Neke su čitateljice teško mogle odvojiti literarnu fikciju od autobiografskih činjenica kojima, prema njihovome mišljenju, djelo obiluje. S tim je i počela rasprava: koliko je prva osoba (pripovjedač) sama autorica, a koliko je to literarna fikcija.

Osnovne informacije: 

Čitateljski klub: One

Pročitana knjiga: Dabogda te majka rodila  

Autor: Vedrana Rudan

Datum rasprave: 30. 4. 2015.

Milena je naglasila kako je autorica jedno u životu, a drugo u ovoj knjizi. Teško se identificirala s glavnim likom, teško je čitala knjigu.

Vesnu knjiga nije posebno dirnula, dok Nevenka voli čitati Vedranu Rudan i ima sve njezine knjige. Ovu knjigu nije u početku mogla čitati, jer glavni lik – kći ima ambivalentan odnos spram majke. Istaknula je da autorica ovom knjigom i kazališnom predstavom progovara o aktualnim društvenim temama.

A knjiga obiluje vulgarizmima koji u knjizi ne djeluju vulgarno.

Autorica poistovjećuje čitatelja s osobnim iskustvima svakoga od nas koji ima slično iskustvo. Jednostavno, ovo je dobra knjiga. Svi se u njoj možemo prepoznati.

Vanju je šokirao opis doma, odustala je od čitanja, psihički nije mogla podnijeti opet to iskustvo koje je imala s domom (što dovoljno govori o uvjerljivosti literarnoga djela).

Branka je naglasila da je autorica uspjela isprovocirati čitatelja likom majke. Progovara i o društvenoj stvarnosti.

Vanja je dodala kako se životne situacije mogu pogrešno percipirati: majka je stvarno bolesna, no nitko joj ne vjeruje, sve pripisuju starosti i potrebom starijih osoba za pažnjom bližnjih, posebno za pažnjom kćeri, kojoj je vrlo teško pokazati ikakav intiman odnos prema majci.

Marica je knjigu shvatila vrlo složenom i slojevitom: autorica otvara temu starosti kao društveni problem, otvara problem domova za starije osobe, odnos djece i starih roditelja; posebno naglašava problem osamljenosti u starosti.

Tanji je ova knjiga dala jako puno: dala joj je razmišljanja o vlastitim majkama. Knjiga naglašava nesretnu starost majke, bilo autoričine ili bilo čije majke. Nametnulo se razmišljanje o nesretnim majkama, o visokim godinama, o odnosu društva prema starosti.

Nada knjigu nije mogla čitati iz osobnih iskustava s ovom temom.

Neke su čitateljice isticale da je autorica vrlo inteligentna osoba koja je shvatila potrebe tržišta i tako je ovu knjigu i napisala.

Ljiljana se usprotivila tome mišljenju. Naglasila je kako je pisanje velik rad.

Milvija ne može čitati knjige Vedrane Rudan, pa ovu nije pročitala.

Ksenija drži da je knjiga užasno mračna, destruktivna. Bilo joj je neprihvatljivo kako eksplicitno govori o životnim situacijama. Autorici to oprašta. Smatra da o ljudima ne govori pozitivno i da se stavlja u poziciju općega suca.

Nevenku je zasmetalo ironiziranje anđela.

Elza uočava novinarski stil pisanja, i to ju je zasmetalo kod Vedrane Rudan. Autorica je zagrebala tisuću problema, ali ih nije razradila. Knjiga je puna otvorenih tema, ali površno, i to je kao čitateljicu ne zadovoljava. Voli teške knjige. Drži da bi se o ovim temama trebalo pisati više. Naglašava da je zastrašujuće brinuti se o bolesnim roditeljima do smrti, ali to ne odbacuje.

Ljiljana je uočila da je u knjizi oslikana hrvatska stvarnost: nitko neće raditi. Sama je autorica od knjige „Uho, grlo,nož“ jako napredovala, puno je na sebi radila. Ovaj je roman uspješan roman. Nije samo zagrebala probleme (svi nešto grebemo). Stil joj je – umijeće je ovako znati pisati. Znalački bira svaku riječ i stavlja je na pravo mjesto. Novinarski jest, ali grebe po svim temama koje muče sve nas. Rješenja ne daje jer ih ni sama nema. Veličina je autorice i u njezinoj iskrenosti.

Raspravu su čitateljice zaključile mišlju: treba ovakve knjige čitati, treba znati zauzeti stav i društveno se angažirati.

Marica Zrilić