Već znate da na 101 način u Magazinu GKR-a skrećemo pažnju na razne knjige, a jedan je od simpatičnijih i zapaženijih metoda “zaglavljeni u knjižnici”.

I da, opet se to dogodilo...

Grupa građana nije previše pažljivo gledala prognozu te se među policama s knjigama našla baš u trenutku mećave stoljeća. A kako se vrijeme u knjižnici nekako mora kratiti, nema boljeg načina od čitanja knjiga. Jedni su se brinuli kako nadoknaditi propušteno, drugi nostalgično vratili najdražim naslovima iz najranijih dana, a treći potražili neke potpuno nove i manje poznate adute.

Ove snježne zime u knjižnici su zaglavili Nebojša Zelić, Bojan Grbavac, Dejan Durić, Slobodanka Mišković, Sven Maričić, Goran Gračanin, Ivana Golob Mihić, Damir Medved, Bojan Mušćet, Tomislav Juretić, Amir Muzur, Enver Krivac, Marko Medved, Svetozar Nilović, Magdalena Lupi, Nadija Mustapić... Lutkari, filmofili, povjesničari, meteorolozi, književnici, umjetnici...  

Šarena ekipa kakva se na okupu može naći samo u knjižnici. Zatrpanoj snijegom... Nije loše, zar ne? 

I upravo je zato u ovom tekstu spomenut čak 101 naslov. Pravo slavlje različitosti i mogućnosti izbora. 

Nebojša Zelić

filozof, Filozofski fakultet u Rijeci  

Budući da se uzdam u gradske službe i HGSS, ne bih birao debele naslove koje neću uspjeti pročitati dok me ne otrpaju. Tražio bih dakle naslove koji se mogu pročitati u jedan dan.

Sigurno bih se dohvatio Nikice Renéa Goscinnyja sa Sempeovim ilustracijama. Ne sjećam se koliko sam godina imao kad sam ovu knjigu prvi put pročitao, ali sjećam se da mi je dugo vremena bila najduhovitija. Na određene epizode iz Nikice i danas se mogu sam sa sobom nasmijati. U stvari, Nikicu jedino i treba čitati sam. Nikako ga se ne smije prepričavati. Kao i svaka dobra duhovita priča, tako i Nikica gubi svoju duhovitost kada se prepričava.

Kad smo već kod knjiga koje su ostavile trag na mene, a sad bih imao vremena opet ih pročitati, svakako bih opet uzeo Tajanstvenog stranca Marka Twaina. Stari Twain ulovio se ovdje u koštac s bogom, etikom, slobodom volje i ljudskom naravi. Meni je nekako ostao najupečatljiviji dojam krhkosti ljudi pred moralnom ravnodušnosti i vjerom da netko izvan njih sređuje stvari u njihovom životu. Možemo li zamisliti da se slon brine za uš?

Krhkost je značajna tema danas. Pogotovo krhkost liberalnih demokracija pred nasrtajem onih koji predstavljaju narod, a ne građane. Upravo o tome govori knjiga Jana-Wernera Müllera What Is Populism?/Što je populizam?. Müller pokušava pronaći što je zajedničko Trumpu, Chavezu, Berlusconiju, Le Pen, Orbanu i mnogim drugim političarima koji dobivaju na demokratskim izborima. Populizam kao politički koncept predstavlja tamnu sjenu koja prati demokracije i jezikom demokratskih ideala upravo ruši one institucije koje garantiraju stabilnost pluralnih društava. Ova je knjiga nešto kao priručnik za izbjegavanje katastrofe.

A kako izgleda katastrofa, najbolje prikazuje Thomas Bernhard. Na primjer Trg heroja (to mi sada prvo pada na pamet, Brisanje. Raspad prevelik je roman, pa ne ulazi u izbor). Uz Bernharda Müllerov strah od antipluralističkog populizma postaje vrlo živ i slikovit. Onako kako ga ni jedan politolog ne bi znao opisati.

Na kraju, vratimo se doma. S veseljem bih našao vremena da pročitam novu zbirku priča Željke Horvat Čeč 4 brave. Imao sam prilike škicnuti u neke priče prije nego je zbirka bila dovršena tako da jedva čekam uzeti cijelu knjigu u ruke. Idemo na selo, tamo još ima vina i svinja. Nažalost, ima i ljudi.

Magdalena Lupi

ravnateljica Gradskog kazališta lutaka Rijeka

Knjižnica u snijegu. A oko mene omiljene slikovnice i knjige za djecu.

Slikovnica Rukavica prema istoimenoj narodnoj ukrajinskoj priči (izdana doduše u slovenskom prijevodu kao Rokavička mlade ilustratorice Hane Stupice, no to je prva asocijacija na izvanrednu zimsku situaciju). Usred ljute zime i mećave u šumi je djedica izgubio rukavicu. U nju su se uskoro uselili mišica, žaba, zečić, lisica, vuk, vepar i medvjed. Topla priča za najhladnije dane o solidarnosti i zajedništvu među životinjama i ljudima. Čarobne ilustracije. Tjera i najljuću zimu, rastapa i najveći snijeg, grije srce.

Kestutis Kasparavičius: Budalaste priče – Originalne, duhovite, nadrealne, šarmantne, suvremene, no istovremeno i po štihu pomalo „starinske“ priče, otvaraju nevjerojatan svijet mašte pun neočekivanih situacija iz života koje djeci nude drugačiji pogled na realan svijet oko njih. Pri tome ih pozivaju da nikada ne prestanu svijet gledati šašavim, zaigranim dječjim očima. Ne znam što je maštovitije u ovoj knjizi, priče ili ilustracije. Uz to, Budalaste priče nas, između ostalog, uče kako je važno ne zaboraviti čitati knjige.

Agnès de Lestrade, ilustrirala Valeria Docampo - Velika tvornica riječi – prava, iskrena dječja ljubavna priča. U ovoj poetičnoj i začudnoj slikovnici riječi su skupe, zato se ne troše često i uzalud... Ova priča o ustrajnosti, hrabrosti usput sadrži i brojne antikonzumerističke poruke, nježno i snažno djelce. Možda baš nešto što trebamo i u ovo blagdansko vrijeme.

Mauricio Ferlin: Pio i Pepe – slikovnica, zapravo strip-slikovnica s ilustracijama Danijela Žeželja. Otac je zapisivao bisere i velike male mudrosti svojih dvaju sinčića. Recimo: „Pio , reci neku rimu“, „Ako nije onda je?“ .  Eto, tako. Suvišno je išta objašnjavati dalje. Jednostavno, uzeti i s ljubavlju čitati. Uljepša i najružniji dan. 

