Uf, kakvo nevrijeme. Pričali su djedovi i bake da su zime znale biti oštrije, i snježnije, i hladnije, ali tko se je na to više osvrtao… Imamo ralice, automobile, mobitele, stalno smo povezani i pokretni i tko je mogao misliti da će napadati toliko snijega koji će nas zaglaviti u knjižnici, da nitko neće imati signala na mobitelu, da nemamo interneta....

Ostale su nam samo knjige. Ma maštali smo kao klinci da ostanemo i sami na svijetu, i da ostanemo sami u banci, i da ostanemo sami u trgovačkom centru, i da ostanemo sami u knjižnici, ali daleko su te godine… Ali što je, tu je, sada smo tu. Nije ni to najgora sudbina na svijetu, a i tko bi se doista žalio kada je uz nas tisuće naslova. Meteorolozi nisu optimistični, kažu da se nevrijeme neće smiriti sljedećih 5 dana, a to je stvarno puuuuuno vremena za čitanje... Nije ni društvo loše - u ovoj knjižnici okovanoj snijegom zaglavili su književnici, urednici, novinari, obrtnici, političari, kreativci, profesori… Oni su: Irena Lukšić, Silvija Šesto, Ivana Francišković Olrom, Marina Toto, Dinka Juričić, Davor Mandić, Gordana Nikolić, Marko Filipović, Jelena Pervan, Alen Čemeljić, Davor Mišković, Robert Širola Kjukar, Zoran Žmirić, Zoran Baljak, Pjer Orlić, Tea Perinčić... 

I nikome nije dosadno.  

Irena Lukšić

književnica i urednica biblioteke Na tragu klasika

Kao dijete često sam sanjarila o bijegu u neko mjesto gdje me nitko neće naći. U neku spilju, primjerice, gustu šumu ili grad u kojemu me nitko ne poznaje. Vidjela sam se iznad sviju i svega, kao tajanstveno biće koje s visine promatra što se događa u ovom našem nesavršenom životu i pokušava nešto učiniti da svijet postane bolji. Ali, što i kako? Ako sam skrivena od pogleda i daleko od ljudi, kako mogu nešto napraviti na njihovu terenu? Mogu se jedino umiješati u neki paralelni svijet, sličan onome koji me ne smije prepoznati, i napraviti nešto što će nas sve usrećiti. Tako sam, mislim, počela pisati: bježeći od svijeta koji mi se nije sviđao.

A danas se nema kamo pobjeći. Sva su mjesta obilježena i umrežena. Kamo god se skloniš – oda te neka pametna spravica koju nosiš sa sobom, mobitel, tablet, GPS. Stoga se čovjek može zavući jedino u vrijeme i vjerovati da je daleko od svega i svačega. A vrijeme čuva knjižnica. Za svakoga od nas. Možda toga nismo svjesni, ali među uredno složenim knjigama krije se svačije sretno djetinjstvo, kao i prvi školski dani, nezaboravna ljetovanja na moru, shopping putovanja u Trst i London, seminarski radovi na fakultetu, obiteljske svečanosti i još puno, puno toga. Vrijeme su nam spremili junaci knjiga koje smo voljeli, mala Heidi i njena baka, zavodljiva Lolita, buntovni Holden Caulfield, pijani Venjička, nevjerna Emma Bovary, mudri Aljoša Karamazov, veliki frajer Glista i ostali tipovi s kojima smo svojedobno dijelili dobro i zlo.

I da se sad kojom zgodom nađem u knjižnici, slučajno ili namjerno zatvorena, započela bih duge noćne razgovore s knjigama koje otkrivaju tajne prošlih vremena. Prvo bih uzela monografiju Tito Ive i Slavka Goldsteina jer me zanima tko je zapravo čovjek koji je 20-ih godina prošloga stoljeća tajno prenoćio u kući moje bake na zagrebačkom Črnomercu. U knjizi je opisan životni put Josipa Broza, revolucionara i državnika, za kojeg neki i danas tvrde da je konstrukt tajnih službi i da nikada nije postojao. O Titovu boravku u obiteljskoj kući ispredale su se nevjerojatne priče, istine i vjerojatno neistine, i ovo bi bila prilika za upoznavanje šireg povijesno-političkog konteksta u kojemu je djelovao ovaj nevjerojatni čovjek.

