalje me nije gledao, nego je zurio u nebo ispikano zvijezdama.

- Što bi to trebalo značiti?- ja sam pak zurila u njegov profil, analizirajući mu nos. Ili sam ga analizirala dok me nije razljutio.

- Da i pušiš, a čujem i piješ, kako bi se valjda podsvjesno pobunila protiv tvoje situacije doma.- sada je gledao u mene, direktno. Radioaktivan pogled. Oprez, čitam- te- k`o -knjigu manire nesnosnog sveznalice.

- Previše čitaš one svoje, kako se zovu, prčkaj- mi –po- mozgu budale. Psiho...

- Psihoanalitičare.

- E to, da! Nemoj. – frknula sam bijesno i povukla se sa svog balkona.

Taman na vrijeme da više ne čujem kako pomahnitali profesor vrišti svome papagaju Peri nešto o krekeru.

Ima nas više kojima treba prčkati po mozgu.

* * *

Jednom smo izašli u kino.

Vrtio se onaj nesnosni Sumrak, pa je dvorana plivala hihotavim glupačicama. Većina je uzdisala i pokušavala se opredijeliti za tim vukodlak ili tim vampir. Andrej i ja smo pak umirali od smijeha toliko jako da smo prosuli kokice.

Nalupala sam ga kišobranom kada me pokušao častiti čajem.

Već tada sam djelovala kao Jogobella, zbunjeno blijeda s ekstra velikim komadićima rumenila.

Nakon jedne pive, pričala sam samo gluposti. Nije ni on bio puno bolji. Valjda me pokušao impresionirati pa je nešto palentao o filmskim skladateljima. Mogao je slobodno pričati na grčkom.

Cijela mi je večer bila savršena. Nije mi čak ni smetalo što su mi promočile starke.

Nisam znala kakva me poplava čeka kada dođem doma.

* * *

Ratni tabori.

Jedan iza zatvorenih smeđih vrata, drugi pred utišanom televizijom.

- Meni je dosta... Anja! Dosta! – oluja u majčinim očima.

Stajala sam pred njom izgubljeno. Snaga se cijedila iz mojih ruku i nogu.

- Ja ću mu... ja... ću mu stvarno... Majkemi! Samo ću mu dat` papire! Dosta mi je! – plakala je.

Ponovno su spavali u odvojenim sobama.

Očaj mi je izjeo sreću, komadić po komadić, kao poludjeli Pacman.

Tu večer nisam mogla zaspati.

Odignorirala sam sve njegove poruke.

* * *

Vratila sam se svom zurenju kroz prozor. Valovi glazbe udarali su u zidove moje sobe.

Neki je beskućnik nešto uzimao od onog profesora. Možda novac. Imao je ofucanu crvenu kapu, sjećam je se.

I ja sam se osjećala pomalo kao beskućnik.

Lutkica zakačena na sredini konopca koji su potezali moji roditelji.

Andrej me nazvao.

- Popodne na igralištu?- izašao je iz zgrade, gledajući prema mom prozoru.

- Može. – osmijeh mi je pobjegao na usnice.

Mahnuo mi je.

Znao je da tamo sjedim.

* * *

Htjela sam ga poljubiti.

Držao me u zagrljaju, dok sam plakala. Smočila sam mu majicu.

Taj je dan bio najužasniji. Mislila sam da će se potući, kao dva bijesna psa u čekaonici veterinarske ambulante.

Tada mi je rekao kako se vjerojatno seli u Ljubljanu sa svojima. Trbuhom za poslom. Tako su funkcionirali.

Rekao je kako mu je već pomalo dosta seljakanja.

Ja sam se htjela odseliti s njim.

* * *

Mjesto gdje me poljubio u obraz mi je bridjelo. Kao da me tamo udario.

Gledala sam kako utrpavaju kofere u prtljažnik. Užurbano.

Gledao ih je i onaj beskućnik pokraj kante za smeće.

Prije nego je ušao u auto, okrenuo se prema mome prozoru i mahnuo.

Plakala sam.

* * *

- Pojedi to sve s tanjura! Odmah!- tata je zapovijedao.

- Pusti je na miru!- majka se umiješala.

Ja sam samo vilicom natjeravala zrno graška po cvjetnom uzorku na porculanu.

* * *

I tako sam izgubila svoga najboljeg susjeda.

I ostala sama s roditeljima.

Oni su isto bili samo susjedi. Susjedi u našoj kući.