Nadija Mustapić

umjetnica

5 dana (?!) iliti oko 60 sati u komadu provedenih samo uz knjige ako izuzmemo vrijeme za spavanje, traženje knjiga, hrane i sl. 

Pa teško je to i pojmiti nekome tko nije sveukupno imao toliko vremena za knjige u posljednjih godinu dana. Malo me podsjeća na razmišljanja o tome bi li u slučaju nekog prekršaja radije platila veću novčanu kaznu ili odležala par dana u zatvoru - što bi mi se činilo privlačnijim od prve opcije u slučaju kad bih imala neke knjige na raspolaganju za maratonsko čitanje...

Pokušavam se sjetiti knjiga koje duže vrijeme zamišljam da čitam, ali nikako da dođu u moje ruke...

“Looking for Spinoza: Joy, Sorrow and the Feeling Brain” Antonija Damasija - zato što nas već prve stranice (a nisam stigla dalje) uvode u problem znanstvenog razumijevanja ljudskih emocija na vrlo poetičan način kroz tekst koji pokušava pojasniti autorovu fascinaciju Spinozinim vjerovanjima o osjećajima, strastima i emocijama kao nečemu što je relevantno za autorov rad, kao znanstvenika - neurologa. 

“Drugi spol” Simone de Beauvoir, u prijevodu Mirne Šimat - jer treba, treba pročitati hrvatski prijevod.

“Zapisi iz podzemlja” Dostojevskog - jer bi mi dobro došlo baš to vrijeme u komadu da završim knjigu koju mic po mic čitam već mjesecima, uvijek vraćajući stranice ili poglavlja iznova, jer je izrečena misao Dostojevskog u ovom romanu duga i teško raskomadiva, ide duboko prema poražavajućem zaključku da se društvo ne može trpjeti, ne zato što ga se ne može voljeti, već zato što je u njemu nemoguće snaći se.

Već bi ove tri knjige ispunile većinu vremena zametenog snijegom, jer se čitanje pretvara u bilježenje, ispisivanje, povezivanje strelicama, uskličnicima, kružićima itd. Bitno je možda 'presjeći' te procese i štivom koje se čita 'u dahu', otkrivajući nešto novo na svakoj stranici. Zato bi bilo super vratiti se Italu Calvinu i njegovim autobiografskim tekstovima sabranim pod nazivom “Pustinjak u Parizu” ili “Eremita a Parigi” / “Hermit in Paris” u kojima piše o svom životu za vrijeme Mussolinija, o vremenu oslobođenja i Hladnog rata, o putovanjima po SAD-u i svojim impresijama američke kulture, koja se prema Calvinovom opažanju i opisu gotovo uopće ne razlikuje od impresija nekoga tko u današnjem trenutku po prvi put upoznaje taj ‘novi svijet’...

Bojan Grbavac

voditelj projekta i predsjednik udruge Rimeteo

Meni zaglavljenost u knjižnici budi nostalgična sjećanja na sve što sam do sada čitao. Mislim da bih se vratio tim naslovima…

Moje druženje s knjigom traje otkada znam za sebe. Zvuči ludo, ali s manje od dvije godine nabadao sam prva slova, s tri sam gotovo redovno čitao Novi list. S početkom osnovnoškolskog obrazovanja ja sam preskočio lektiru prvih razreda i čitao onu za više razrede. U osnovnoj školi, to mi je pomoglo kod provjere brzine čitanja. Postavio sam rekord škole, 100 riječi bez greške. Došlo je čak do toga da je knjižnica moje osnovne škole na Pehlinu naručivala od one na Turniću knjige koje sam ja tražio. Moje prvo konkretnije čitanje i masovnije bilo je čitanje serijala 5 prijatelja Enyd Blyton. Doslovno sam gutao 3 knjige u 3 dana. No, kad sam to potrošio, okrenuo sam se drugim stručnim knjigama, onima za istraživanje lika i djela Julesa Verna, vestern-romanima itd.

Počela je i "misija" Svijet oko nas, pročitao sam sve i jednu natuknicu te enciklopedije i razne druge poput onih o životinjama, misterijama svijeta i slično. Sve to uz redovno čitanje lektira u kasnijim razredima osnovne, koje sam već pročitao u nižim razredima, ali ono, nije bilo loše ponoviti.

Kretanjem u srednju krenule su ozbiljnije lektire, a najviše me se dojmila Ana Karenjina, koju sam pročitao u dan i pol. Meni kad se nešto sviđa, to ne puštam dok ne riješim. Počeo sam čitati i nešto težu tematiku, npr. političke trilere, koji me i danas drže. Pročitao sam Ikarov podsjetnik Roberta Ludluma i od tada sam pročitao većinu njegovih knjiga. Prema nekima su rađeni i filmovi.

Na nagovor cure pročitao sam tri Larsonove knjige o Salander, ali me se toliko nisu dojmile iako su bolje od filma. Općenito, volim doživjeti dobru knjigu na svoj način, a ne serviranu kroz film.

Uglavnom, da skratim, kad bih išao preporučiti sve što sam pročitao, ne bih do nove godine dobio popis, zato evo 10 mojih preporuka bez nekog reda od dječje do ozbiljne literature, onako po sjećanju i osjećanju u smrznutoj knjižnici.

1. Mato Lovrak - Vlak u snijegu - ovo ne treba posebno opisivati, kad se male ruke slože...

2. Enyd Blyton - Pet prijatelja (svi nastavci) - ta ekipa upada i u za odrasle opasne avanture. dinamika, neizvjesnost, avantura.

3. Jules Verne - 20 tisuća milja ispod mora, meni njegova najbolja knjiga, pratio sam put na atlasu.

4. Tolstoj - Ana Karenjina - jedna jako tužna priča

5. Svijet oko nas - svi nastavci, enciklopedija koja me u životu jako puno naučila, a koje se ne mogu tek tako naučiti u školi.

6. Robert Ludlum - Ikarov podsjetnik, politički triler o američkom kongresmenu, čovjeku koji odlazi na Bliski istok u potrazi za istinom.

7. Najveće misterije svijeta - nevjerojatna knjiga koja pokazuje da je i nemoguće moguće.

8. Tone Seliškar - Družina Sinjega galeba

9. Erich Kastner - Emil i detektivi

10. Ante Kovačić - U registraturi

U svakom slučaju, koliko pratim meteorološke karte ne bih trebao zaglaviti u knjižnici, ali ne bih imao ni ništa protiv. :)

Dejan Durić

filmski kritičar i docent na Odsjeku za kroatistiku Filozofskog fakulteta u Rijeci

Priznajem, imam malih problema sa zimom i snijegom. Ne volim hladnoće, ni u doslovnom ni u prenesenom smislu. Ideja zarobljenosti u snježnoj mećavi stoga mi nikako nije privlačna, ali knjižnica kao mjesto gdje se može prezimiti djeluje vrlo poticajno. Možda bi se moglo uzeti neplaćeni dopust i zatvoriti u knjižnicu dok ne zatopli. Vidim višestruka putovanja: jedno doslovno kao bauljanje i gubljenje među policama i područjima te drugo u moguće svjetove koje razne knjige nude. Oba su podjednako privlačna jer nema ljepšega od gubljenja i lutanja u nepoznatome. Uzbudljivo je i poticajno ne znati gdje ćeš izbiti i što ćeš tamo pronaći. Stoga sam promišljao o nekim dragim djelima koja povezuje ideja putovanja u različitim smjerovima, kontekstima i na različita mjesta: neka lijepa, topla i prijazna, a druga hladna, opasna i zastrašujuća.