Knjigu norveškoga književnika Frode Gryttena Zapalite kuću sa zadovoljstvom bih slušala po cijele dane. Pred oči bi mi iskrsnula znakovita 1976. godina i londonski Landbroke Grove, gdje se održava veliki ljetni festival. U karnevalskoj povorci prepoznala bih talentirane dečke Joea Strummera, Micka Jonesa, Paula Simononua i Toppera Headona i priključila im se. Ponovno bismo osnovali grupu The Clash i jednom zauvijek promijenili svijet. U ritmu punka, naravno!

Voljela bih da knjižnica u kojoj ostanem zatvorena ima i tajnu komoricu sa stripovima. Dakle, bezvremenski odnosno svevremenski prostor. Tamo bih pratila dogodovštine Starog Mačka, Miki Mausa, Umpah-Paha, Valentine, Tiffany Jones, Svemirka, Asteriksa, Princa Valianta, Dan Darea, Taličnog Toma, Cocco Billa, Zagora, Tarzana, Alana Forda, Modesty Blaise, Fantoma, Ripa Kirbyja, Corta Maltesea, Davyja Crocketta, Herlocka Sholmesa, Conana, Koraljke, Popaja i... ma, tko bi ih sve nabrojio!

Nakon sati, dana i možda tjedana provedenih u ovako dobrom društvu sigurna sam da više i ne bih željela izaći iz knjižnice i suočiti se s terorizmom, požarima, poplavama i pohlepnim kapitalistima.

Silvija Šesto

književnica i predsjednica Hrvatskog društva književnika za djecu i mlade

Brrrr, evo mojih knjigica koje mi prve pale na pamet. Red je nered, male, velike, žanrovi svakojaki... Prestrašno teško odlučit se na ovak nekaj...

Elin Pelin: Jan Bibijan; roman za klince koji volim, volim. To kaj je malac bio zločest i dobio glinenu glavu i družil se s vražičkom Fjutom, to pali za sve generacije i sva vremena...

Zvonimir Balog: Nevidljiva Iva; uvijek bih je mogla čitati kao i sve od Baloga, no ona mi je toliko draga i toliko sam je već čitala da su joj se ofucale korice, pa sam napravila nove. Takve sam čak pokazala i autoru koji se iskreno oduševil, jer osim što prvog izdanja odavna nije vidio, nije vidio ni tako „krasnu" naslovnicu s obzirom da je i likovnjak.

Zvonimir Balog: Male ljudetine; s tom knjigom bih kao i kod kuće organizirala čitanje. Knjiga duhovita i za ugrijat se u slučaju da nestane cjepanica u kaminu.

Christian Karlson Stead: Svi posjetitelji na obalu; frajer je napisao nešto što sliči jednoj rečenici od koje se nije moguće odlijepiti kao od dobre žvakaće. Obožavam i imam osjećaj da mi napravi fini propuh u mozgu za neke nove, dobre misli. Obvezno pred spavanje za bolje ustajanje.

Marina Cvetajeva: Kajgod od pjesama i to bih čitala glasno, ak treba i u zahodu, jer poeziju volim čitati glasno, pred ogledalom ili na šetnji svojim dvorištem, a sad bih mogla na foteljici kraj kamina

Silvica Plath: Stakleno zvono; to je onak ona, nije poezija al je poezija, osjećam zrak kad je to pisala, možda… Iskoristila bih neveru pa ponovno prošla, nisam već davno

Suzana Matić: Samosanacije; mila žena koju osobno znam i čije sam kratke forme čitala kao blog izdanke, pa je izdala knjigu, pa čitam i dalje i opet...na valove, takva forma, paše

Slamnig: Književnost zapadnog kruga; to bih čitala isto glasno, pa se prisjećala njegovih predavanja, pa malo umiješala te neke anegdotice...

