Evanesco, prvijenac mladog autora Valenta Pavlića, čini devet kratkih priča prvenstveno povezanih, kako sam naslov sugerira, motivom nestajanja. 

Nedodirljivost prikazuje proces preobražaja pojedinca u nevidljivost. Druga priča, Prepoznavanje, zapravo nije priča o potencijalno romantičnom susretu djevojke i mladića na putovanju vlakom. Ona je priča o nekome tko više nikada nikamo neće stići. Slijedi Skakač, zaboravljena legenda jednog otoka zarobljenog u vremenu. Čekaonica pripovijeda o nepomičnom putovanju svijetom. U Snu pratimo čovjeka preobraženog progonima noćne more i njegovu neuspješnost u nastojanjima da joj izmakne. Potraga govori o mnogostrukim životima maštovitih. Odsutnost donosi dan u životima partnera koji su se prespavali. U Oštrini nas sustiže starost, ne bi li u Zaboravu zauvijek izgubili svu težinu života.

Manifestacije samoće

No motiv nestajanja nije jedina nit koja povezuje ovih devet priča. One se sve, u različitoj mjeri, dotiču srodnih manifestacijama samoće.

Prije svega u osjećaju izoliranosti. U prvoj priči izolacija je konačni cilj preciznog procesa preobrazbe. Tako će Danielov bijeg biti zatvaranje u kavez; putovanje privatne prirode koje će se odviti unutar njega samog; staza na kojoj se ne mijenja krajolik već putnik. Na tom putovanju protagonist je u potrazi za mjestom gdje samoća ima fizički oblik, preoblikuje ga i poništava. U trećoj priči Skakač, dječak Lucijan, izgledom i ponašanjem potpuno drugačiji od svih ostalih otočana, svoje vrijeme također najradije provodi sam. Za gospodina Revera ( predstavljenog kroz priču San) nedostatak društvenog života bila je mala žrtva na koju je sa zadovoljstvom pristao. Ondje se gospodin Rever nalazio sam, oduvijek posve sam. U Odsutnosti, jutarnju samoću koja joj pravi društvo, protagonistkinja poznaje bolje od supruga. Suprug, s druge strane, slušajući svaku večer njezinu glazbenu emisiju na radiju, iščekuje čuti nešto što će samo on razumjeti, a sluša ono koje, pretpostavlja, razumiju svi oko njega.

Izoliranost je gotovo logički praćena osjećajem zarobljenosti – u rutinama, navikama, prostorima, mislima. Tako je u Skakaču otok Pestos zarobljen u čudnovatom času koji bi mogao biti jutro i večer ostavljajući stanovnike u vječnom stanju polusna između buđenja i odlaska na počinak. Jedino što i sam skakač želi jest da se oslobodi lanaca koji su sputavali njegovo tijelo i jedino je let prema morskoj površini bio trenutak u kojem je on bio gospodar svog tijela, a ne njegov zatočenik. U Odsutnosti, parovi su zatočeni u potpunoj rutinizaciji života, osobito suprug, dok jednoličnost pneumatičnih strojeva nudi ritam njegovim danima. U životu provedenom stojeći u redovima i pozdravi su, oslovljavanje s „ljubavi“, postali više stvar privatne konvencije no iskrenog emotivnog stanja. Pozdravi su se pretvorili u suvenire. Supruga svaki tjedan pokušava nagovoriti glavnog urednika svoje emisije da malo osvježi program. Nikada u tome ne uspijeva, ali u nagovoru uvijek ustraje. Ne zbog promjene. Zbog navike. Ili kao što je to slučaj s brijačem koji je nasljeđem stekao svoj zanat, koji uvijek otvara brijačnicu prije svih ostalih s kojima dijeli ulicu. Hvali se kako je to posljedica marljivosti, ali prava je istina kako nema gdje drugdje biti. Brijačnica je živi muzej, u brijačnici nitko nije ismijan zbog nedostatka hrabrosti da se mijenja, već ih brijač uvjerava da se, odbijanjem promjena, već godinama predstavljaju u najboljem izdanju. Naglašava da čovjeku njegova vlastita udobnost najbolje pristaje. Svakako najjasniji pečat ove zarobljenosti u udobnosti navike predstavlja priča Čekaonica, o djevojci koja unatoč silnoj informiranosti o različitim dijelovima svijeta i želji da ih posjeti, ostaje neuspješna u pokušaju da to ostvari. U tom će preoblikovanju svog života ostali junaci većinom uspjeti, svaki na drugačiji način nevjerojatno ustrajan u svom nestajanju.