Prvo bih krenuo na karipsko područje s Vijekom prosvijećenosti (1962.) kubanskoga autora Aleja Carpentiera, vrsnoga stilista, barokne i ornamentalne rečenice, vrlo inventivnoga i bogatoga rječnika, pisca s čijim se stavovima nužno ne moram slagati, ali to našu imaginarnu polemiku čini još poticajnijom te u čiji pripovjedni svijet vrlo brzo bivate uvučeni bogatstvom slika i pronicavošću opažanja. Dijelom povijesni a dijelom roman o odrastanju prati odjeke europskoga prosvjetiteljstva te utjecaj Francuske revolucije na karipski prostor, odnos revolucije i tiranije, kao i nasilno nametanje ideja koje su bile strane lokalnim tradicijama te ujedno postavlja zametak figure diktatora koja će obilježiti srednjo i južnoameričku povijest devetnaestoga i dvadesetoga stoljeća. Prvih osamdesetak stranica romana predstavljaju možda najljepše napisanu prozu o odrastanju. Carpentier ukrštava europski i latinoamerički pogled te na simboličan način propituje proces tamošnjeg stjecanja nezavisnosti i modernosti te nas vodi na višeslojno putovanje karipskom kulturom i poviješću.

Kada bih već boravio na području Kariba, otisnuo bih se i do Argentine jer putovanje i pustolovina te bijeg od postojećih kalupa i ladica u središtu je Školica (1963.) Julia Cortázara. Njegovo propitivanje strana – fizičkih i metafizičkih, kroz postuliranje priče o argentinskom autsajederu Horaciju Oliveiri, prvo u Parizu, a potom i Buenos Airesu, razmatra društvene, kulturne i filozofske strukture zapadnoga društva tako što se protagonist nastoji osloboditi potrebe za definiranjem i opisivanjem te dosegnuti intuitivni doživljaj stvarnosti, koji njegova izgubljena djevojka Maga bez problema posjeduje. Školice su intelektualno i književno vrlo uzbudljivo djelo koje daje priliku čitatelju da se otisne na kompleksno čitateljsko putovanje te se sam poigra tekstom, njegovim aranžiranjem i značenjem, ali nam ujedno i sugerira da nikada ne prihvaćamo ono što nam je rečeno i što smo naučili zdravo za gotovo, nego da istražujemo i propitujemo kako sebe tako i naše okruženje.

Nakon Latinske Amerike otišao bih u Kinu. Živjeti (1993.) suvremenoga kineskoga autora Yu Hua (roman je izvrsno adaptirao u istoimeni film 1994. godine znameniti kineski redatelj Zhang Yimou) fascinantno je ali tragično putovanje kroz noviju kinesku povijest. Živjeti karakterizira realističan, dokumentarističan stil te sagledavanje novije kineske povijesti iz donje perspektive – svakodnevnoga života prosječnih Kineza iz siromašnih, ruralnih područja. Djelo uključuje sve bitne događaje kineske povijesti dvadesetoga stoljeća: borba nacionalista i komunista, Maov veliki korak naprijed, velika glad, kulturna revolucija. Fugui u rasponu od četrdesetih do osamdesetih godina dvadesetoga stoljeća svjedoči smrti svih članova vlastite obitelji dok se u pozadini odvijaju bitni događaji po kinesko društvo. Pritom protagonist predstavlja figuru prosječnoga kineskoga čovjeka, koji je simbolički poistovjećen s volom u čijem se društvu neprestano nalazi i s kojim dijeli isto ime te njegovi suseljani smatraju da mu životinja izrazito nalikuje. Simboličko poistovjećenje čovjeka i životinje upućuje na tragiku povijesnih događaja i stranputica: Fugui ustrajno pati zbog hirova i stranputica povijesti i politike, no istodobno im se podčinjava kao što se stari, iscrpljeni vol bezuvjetno pokorava vlasniku koji ga je spasio od mesara.

Nakon Kine vratio bih se u Europu, na njezine periferije, te poduzeo lutanja Islandom s Nebom i paklom (2007.) Jóna Kalmana Stefánssona. Posrijedi nije suvremeni Island, nego onaj s početka dvadesetoga stoljeća – hladno, nepristupačno i ogoljeno mjesto u priči o elementarnosti egzistencije, fascinarnoga, bogatoga i liriziranoga stila, čiji kolektivni pripovjedač neprestano balansira na razmeđi života i smrti te nas tri dana i tri noći vodi kroz priču o ustrajnosti.

Nakon selektivnoga obilaska niza kontinenata za kraj bi uslijedilo putovanje kroz vrijeme. Mračna, distopijska budućnost u Sluškinjinoj priči (1985.) Margaret Atwood nije mjesto i vrijeme u kojem bi itko želio završiti, ali aktualnost toga djela nikada nije prestala. Priča o Sjedinjenim Američkim Državama koje su pretvorene u totalitarnu državu, teokraciju Gilead, gdje su žene u kontekstu biološkoga esencijalizma svedene na strojeve za rađanja, zastrašujući je podsjetnik što se sve može dogoditi ako ne reagiramo i dopustimo da nazadne društvene sile preuzmu dominaciju. U jednom trenutku kaže protagonistica da su promjene bile polagane, ali ustrajne, no svi su ih ignorirali jer su vjerovali da vjerski fanatici neće preuzeti kontrolu nad državom. S obzirom na niz pokazatelja u našoj suvremenosti, pitam se je li moguće da se slična situacija događa i danas. Djelo Atwood poticajno je na više razina, no njezino putovanje u budućnost snažna je opomena i pretkazatelj što se sve može dogoditi ako se na vrijeme ne reagira.