Klasični bonton; apsolutno

Ne bi li snijeg i sve to nevrijeme stalo ni nakon pet dana zasigurno bih uzela ponovno Oblomova i ostalu škvadricu, da me podsjeti na vremena kad se čitalo po cijele dane.

Ivana Francišković Olrom

književnica

Joj. Volim knjige. Jako. A volim i zimu. Isto jako. I kad je snježina, ja sam vani. S Dašom i Terijem. Oni su psi. Isto jako vole snijeg. Ali, ne vole knjige. Možda zato što imam običaj ostaviti ih da me čekaju ispred knjižnice. Sigurno zato. O. K. Recimo da me tih pet dana psi ne čekaju ispred. I da povremeno smijem proviriti nos. I da ekipa koja se sklonila u knjižnici nema tendenciju paljenja knjiga za ogrjev. I da ima nešto za jesti. U protivnom ću pet dana gledati u kuharice. Srećom, ima ih.

Prvi dan. Evo me, šećem. Prvo posvuda, a ostatak dana dječjim sektorom. Tražim Smotance, ima li ih uopće i čita li ih itko. Listam konkurenciju. Hm. I čitam knjigu. Piše da je za djecu i mlade, ali meni se čini da bi bilo jako dobro kad bi je pročitali i odrasli. Svi po redu. Ta knjiga koju čitam zove se Kako živim sada. Napisala Meg Rosoff. To je priča o jednoj običnoj Elizabeth koja se nađe usred jednog običnog rata. To je priča o tome kako ne postoje obične djevojčice i priča o tome kako su svi ratovi užasni, a najviše oni obični.
Kraj dana. Nadam se da imamo vreće za spavanje.

Drugi dan. Ima jedan roman. Toliko je izuzetan da ga ne mogu opisati. Možda to uopće nije roman. To je labirint. Napisala ga je Arundati Roy i zove se Bog malih stvari. Reći ću samo da mi ga je preporučila moja srednjoškolska razrednica, a vjerovali, ili ne vjerovali, njoj vjerujem najviše na svijetu.
U labirintu sam čitavi dan. Čak nisam nosom provirila

.
Treći dan. Fale mi psi. I muž i dijete. Najviše. Ljubav. Povijest ljubavi Nicole Krauss. Što da kažem o ovoj knjizi? Ako još niste, čitajte. Jer, dostojna je naslova. Veličanstvena priča koja traži i nalazi ljubav na nemogućim mjestima, u nemogućim situacijama i u nemogućim likovima. Jer, ljubav je moguća najviše tamo gdje je sve nemoguće.
Idem malo proviriti.

Četvrti dan. Ide mi se. Nekud. Posvuda. U Divljinu. Cheryl Strayed.
Nedavno sam je pročitala, ali nema veze. Dobra je, jako dobra.
Autorica bez kozmetike. Iskrena prema sebi. I divlja. Jako. Kao i ova snježina ispred knjižnice.

Peti dan.
Ekipa diskutira. Sto teorija. Kad će prestati taj snijeg, je li ovo ledeno doba, ili Ameri i što ćemo jesti kad nestane hrane. Ljudi!!! Jeste čuli za Fukuoku i njegovu knjigu Revolucija jedne slamke? Sad ćete čuti. I tako smo, taj peti dan, svi skupa pročitali o revoluciji slamke. To nije knjiga o revoluciji. O slamci je pomalo. Nije o duhovnosti. A ipak jest. Najviše je o životu. Onom, u kojem manje diskutiraš, a puno djeluješ. Djeluješ za život svijeta.
I tako smo to pročitali.
I onda smo provirili noseve. Svi. Svi po redu.

Marina Toto

predsjednica @Kombinat

Moj odabir knjiga bazira se na pitanju - kako napraviti kombinaciju knjiga koje bi mi pomogle da sam 5 dana u knjižnici uzimajući u obzir parametre:

a) da sam možda zapela s ljudima koje ne znam - i koji možda nisu baš neka kumpanija (uostalom tko je dobra kumpanija 5 dana u zatvorenom prostoru? :)

b) da sam ostala bez šetnji koje opuštaju, plivanja koje umara, bajkića na kojem se pravim tempom mijenjaju scenografije

c) da istovremeno želim riješiti iskoristiti to vrijeme i vratiti neke stare dugove prema svijetu i svemiru.