I premda je život možda nepravedan u preobrazbama koje nam nudi, Pavlić prema svojim protagonistima to svakako nije. Iako nijednoj priči ne nedostaje individualnosti, osim osamljenosti koju likovi dijele, povezuju ih još i nadljudska upornost i volja. Njih autor majstorski strpljivo prikazuje u pravilnim koracima napretka. Takav je napredak ka ostvarenju pojedinačnih nauma možda posebno ilustrativan u Skakaču, gdje se Lucijan postupno penje na sve više točke otoka s kojih će zaroniti u zagrljaj morskog dna. No postupnost promjene vidljiva je i u prvoj i posljednjoj priči koje si možda najviše nalikuju u procesima i prije svega po ustrajnosti u svom preoblikovanju. Tako realizacija Danielovog plana da se učini nevidljivim ovisi isključivo o odlučnosti... U najkraćem periodu skovao je plan u čije ostvarenje nije nijednog trena sumnjao. Opterećen visinom i snagom vlastitog tijela, započeo je deformiranjem svoje pojave... Bio je izuzetno zadovoljan napretkom svog preobražaja. Njegove odluke produkt su preciznosti kojom se lišava nepredvidivosti Precizno oblikovani načini kretanja stvorili su rutinu. Kao što Daniel postepeno deformira svoju pojavu ne bi li postao nevidljiv, kao što Lucijan postepeno podiže visine s kojih će skočiti, tako i posljednji lik, Teodor, pokazuje pravilnost svog nestajanja kroz zaborav. Odlučivši kako su njegova leđa preslaba za teret sjećanja, Teodor ništa ne priziva u svoje pamćenje dok obilazi važne punktove svog života, tek na devet različitih lokacija svaki put izgubi djelić težine. Nešto „oštrije“ je taj put zarezan u priči o brijaču, čije ponižavajuće propadanje pratimo u posljednjem danu karijere, vremenu kada je od mladosti jedino lakše izgubiti dostojanstvo. Kao i u Oštrini, tako i Odsutnost kompresira taj proces propadanja odnosa ilustracijom jednog dana u životu bračnog para koji se, iako žive zajedno ne sreću budni i stare, jedan pred drugim u mraku noći poput ove.

Ljepota maštovitih

Za razliku od priča Prepoznavanje, Čekaonica, Odsutnost i Oštrina, gdje likovi, bilo na čas ili za vječnost ostaju zarobljeni u svojim svjetovima, Nevidljivost, Skakač, San i Zaborav odvode svoje protagoniste u konačan spokoj: Tako su nestali Danielovi koraci na cesti, tako Lucijan, ondje, u uzvišenom stanju odsustva misli, uspavanog srca i opuštenog tijela, ... poželi ostatak svojih dana provesti plutajući između dna i površine... i u letu izgubi svaki gram težine. Sa Zaboravom iščeznuo je svaki djelić njegovog bića i napokon se rasprsne neotporna ljuska tog čudnovatog stanja. Slično završava i peta priča, u kojoj San konačno dočeka onoga koji je čitav život od snova bježao.

I kao što su njegovi likovi često potpuno matematični u svojim pothvatima, tako je poput njih Pavlić precizan u potezima kojima ih prikazuje, s iznimnom vještinom ilustrirajući njihova zatočeništva ili preobražaje.

Jedna jedina priča, ostajući dosljedna zapanjujućoj kvaliteti Pavlićeva pisma, ipak odskače u odnosu na ostale. Šesta po redu, pod imenom Potraga, približava nam ljubav prema ljepoti maštovitih. Sanjar, pripovjedač i putnik, premda prikazan u liku preminulog djeda, jedini je koji umjesto nestajanja navodi na ostajanje: u mislima, nadama i pričama. Na mjestima gdje istinu ne određuju hladni dokazi već žar pripovjedača.

Teško je reći kako ovaj pripovjedač ima poseban „žar“. Od tekstova ispisanih žarom obično nas peku prsti, narator se nepravilno uzbuđuje i naglo umara, varira u tonu, stilu i kvaliteti, i kako u životu tako i u pismu, bolje mu pristaje podivljali pubertet nego pitoma, ali sjetna starost – zamišljena no nimalo zanesena zrelost Pavlićevog stila jedna je od zanimljivijih pojava među mladim hrvatskim autorima. Njegova univerzalnost i klasičnost na samom početku stvaralaštva, nadam se, navode samo na jedno: u svijetu knjige Pavlić neće dugo ostati nevidljivim, još teže će njegovo ime među policama tog svijeta – nestati.