I za kraj dva skoka u prošlost, u devetnaesto stoljeće i viktorijansko razdoblje sa Ženskom francuskoga poručnika (1969.) Johna Fowlesa i Zaposjedanjem (1990.) A. S. Byatt. Na stanu Fowelsovo poigravanje s romanesknim konvencijama, osobno mislim da je ovo jedan od najljepših ljubavnih romana napisanih u posljednjih pedesetak godina, odlično protkan egzistencijalističkom podlogom o (ne)autentičnim odabirima i slobodi odabira uopće. Roman koji propituje histerične odabire i odbacuje ih kao krajnje neautentične. Zaposjedanje A. S. Byatt još je jedan britanski roman koji je fasciniran viktorijanskim razdobljem, vrlo poticajan intelektualni triler i metakomentar na pisanje o povijesti, ali i svojevrsna satira na akademske krugove. Međutim, najpoticajniji segment djela svakako je priča o tome kako je suvremeno doba dekonstruiralo osjećaje. Na sva ova lutanja uzeo bih sa sobom i poeziju poljskoga autora Jaceka Dehnela.

Sven Maričić 

inženjerski pogled na snijeg u knjižnici!

...usred najveće gužve s projektima (kraj studenog tradicionalno je okrenut sustizanju ne-sustizljivih rokova koje smo ionako rastegli do ne-sustiznatljivosti) stiže mi mail mojeg prijatelja po nekoliko projekata, čovjeka spremnog na najluđi 3D print u ovom dijelu Europske unije - društvenog pregalaca Kristiana B. (podaci poznati autoru teksta koji jednom tipkom tipka a drugom klikće po šumi kliknutih digitalnih oblačića). Kaže mi da snijeg toliko pada i da sam ostao u knjižnici zarobljen.

Fantastično. Kile, ubiše me projekti, a ti meni da sam zarobljen!? E, sad ću ti u inat samo najgore naslove staviti u preporuke. I to baš takve da će sve koji budu čitali peći oči nekoliko dana od premalih fontova ili prevelikog broja stranica. Frende, da zapnem u knjižnici i da ponovno imam 10, 12, 14 ili 15 i više godina čitao bih prvo ovo:

Arthur C. Clarke: Misterije svijeta - knjiga koja mi je dospjela u ruke baš u razdoblju prije nego što sam počeo propitkivati svijet oko sebe, mijenjajući nezainteresiranost za spužva bob skockani upijajući model svega što mi je došlo pred oči. Zanimljivo štivo, posebno za plašljive klince poput mene tada!

Nikola Tesla: Moji pronalasci - čovjek koji je iz temelja promijenio svijet, doslovno izmislio 21. stoljeće u kojem živimo, ostavio je iza sebe inspiracije za barem još dvjesto godina rada i pronalaženja. Rodio se u susjednoj županiji! A sestra mu je dugo vremena živjela u samom centru Rijeke! Niste znali? Siguran sam da je često gledala na gradsku uru da vidi koliko je sati. ;) Eto, nije loše za početak! P. S. Kile, jesam li zapeo u snijegu u knjižnici u Rijeci, Delnicama ili Smiljanu?

Og Mandino: Najveći trgovac na svijetu - knjiga koju bi trebao pročitati bilo tko stariji od 18 godina. U vrijeme dok sam spremao najteže ispite i pitao se što će mi to sve u životu, najbolji prijatelj isprintao je ceduljicu i zalijepio mi na zid. Pitate se što je pisalo? Pisao je moj najdraži citat od tad pa sve do sad! “Ustrajat ću dok ne uspijem. Nisam došao na ovaj svijet da bih bio poražen, ni da neuspjesi upravljaju mojom sudbinom.”

George Orwell: Životinjska farma - izvanvremenski klasik! Izvrsna priča o jednoj OPG farmi na rubu županije gdje su životinje složne. Dok neke ne shvate da su jednakije od drugih. A ove koje su drugačije na koncu izvise “...jer se više nije znalo tko je čovjek, a tko svinja od silnog roktanja”.

Uživajte u zimskim blagdanima!

Goran Gračanin

ravnatelj Doma mladih

Prilika da se mogu danima prepustiti čitanju, bez osjećaja nelagode da zanemarujem djecu, suprugu, posao, društvo...

Zvuči dobro, iako mi trenutno život zanimljiviji od bilo koje knjige koju sam pročitao, no opet, ona opuštenost, mir, lutanje drugim svjetovima... No, ako se ta prilika nekome pojavi, svakako preporučujem:

Na rubu pameti, Miroslav Krleža – za surovo iskreno uranjanje u stvarnost

Majstor i Margarita, Mihailo Afanasjevič Bulgakov – za pogled na drukčiju stvarnost ili stvarnost iz drukčije perspektive

Saga o Arakisu, Frank Herbert – za prelazak iz stvarnosti u maštu koja samo podsjeća na stvarnost

Saga o Hyperionu, Dan Simmons – za potpuno predavanje prostranstvima mašte

Donesite mi glavu Dražesnoga princa, Roger Zelazny i Robert Sheckley – za igranje u mašti

Asteriks, René Goscinny i  Albert Uderzo, izdanja iz osamdesetih – za potpuno opuštanje i smijeh

Osnove marketinga, Philip Kotler i sur. – za igranje idejama

...pa koliko se stigne.

Ivana Golob

povjesničarka umjetnosti i jedna od voditeljica Vijeća mladih Benčić

Zaglaviti u knjižnici zatrpanoj snijegom?! Pa to uopće ne zvuči loše!

Trenutno sam u tolikoj strci da sam malo zanemarila uživanje u knjigama i moram priznati da me ovaj članak naveo da mi opet „cure sline“ jer sam se prisjetila i nekih naslova koje bih i ja željela (opet ili po prvi put) pročitati.

Krenut ću s najočitijom preporukom - Harry Potter serijal. Ova preporuka valjda svima već ide na živce, ali meni su te knjige idealne za zimsko vrijeme kada si ušuškan pod dekicom. Svaka knjiga se događa kroz vremenski period od jedne godine, ali ja si nekako uvijek sve zamišljam u zimsko vrijeme – Hogwarts pod snijegom!

Inače sam ljubitelj fantastike i znanstvene fantastike, volim kada me knjiga odnese u neke izmišljene i nove svjetove. Zato je moja druga preporuka serijal Philipa Pullmana Njegove tamne stvari. Ovaj serijal već je dugo moj favorit, i sama ga želim pročitati opet po tko zna koji puta. Ove knjige su me uvijek uspjele držati prikovanom za čitanje, a poruka na kraju je predivna.

Volim dobiti preporuku za knjigu, ali ima posebne čarolije u tome kada sam naiđeš na knjigu na policama u knjižnici, ona te nečime privuče i na kraju se u potpunosti oduševiš. To se meni dogodilo s Amberskim kronikama Rogera Zelaznyja. Nemojte se preplašiti brojem knjiga u ovom serijalu – deset, nego krenite u avanturu koja je obojana različitim političkim intrigama i borbom za moć i vlast, a sve to uz putovanje između svjetova i različite supermoći.