Uzela bi:

Mirnog Amerikanca od Graham Greena -  on se najbolje bavi suptilnostima - kako njihovo postojanje utječe na djelovanje. Skuplja ih da bi objasnio zašto su stvari "takve kakve jesu". Neovisan je i objektivan, ali se i beskrajno pažljivo "dodiruje" čovjeka. Daje širok okvir i pritom toliko dobro definira "realnost" da dobiješ osjećaj magičnosti. Njega bi iskoristila da mi pomogne da bolje skužim ekipu s kojom sam zaglavila.

Na Drini Ćuprija od  Ive Andrića - jer već godinama osjećam dužnost da se s njim trebam kvalitetno uloviti u koštac. Probali smo par puta. Pa sam stala jer on traži potpuni angažman. Uzimajući u obzir prve pokušaje, mislim da ga apsolutno zaslužuje. I ako već želim prčkat po vlastitim korijenima, kontam da je on taj. Od njega bi, uostalom, dobila taj civilizacijski "šira slika" moment uhvaćenosti u danom vremenu/mjestu.

Samo majka i kći od Julijane Matanović. Mislim da, iako se trudim, da ipak imam taj tipični sindrom - "ako je naše, pa vjerovatno nije dobro". Skužila sam da se to najviše manifestira kad sam u knjižnici; bježim od hrvatskih autora kao vrag od tamjana. Knjižničar u Gradskog knjižnici Opatija me skužio i rekao da bi, uzimajući u obzir moj odabir knjiga (kao što pravi knjižničar i radi), ona mogla biti ta teta koja bi to mogla okrenuti.

Dinka Juričić

edukatorica i urednica @Školska knjiga

1. dan

Prvo bih otišla na dječji odjel zbog  multimedijskog projekta 39 tragova, koji me neodoljivo i nostalgično podsjeća na Carmen Sandiego, jednu od prvih videoigrica u koju smo redom bili zaljubljeni prije gotovo trideset godina i uz koju smo (unatoč prejadnoj - onovremenoj - grafici) usput nevjerojatno puno naučili.

To je serija romana dizajniranih prema svim pravilima literarnoga blockbustera za klince od 8 do 12 godina s namjerom da izazovu senzaciju veću od one koju je svojevremeno izazvao Harry Potter. Riječ je o 10 romana čiju je fabularnu okosnicu sa svim ključnim događanjima osmislio Rick Riordan. Nakon čitanja bakina testamenta, dvoje klinaca, Amy i Dan Cahill slijede po cijelom svijetu ostavljene tragove koje će ih voditi u otkrivanju njihovih obiteljskih moći. Riordan je sam napisao prvi roman, a za ostale romane odabrao je druge autore, redom pisce uspješnica.

Multimedijski je komplet osmišljen za čitanje, igranje online igrica i skupljanje igraćih karata. Pokušala bih pročitati Labirint kostiju, jer je to uvodni roman, pa ako preživim, onda bih pročitala i ostalih šest dosad prevedenih na hrvatski.

2. dan

Na odjelu za odrasle potražila bih prvo Svećenicu Mjeseca Milene Benini. Nije da ludujem za fantasyjem, ali pratila sam Milenin blog na kojem je roman i nastajao i oduševila me svojom ludičnošću. Znam da je u njezinom romanu uspješno izbjegnuto sve što me odbija od fantasyja, a da je priča ispredena na divni, intuitivni, pametni, kreativni, ženski način.   

3. dan

Moj treći izbor bio bi John Maddox Roberts i SPQR, njegova serija krimića iz Staroga Rima. Pročitala bih prvo Saturnalije, a onda ako me zarobi, čitala bih i Kraljev gambit, Oskvrnuće, Hram muza, Katalininu urotu i Nitko ne voli centuriona. Rijetko čitam povijesnu fikciju, ali volim Stari Rim, pa bih se upustila u avanturu čitanja SPQR-a.

