Palim svjetlo na balkonu

ravno kada padne mrak
sunce me prima za ruku
kaže ostani barem još malo
Kucam na prozor
netko je mislio da tražim raj
a meni se svira
ono malo što znam
i uporno čekam taj novi reich

A moja skala
nemirna i duga
živi život svoj
daleko od spoznaje

Kriomice stižem do zida
pazim da nema nikog na straži
ispred moje čorave ulice
ona je moja i samo moja
tako beskrajna i luda

A moja skala
budi se i proteže
ostaje i ustaje
iz onih davnina

Metalurgija svoju buku svira
trese mi se šalica
ne znam više koga da diram
a vlakovi uporno trube
sami na stanicama
pozdravljaju grad
kojemu je ljubav daleko potrebna

a moja skala
nemirna i duga
živi život svoj
niti me ne poznaje