Na sličan način naišla sam na Milenu Benini i njenu knjigu Svećenica mjeseca. Toplo preporučujem opet jedan fantastični roman i njegov nastavak Da en. Knjige su izrazito dinamično pisane, uzbudljive i s naglašenim ženskim likom, što je definitivno osvježenje. Još nisam imala prilike dočepati se njene najnovije knjige Prodavač snova tako da bih vjerojatno i za njom posegla tih dana.

U ovu „kategoriju“ ubacila bih još i Christophera Paolinija, serijal Nasljeđe, i Lois McMaster Bujold, serijal Pustolovine Milesa Vorkosigana. Ako volite zmajeve i vitezove, odaberite Nasljeđe, dok su Pustolovine Milesa Vorkosigana napeti znanstvenofantastični serijal pun intriga i međuplanetarnih putovanja prikazanih kroz odrastanje i život protagonista.

Kao što napisah prije, volim čitati i maštati o drugim, drugačijim svjetovima, bićima i to me skroz „odnese“ iz realiteta u kojem živimo i stresova koji su prisutni u svakodnevici pa često biram taj žanr.

Za kraj ću se okrenuti za 180° i preporučiti nekoliko biografija/autobiografija jer su mi pale na pamet - Čovjek zvan Cash: život, ljubav i vjera američke legende i POPizam. Imam uvijek osjećaj da mi takve knjige sruše neke iluzije o ljudima koji su na neke načine bili eksponirani, a s druge strane stječem poštovanje prema njihovom stvaralaštvu.

Sada ću se zaustaviti jer kako sam krenula tako su mi naslovi samo počeli „padati na pamet“.

I za kraj – uopće nije bitno koji žanr ili koje autore čitate, samo čitajte i uživajte!

Damir Medved

predsjednik udruge Bez granica

Ima dosta knjiga koje bih rado ponovno pročitao da me zamete u Ogranku Drenova Gradske knjižnice Rijeka. Neke bih pažljivije prošao (uključivo s fusnotama za koje obično nemam vremena), a s nekima bih opet sanjao.

Nadam se bi na raspolaganju bila dekica i par litara čaja!

Sljedeće naslove GKR nema na policama (što smatram skandaloznim :)), ali volio bih do njih u slučaju snijega:

David D. Friedman: The machiery of freedom

Nastala 1973., u kaosu Vijetnamskog rata i Nixonovih afera, jasno reflektira posvemašnje nepovjerenje u funkcionalnost države. Friedman predlaže uspostavu anarho-kapitalističkog društva koje bi trebalo biti bitno efikasnije i poštenije od sadašnjih verzija društvenog uređenja. Obavezno štivo za svakog koga zanima anarhija, libertarijanstvo i srodne teme. Nadam se da neće pasti u ruke Pernaru i kompaniji, mogli bi dobiti teorijsku osnovu za svoje nastupe.

Nick Bostrom: Superintelligence

Nick je filozof i vrlo uvjerljivo piše da smo nagrabusili i da je doba Terminatora neizbježno. Doba nove (druge?) inteligentne rase na zemlji je pred nama – i doći će prije nego se itko nadao. To se ne može spriječiti, jedina je šansa da pokušamo u tu novu umjetnu inteligenciju ugraditi neki DNA da bude – pravedna, blaga, ispunjena pozitivnim vrijednostima. Hm…

Slično: James Barrat: Our final invention

Atif Mian and Amir Sufi’s: House of Debt

Kako je i zašto nastala velika ekonomska kriza 2008. godine i tko je kriv? Uobičajeno je mišljenje da su krivi zločesti bankari, burzovni mešetari i mahleri koji su naveli naivne građane da se zaduže i tako odu u propast. Istu priču i jadikovke možemo čuti i kod nas u vezi sa švicarcima. No kao i u Americi – nema nevinih, ista je to ekipa - danas uzima kredit za koji zna da ga ne može otplatiti, sutra glasa za Trumpa, a preksutra se tvrdi da “ništa nismo znali“...

Ove se pak mogu naći i u Gradskoj knjižnici Rijeka:

Robert Nozick: Anarhija, država i utopija

S obzirom da sam uvjereni libertijanac, ovo je moja Biblija. Pa se treba ponovno nadahnuti i promisliti što bi značilo za sve nas živjeti u minimalnoj državi. Prokletstvo sustava u kojem živimo upravo je redistribucija kojom „odabrani“ po nekom ključu (zna se - rođaci i stranački prijatelji i kolege) odlučuju o raspodjeli društvenog bogatstva. Nema pravedne distribucije – uvijek će netko biti zakinut, a svima će biti otkinuto. Nozik je žestok i radikalan, ali takvo štivo i trebamo…

Oswald Spengler: Propast Zapada: obrisi jedne morfologije svjetske povijesti

Ovo Spenglerovo djelo nastalo je u razdoblju iza Prvog svjetskog rata i nevjerojatno lucidno najavilo je katastrofu koja će doći za dvadesetak godina u formi nacizma. Fast forward skoro sto godina naprijed – i evo nas opet u istoj priči - Brexit, Trump, tupasti političari i još tupastiji birači sigurno vode u propast.

Raymond Carver: Katedrala

Volim kratke priče, taj žanr sam zavolio čitajući SF u Siriusu. Carver je bard kratke priče, a priča o tome kako je život zajeban. Dakle, daleko od SF-a, i to u Americi, pa kad je njima teško, onda je nama odmah lakše!

Arthur C. Clarke : Grad i zvijezde

Rado bih se vratio ovoj knjizi koja me je toliko inspirirala u tinejdžerskoj dobi. Osobno ga smatram njegovim najboljim djelom – svakako boljim od razvikane Odiseje. Diaspar, problem besmrtnosti vs. kratak i kreativan život, Vannmond – čista mentalnost koja luta vaseljenom, Ludi Um zatočen u crnom suncu. Njihov duel na kraju vremena. Čovječe. Nije čudo da se do sada to nitko nije usudio prebaciti u film. Nadam se da i neće…  

Jane Jacobs: Gradovi i bogatstvo naroda: kako se zaista pokreće ekonomski razvoj

Jane Jacobs moja je omiljena autorica na temu uspona i pada urbanih sredina. Ova knjiga odlična je za razumijevanje zašto nam grad propada, ljudi se iseljavaju, biznisi propadaju. Ja bih je stavio kao obaveznu literaturu za gradonačelnike – a onda ih testirao što su naučili. Pa nakon toga da dokažu u SimCityju da su nešto naučili. I tek onda mogu zasjesti u fotelju.