4. dan

Triler Pravila opreza Koethi Zan odabrala bih unatoč tomu što pomalo zazirem od debitantskih romana.  Roman počinje ovako:

“U PRVIH TRIDESET DVA MJESECA I JEDANAEST DANA ZATOČENIŠTVA u podrumu nas je bilo četiri. A onda smo, posve iznenada i bez upozorenja, ostale samo tri. I premda četvrta osoba već nekoliko mjeseci nije rekla ni riječi, u podrumu je postalo vrlo tiho nakon što je otišla. Još dugo nakon toga sjedile smo šutke u mraku, pitajući se koja će od nas sljedeća završiti u kutiji.”

Nisam, nakon prvog odlomka pomislila na Natashu Kampusch (čiju autobiografiju ne bih čitala), nego na jednog drugog Austrijanca, Viktora Frankla i njegovu knjigu “Zašto se niste ubili”. Jednostavno volim knjige onih koji su prešišali granice mogućeg, izdržali, ojačali i pobijedili…  i volim to što me podignu kad malo zagazim u sivilo i d-mol...

Još jedna knjiga na koju sam pomislila nakon čitanja prvoga ulomka Pravila opreza jest Soba Emme Donoghue. To je jedna od onih sjajnih knjiga koje se čitaju samo jedanput, ali ostave nezaboravni trag i neke dijelove nas ostave trajno osvijetljenima. Na žalost, Sobu sam već pročitala, pa je ne bih čitala ponovno.

5. dan

Refren uz koji sam odrastala bio je: “Cijele dane samo čitaš, ostavi već jednom te knjige i radi nešto!” Taj refren katkad ponovno zasvira u meni. Zato znam da bi me peti dan u knjižnici uhvatilo neizdrživo grizodušje i morala bih posegnuti za knjigama vezanim uz posao. Već dugo se brusim osloboditi stol drugih knjiga i kombinirati:

Schopenhauerovu Erističku dijalektiku

Orwellovu Životinjsku farmu i 1984.

Bradburyjev Fahrenheit 451

Sve što pronađem od Chomskoga

polugodišnje ili kvartalne uveze dnevnih novina i časopisa u predizborno vrijeme

… pa naoružana svim tim sjesti i sastaviti jednostavan survival priručnik pod naslovom “Kako ne biti namagarčena ovca”. Zamolila bih Darka Macana da ga ilustrira. Na kraju bih odabrala izdavača koji bi mi garantirao da će priručnik prodavati u dućanima mješovitom robom, robnim centrima, kioscima (a ako baš mora, može i u knjižarama), i to po cijeni od 1 kune. Ja bih se, dakako, odrekla honorara.

Davor Mandić

novinar @Novi list

Mato Lovrak, Vlak u snijegu

Nisam originalan, ali to je prvo što mi je palo napamet. I nije bez vraga; tko zna kako bih sada, sa svim slojevima godina, suvišnim i onima manje suvišnim, pročitao ovu knjigu. Recimo, ima zanimljiva analiza ikoničkog filma »Karate Kid«, koja vrlo suvislo obrazlaže da je »pozitivni« Daniel zapravo bully, a ne njegov neprijatelj Johnny. Tko zna kako bih danas gledao na Ljubana i Peru.

Alice Munro, Dear Life i Alice Munro Dragi život

Baš ovako, u paru, original i prijevod. Volio bih imati vremena za usporedno čitanje ovog bisera svjetske književnosti, a hrpe nepročitanih knjiga pored kreveta, radnog stola, kuhala i otirača vrište na mene svojom obavezom, pa ovakvo vrijeme luksuza za Munro mogu očekivati jedino u zatvoru ili u priči o snijegu ispred knjižnice.

Haruki Murakami

Vjerovali ili ne, ništa od tog čovjeka nisam pročitao. Sramim se, naravno, pa je ova zatočenost dobra prilika da to ispravim. Krenut ću kronološki, imam vremena.

Tomaž Šalamun

Uzeti opus ovoga nedavno preminulog pjesnika i čitati, čitati... po mogućnost na glas, peripatetički. I mantrično, onako kako je on čitao ostavljajući slušače u stanju transa i zabezeknutosti snagom asocijativnog nizanja značenja koja život znače.