Evo to bi bio moj odabir - naravno, da to pišem sutra, bila bi neka druga lista - ovo je trenutna inspiracija. ;)

Bojan Mušćet  

ICT analitičar i glazbeni kritičar

Moram priznati da u knjižnicu idem samo čudnim igrama slučajeva. Ili izigravam dostavljača za članove obitelji ili se u prostorima diskoteke u koju sam davno išao otvorila knjižnica pa moderiram prigodni program ili je pak punk knjižničar u kvartovskoj knjižnici nabavio kakav zanimljiv arhaični DVD (npr. s filmom 'The Great Rock'n'Roll Swindle'). To ne znači da ne čitam knjige, štoviše, količina onih koje sam nabavio jer ću ih uskoro pročitati, već predstavlja sve izdašniji inventar mog stana, garaže i drvarnice.

S obzirom da pet dana neću moći van iz knjižnice, vjerojatno ću pročitati nešto više štiva od onoga što svladam+ tempom kojim inače čitam (srećom, postoje godišnji odmor, interkontinentalna putovanja i vjerski blagdani, pa se tu tempo ubrzava). Uvjeren sam da će u knjižnici biti dobro društvo, a ako se ugasi vatra u kaminu, imamo materijala i da se naloži nešto. Tehnike ću se prisjetiti u romanu Raya Bradburyja Fahrenheit 451. Ovu knjigu, kao i 1984 Georgea Orwella rado ću opet pročitati kako bih usvojio sve postulate ove stručne literature koja govori o društvu u kojem živimo.

Znanstvenu, pak, fantastiku ostavit ću za čitanje prije spavanja. Siguran sam da ću u pet dana pročitati barem prvi odlomak trećeg dijela epopeje Justina Cronina Grad zrcala. #onokad vampiri naoružani do zuba zavladaju svijetom na milijardu stranica. I Stephen King oduševljen je tom trilogijom. Kako smo King i ja na ti (Ima li u ovoj knjižnici nulti broj Rivala?! Ako ima, sve sam lijepo objasnio ondje u separatu 'Stephen King Size', svi drugi moraju to pročitati, inače ću njihov izbor knjiga baciti u vatru!), onda bih svakako zaronio u svih pet nastavaka stripa Y, posljednji muškarac na svijetu Pije Guerre i Josea Marzana. Dijelove stripa crtežom i bojom oplemenili su hrvatski strip-majstori Goran Parlov i Goran Sudžuka. I nakon toga bih čitao i ostale Fibrine stripove i sve ostale stripove koji postoje u knjižnici, i snijeg bi okopnio, pa bi opet pao, a ja ne bih glavu izvukao iz stripova. Jesam li vam rekao da je moj strip team Demoni Missourija pobijedio na ovogodišnjem kvizu na Crtani romani Šouu? Nema veze, možda bih nekako morao pročitati štogod i bez crteža.

Evo, na primjer, dvije knjige s istim imenom. Born To Run, izvrsnu autobiografiju Brucea Springsteena sam pročitao, i opet ću, kako bih napamet naučio rečenice o tome što za njega znači rock'n'roll, jer je uspio riječima dočarati ono što i ja osjećam po tom pitanju. Born To Run Christophera McDougalla govori o potrazi za plemenom Tarahumara u klancima Meksika, pripadnici kojeg trče bosi stotinama kilometara. U ovom putopisu kriju se i mnoge tajne koje otkrivaju ljepote trčanja, pa kad se zbog snijega ne može odraditi pošteni trening, vrijeme valja iskoristiti za teoretsku naobrazbu.

Da se vratim Kingu, željno iščekujem nastavak njegovog krimića Gospodin Mercedes s umirovljenim detektivom Billom Hodgesom u klasičnoj tvrdo kuhanoj prozi. Druga dogodovština zove se 'Finders Keepers', pa ako do snježnih padalina ne stigne prijevod, možda se negdje u knjižnici zavukao i original na engleskom jeziku. Isto tako zanima me kako se u tom žanru okušao Tony Parsons, pišući roman Torba za ubojstvo.

A onda, kad nitko ne bude gledao, neopazice ću na neku policu vratiti inspirativnu mi knjigu 10 dana koji su potresli svijet Johna Reeda koja opisuje doba kad je novinarstvo bilo toliko snažno da je mijenjalo društvene poretke. Popalio sam je prije 35 godina i kad je nađem negdje u drvarnici, garaži ili stanu, uzet ću je sa sobom u knjižnicu.

Evo, već krećem, a počelo je i sniježiti…

Tomislav Juretić

jedan od inicijatora i voditelja Riječke industrijske olimpijade 

Alessandro Baricco: Novecento

Realno, zato što snijega u Rijeci nikad neće toliko napadati da bi netko zaglavljen u knjižnici mogao pročitati roman dulji od ovog, koji usprkos deficitu stranica obiluje životnim mudrostima momka koji odrasta u izolaciji prepune dvorane cruisera, svirajući jazz publici koja bi sigurno više cijenila dobru cajku - “You're never really done for, as long as you've got a good story and someone to tell it to.”

Daniel Kokić: Dnevnik maloga Jurića

Zato što je napisana godine mog rođenja (1977.) i jer se uvijek nasmijem kad se sjetim da je čarobni grad Akejir bio jedini grad u izgubljenoj zemlji Ajivalsoguj koji je besplatno dijelio školske udžbenike, kao što to i danas čini - ne. Adriana Molea nikad nisam mogao provariti, jer je nakon Jurića to bilo nemoguće dosadno štivo.

Antonio Amurri: Kako ubiti supruga bez suvišnih zašto

Ovo je zapravo vodič za bolje polovice koji im pomaže identificirati stereotipnu skupinu u koji spada njihov suprug i nudi način kako da se tog istog supruga riješe. A svaki pravi suprug mora biti uvijek na oprezu. “Know your enemy.” Sun Tzu za WC razbibrigu.

Gallieno Ferri Guido Nolitta: Zagor

Zato što nema te elementarne nepogode koja može uzburkati spokoj dvoneuronskog uživanja u avanturama gospodara Darkvuda, ikone stila, prvog pravog hipstera i pobornika slobodne ljubavi – Duha sa sjekirom.

Daniel Abraham: Game of Thrones

Strip. Zato što mi se ne da čitati knjige od 112343612 stranica, a sve sam epizode svih sezona već nekoliko puta pogledao.

Amir Muzur

redoviti profesor na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Rijeci

Sram me je to priznati, ali i kod kuće već imam knjiga kojima u svakom prolazu kraj police obećajem da ću ih opet uzeti u ruke. Ali koliko god se one gurale s police i trudile da o njih "zapnem", rezultat je samo sve veća nelagoda koja me tjera da od njih okrećem glavu i izbjegavam s njima susret. Moguće je da bi snijeg ubrzao stvari, ali bojim se da bi morao padati prilično dugo da izronim iz cikličkih svakodnevnih poslova i udahnem malo, za to nužne, dokolice.

No, da ne gnjavim, za potrebe ove priče recimo da se snijeg i dogodio. (U svakom slučaju, draže mi je s čitanjem povezati ideju snijega nego pustog otoka: tamo bi ljudi, kažu, svašta nosili – Proust, recimo, vozni red željeznice, premda je, što netko reče, vjerojatnije da bi se čovjek odlučio ponijeti priručnik za gradnju splava.) A tada bih, nadam se, stigao namiriti dug prema mom prvom i najvažnijem "vjerovniku" koji me vjerno čeka i u čiju neiscrpnost vjerujem.

Svako putovanje Bosnom, svaki pogled na travničku Lutvinu kahvu, naime, generira u meni potrebu da još jednom posegnem za Andrićevom Kronikom. Jednom sam, ne želeći čekati povratak kući, kupio neko drugo izdanje u dućanu mješovitom robom na glavnoj ulici. Kako to obično biva, u tekstu sam tražio sasvim drugačije stvari nego ranije, vidio detalje koji su mi nekako bili promakli. I sad bih, zahvaljujući snijegu, sasvim sigurno, čitao dijelove koji kao da dosad nisu bili istim načinom istaknuti ili uopće napisani. Zapravo, s tom knjigom čini mi se da nastaje svaki put kada je čitaš u nekoj drugoj varijanti, kao da se Andrić šeretski poigrava s čitateljem i otkriva mu komadiće neke nikad potpune ili dovršene priče.

Ne vjerujem da će, tamo gdje živim, snijeg tako brzo i lako pasti da ispunim obećanje prema Kronici. Ali i ovo malo "snijega", koji sam ugrabio da u mislima odem do police, bolje je nego ništa.

Slobodanka Mišković

ravnateljica Art-kina

Ideja da sam deset dana zametena u snijegu, u dokolici, samo s knjigama toliko mi je privlačna i istovremeno nemoguća da sam pripremila podužu, neostvarivu listu. Što bih sve čitala? Ono što nisam stigla, a već dugo želim i čekam, ono što sam pročitala, ali me opet kopka, beletristiku, filozofiju, staro, novo, sve. Sama u snijegu, nadam se da će izolacija trajati.

Simone de Beauvoir - Drugi spol

Feministički klasik koji tematizira utjecaj društva na formiranje spolnih uloga. Jesu li se uvjetovanja i očekivanja izmijenila? Je li Drugi spol i danas aktualan? Snježna izolacija čini mi se savršenom za propitivanje ovog klasika.

William Faulkner - Krik i bijes

Klasik američke književnosti. Roman koji obožavam, prepun nepovezanosti, nerazriješenih odnosa, tokova svijesti, još više podsvijesti, svega onoga izvan racionalnosti. Slika američkog Juga, suvremenog svijeta, onda i sada koji je istovremeno podijeljen, no bez jasnih granica, bez čvrstih točaka, u rasulu, ali i na prekretnici, baš kao i likovi koje opisuje.

Slobodan Šijan - Kino Tom

Šijan, kao prijatelj, kao redatelj, kao sudionik i suvremenik ozbiljno pokušava analizirati, povezivati interpretirati značenja Gotovčeva rada, niz osobnih epizoda, asocijacija, tumačenja filmova, biografskih zapisa. Jedan od najboljih domaćih filmskih naslova.  

Leonard Cohen - Lijek za ljubav

Izbor najboljeg iz poezije Leonarda Cohena objavljen je prošle godine, kao da smo znali da će i on uskoro otići. Odličan prijevod i odlične bilješke Tomislava Šakića, inače filmologa, a sada i cohenologa.

Moja borba, 1. i 2. dio - Karl Ove Knausgard

Iako ovaj roman često najavljuju kao skandal i senzaciju, riječ je o teškoj, tvrdoj obiteljskoj kronici, romanu ni o čemu, o rutini, svakodnevici, odlasku na posao, organizaciji nabave namirnica za ručak, večeru, otpremanju djece u vrtić... Pripovjedač nam i nije pretjerano simpatičan, no slijedeći stranice i stranice raznih osobnih ispovijesti, opravdanje za nefunkcionalnost pronalazimo u brojnim odbacivanjima i obiteljskim tragedijama. Vjerojatno najčešći citat, u kojem smo se mnogi (ili barem većina mama) pronašli jest: "Borba je to i premda nije junačka, protivnik mi je ipak viša sila, jer bez obzira na to koliko kućanskih poslova obavim, sobe budu prepune nereda i prljavštine, a djeca, o kojoj se skrbimo svake minute njihova budnog života, tvrdoglavija su nego sva druga djeca koju sam ikad vidio…“

Kapital - Karl Marx, Kapital u 21. stoljeću - Thomas Piketty

Nužna literatura za sve nas koji smo u besparici. Uvijek vjerujem da kad stvari posložimo na apstraktnoj razini, bude lakše i u stvarnosti.

Orhan Pamuk: Snijeg

Pa moram s ovim romanom završiti. Kao što pjesnik u ovom romanu bude zahvalan snijegu jer ga je zarobio na mjestu i dao mu dovoljno vremena, tako sam i ja zahvalna snijegu i svim gore navedenim knjigama na vremenu, užitku, idejama, spoznajama...

Enver Krivac

književnik

Kad bih ostao zameten u knjižnici, prvo bih se pitao – Kako sam si to mogao dozvoliti? Kako sam uspio ignorirati upozorenja sinoptičara na nadolazeću ciklonu? Te dženovske džinovske se vide na kilometre.

Nakon toga bih dobro promotrio tko je sve ostao zameten, da vidim koja je to ekipa na koju sam osuđen. Ima li tu nekog s kim se može razgovarati? Koga treba pod svaku cijenu izbjegavati? Ne može se sa svakim normalno i lijepo (normabelno) pričati. Najlakše se zabiti u kut s knjigom i ignorirati paničare koji bi paničarili kako se nećemo odavde više nikad živi izvući. Nakon što bih vidio s kim se može, s kim ne, pokušao bih organizirati izvor topline i hrane. Knjige se mogu jesti, no tek privremeno. Celuloza ne garantira dugotrajni opstanak. Pronalazak vode i hrane je imperativ.

Loženje knjiga ne dolazi u obzir; ne zato što je knjige šteta nego zato što papir brzo gori. Kao što reče Dwight K. Schrute – That's gonna keep you warm for, like, seven seconds. Neučinkovito. Knjiga o preživljavanju u ekstremnim uvjetima s polica Gradske dobro bi došle u tom trenutku.