Ernest Hemingway, Kome zvono zvoni

Moram uzeti nešto njegovo da isperem loš okus papazjanije zvane Zbogom, oružje, tog diletantskog ispovjednog dnevnika koje se ne znam kojim čudom proglašava jednim od vrhunaca svjetske književnosti. Valjda ga nitko nije čitao. Ako ne upali ni s Kome zvono zvoni, vraćam se pričama, provjereno sjajnim. Ne znam, pada mi napamet Hills like White Elephants ili najkraća i najtužnija priča u jednoj rečenici: Na prodaju: dječje cipelice, nenošene. Nije sigurno da ju je on napisao, ali ako nije, trebao je.

Tena Štivičić, Nevidljivi, drame

Imam tu knjigu agilnog izdavača Hena coma i nikako da dođe na red, a Tenu Štivičić valja čitati koliko i gledati. Predstave po njenim dramama, naravno, ne samo nju.

Janko Polić Kamov, Sabrana djela

Koliko god sam puta u životu pročitao ova Sabrana djela, nikad nije dovoljno. Ovaj ekspresionist prije ekspresionizma, meteor na hrvatskom književnom nebu od kojeg su se i Matošu i Krleži tresle gaće, umro je prije nego što većina nas otkrije zavisno-složene rečenice, a napisao je opus u kojem ima mladenačkog rušilačkog zanosa, sredovječnog propitivanja smisla postojanja i staračke smirenosti i pomirenosti. Kad razmišljam o njemu i njegovom djelu, nesvjesno počnem nizati duge, nabijene rečenice.

Etgar Keret

Ako je Alice Munro vrh svjetske pripovijetke, Keret je to isto svjetske kratke priče. Anglosaksonska književnoteorijska terminologija ne radi razliku među njima, oni za obje ove vrste kažu »short stories«, ali mi znamo bolje, pa znamo da postoji dvoje najboljih, različitih koliko su različiti svjetovi koje nastanjuju i opisuju. Uzeti sve tri prevedene knjige, prve dvije čitati ponovno i ponovno, a treću prvi put, jer samo je jednom prvi put.

Robert Perišić, Područje bez signala

Novi roman Roberta Perišića, koji god bio, uvijek je važan događaj u našoj maloj, domaćoj književnosti, ne samo zato što je od prošlog prošlo puno vremena.

Thomas Piketty, Kapital

Da ne ispadne samo proza i poezija u ovom zatočeništvu, uhvatit ću se i Pikettyjevog »Kapitala«. Netko tko zna da nije intelektualac, ali zna i da nije ništa drugo, ne može proći ovim svijetom a da nije pročitao Pikettyja. Valjda ću stići u ovih pet dana između te silne proze i poezije.

Edgar Rice Burroughs, Tarzan, zilijun nastavaka

Bit će vremena i za nostalgiju, pa ajde da uhvatim knjige koje su me uvele u svijet opsesivnog čitanja i zamišljanja. I polomljenih koljena, nastradalih u skakanju sa stabala na zvijeri nad kojima je trebalo ostvariti dominaciju.

Davor Domazet Lošo, Hrvatski Domovinski rat 1991. – 1995.

Molim? Zašto Lošo, pobogu? Ovaj hrvatski Clark Gable na pejotlima autor je knjige, da ne povjerujete, a ja ću jednom izaći iz ove knjižnice i vratiti se svom svakodnevlju. Onaj najvažniji dio tog mog svakodnevlja pisanje je bildungsromana koji se dešava na mizansceni našeg zasad posljednjeg rata. Zato moram čitati i opskurilije poput ove, a nikako da se na to natjeram. Zatočite me u knjižnicu, pomoći ćete u pisanju jednog romana.

Gordana Nikolić 

Dekanica Visoke poslovne škole PAR 

Vjerojatno bi mi zarobljenost u snijegu dobro došla da riješim sve nagomilane obaveze, naravno uz pretpostavku da sam s laptopom u ruci... Što se knjiga tiče, e tu su već dileme i šarolikosti... S obzirom na tempo života obično najviše čitam po ljeti jer kad uzmem neku knjigu ukoliko je interesantna progutam je...