Nakon što bismo osigurali uvjete za preživljavanje, trebalo bi podijeliti sposobne zdrave individue u grupe koje će improviziranim lopatama napravljenim od metli i knjiga većeg formata pokušavati, na smjene, probiti izlazak iz knjižnice. Čekati na spas drugih lijeno je, neodraslo rješenje. Pogotovo ako možemo sami nešto učiniti. Zato bi dvoje, troje konstantno bilo zaduženo za čišćenje snijega. Ostatku ljudstva neuključenom u probijanje puta za bijeg trebalo bi podijeliti zadatke; pogotovo ako među zametenima ima i djece. Netko će trebati brinuti za njih, tješiti ih, umirivati ih i uvjeravati ih da će sve biti u redu i da ćemo se brzo izvući. Paniku treba sasjeći u korijenu, ali ne nekontrolirano, već pomno i planski.

Odmah pri početku nevolje svakako je potrebno vidjeti i tko je od prisutnih doktor ili ima ikakve medicinske naobrazbe.

Sad sve ovisi o omjeru intenziteta padanja novog snijega i sposobnosti i brzini ekipe za probijanje. S obzirom da je ovo hipotetska situacija, u ovom trenutku ne možemo znati koliko bi „opsada“ trajala i kojom brzinom bismo uspjeli riješiti situaciju. U međuvremenu, nakon i samo nakon što je sve organizirano u svrhu maksimalne sigurnosti, te ako nas novonastala situacija potpuno ne izbaci iz takta, možemo časa skratiti nekom knjigom. Ili projekcijom filma na zid biblioteke. Ova druga aktivnost, dakako, moguća je samo ako i dalje ima struje.

A što ćete čitati, zaista ovisi o vama. Preporučujem bilo koju knjigu svojih Ri-Lit kolega. Podržite svog lokalnog pjesnika. Tko zna, ovisno o cikloni, možda vam je to zadnja knjiga u životu. Nek bude dobra. A ja? Ja sam vani, na improviziranoj lopati, znojim se i hladno mi je. Do ujutro smo doma, na toplom.

Marko Medved

povjesničar, viši asistent na katedri crkvene povijesti Teologije u Rijeci  

Volim snijeg i teško mi je zamisliti situaciju u kojoj bih bio osuđen na boravak unutar četiri zida bez mogućnosti da kročim na svježi snježni pokrivač. No zanimljivo društvo u knjižnici i neograničeno vrijeme za čitanje uvjeti su koji lijepo i privlačno zvuče. U takvoj bih hipotetskoj situaciji nastojao pročitati neke naslove koje već duže vrijeme ne uspijevam uzeti u ruke, ali bih ponovno pročitao i neka djela koja posebno volim. Prije svega, nastojao bih upoznati ljude koji su se sa mnom našli u istoj situaciji u knjižnici i nastojao čuti što oni čitaju.

Mislim da bih napokon započeo čitati Elenu Ferrante kojoj nikako da posvetim dužnu pažnju, iako je već neko vrijeme u središtu interesa svjetske javnosti. Njezina je prva knjiga upravo prevedena na hrvatski jezik… Volio bih naći vremena i za Jonathana Franzena jer sam i njega do sada ignorirao. Uzeo bih u ruke jedan od naslova Miroslava Krleže koji još nisam pročitao. Njegovi opisi socijalne i političke situacije u osvit Prvog svjetskog rata i raspada Austro-Ugarske nenadmašni su… Ponovno bih pročitao Georgesa Dubyja i njegovo Vrijeme katedrala jer je, kao malo tko drugi, jasno i zanimljivo uspio opisati filozofske, teološke, liturgijske, umjetničke i društvene razloge na temelju kojih su nastale najpoznatije katedrale u Francuskoj 11., 12. i 13. stoljeća. Pročitao bih roman Rod Miljenka Jergovića čiji me opseg do sada odvraćao od čitanja… Volio bih pročitati i Damira Karakaša, možda Sjećanje šume, iako mi najčešće manjka energije za suočavanjem s tamnim stranama hrvatske suvremenosti... Zasigurno bih bar ponešto ponovno pročitao iz dva sveska Kršćanske predaje američkog povjesničara Jaroslava Pelikana, čiji je izvrstan prijevod prije nekoliko godina izdala riječka izdavačka kuća Ex libris, ali sam ga tek nedavno otkrio.

Rano ujutro, u tišini i pred bijelim snježnim prizorom, čitao bih psalme iz Časoslova, knjige koju volim imati uvijek sa sobom gdje god idem. Naime, čitajući psalme, imam dojam da je taj tri tisuća godina star tekst onaj koji čita mene, prije negoli ja čitam sam tekst...

Svetozar Nilović

voditelj Muzeja starih računala “Peek&Poke”

I što mi prvo padne na pamet na "zaglavljen u knjižnici"? Ekipica iz filma Dan poslije sutra i kako su, umjesto drvenarije, spaljivali knjige ne bi li se zagrijali...

U takvim izvanrednim okolnostima i s obzirom na cijenu grijanja, izvukao bih prije nego završe kao ogrjev par naslova...

Čavlićevi doživljaji - mala priča o robotu koji je tražio srce, "remake Pinokija" i glavni krivac zašto sam se zaljubio u tehniku.

Kako papir brzo gori, a ogrjev treba održavati, sljedeća koja bi bila spašena (bar privremeno) od višeg cilja, zagrijavanja mase jest Smrt Bunnyja Munroa jer nekih stvari ima koje su, poput autora ove knjige, davnih dana odredile život i smjer.

Lomača traži žrtve, vani minus ne popušta, treba se ogrijati. A prije nego pothlađena masa traži sljedeću knjišku žrtvu, spašavam 2001: Odiseju u svemiru, jer ako baš moram skončati kao partizan na Matić poljani, onda neka to bude sa SF klasikom u rukama.

Četvrti dan sve je manje šanse da nas itko spasi, nema druge nego vidjeti što je još ostalo, monotonija se razbija uz strip V for Vendetta jer ionako smo pri kraju s ogrjevom i cijeli trenutak zarobljeništva odveć je distopijski.

Gotovi smo. Padaju prve žrtve, ostala su svega 24 sata i nema druge nego se posvetiti kompletno drugačijem sadržaju. Čitam Nigdje, niotkuda i čim je primam u ruke, pojavljuju se GSS i ralica. Neki od pothlađenosti, šoka i broja njegovih knjiga na policama govore Ide Aralica! Hura! Spašeni smo.

Spasioci nas u čudu gledaju i pitaju: "Oh, dovraga, pa zašto ste koristili knjige kao ogrjev, a knjižnica je puna drvenih polica, stolova...?"

Ostajemo smrznuti i posramljeni jer smo stručnu literaturu kao "Knjiga o drvima" prvu zapalili.

Naravoučenije je?