Čitala bi:  

Žana Korolija: Ne odustaj od ljubavi, vodič kroz ljubavne odnose

Skup životnih blogova vječnih tema i dilema o muško ženskim odnosima, a uvijek su interesantni da ubiju vrijeme i možda prosvijetle neke situacije u kojima se tu i tamo nađemo... Autorica je kuma mog prijatelja i jednostavno sam obećala da ću pročitati jer je u knjizi i poneka njegova životna priča... 

Marija Jurić Zagorka: Gordana

Svih 12 svezaka vjerojatno bi bilo dovoljno dok se snijeg ne otopi, a evo, ja to nisam stigla još pročitati... Istina, iako je autorica jedna od omiljenih moje majke no kažu da to nije razlog odabira mog imena već neka pjesma...  Ponekad osjećam da sam i ja poput Zagorkine glavne junakinje Gordane razapeta između raznih dužnosti i osobnih osjećaja...

Mani Gotovac: Snebivaš me

Nedavno sam imala priliku upoznati Mani, čuti njene poglede na život i moram priznati da me ta snaga i energija inspirirala da doista prvom prilikom progutam njen, kako ona kaže, prvi roman ( jer one prethodne knjige su autobiografske, a ne romani)...

Kim Kiyosaki: Bogata žena – knjiga o investiranju za žene

Odavno sam je pročitala, promijenila mi je neke poglede i razmišljanja..... Svatko ima pravo na svoju neovisnost, a statistike su kad su žene u pitanju na žalost zastrašujuće. Iako je 21. stoljeće većina žena još uvijek nije financijski neovisna što ih onda dobrim dijelom sprječava u njihovom izboru vrste i načina života. A imati mogućnost izbora izuzetno je važno za svakog!

Deepak Chopra: Vodstvo s dušom

Neopisiva potreba da učim i radim na sebi... Pročitala sam puno knjiga na ovu i slične teme no uvijek i ispočetka imam potrebu da saznam nešto novo ili osjetim ono što već znam, ali ponekad potisnem... Kažu da budućnost nastaje u sadašnjem trenutku, a ja želim uživati u njoj! Zato se valja pripremiti...

Marko Filipović

zamjenik gradonačelnika Grada Rijeke

Kako je prosinac nabijen obvezama, reći ću samo na brzinu neke od naslova u koje bi zavirio. To su

Mediteranski brevijar, Predrag Matvejević

Dražesno kolektivno samoubojstvo, Arto Paasilinna

VLADIMIR VELEBIT: Svjedok historije, Mira Šuvar

240 x crno, i sve ostale knjige koje su prethodile knjizi petoj, Ivan Mišković

Smijeh slobode - uvod u Feral Tribune, Boris Pavelić.

Zoran Baljak

voditelj @Studentski kulturni centar Rijeka

Moglo bi se reći da sam čovjek od popisa. Počelo je to još u srednjoj školi, u pred-internetsko doba, s muzikom o kojoj sam čitao i do koje sam teško dolazio. Zapiši, pa kad se ukaže prilika, presnimi. Na kazetu. Nastavilo se na fakultetu s filmovima i knjigama. Pročitaj kritiku, zapiši, pogledaj, posudi, pročitaj, ponovi. Ovi popisi s muzikom i filmovima bili su fluidniji, proizvodi su se brže konzumirali. S knjigama, iako sam ih u to doba gutao, ipak nije išlo tako brzo, a popis je samo rastao. „Popis knjiga koje nikad neću pročitati“ rekao bi moj dobar fakultetski drug Kristijan Šunić koji je imao slične kompulzivne sklonosti. U međuvremenu sam odustao od ćorava posla, a popis, u napadu humeovske zdrave pameti, izručio vatri. Ono što je bitno naglasiti jest da sam s popisom imao i vrlo jednostavnu metodologiju korištenja istog – knjiga s vrha popisa ima prednost. No kvaran kakav jesam, znao sam i varati, najčešće uslijed zastrašujuće debljine pojedinog naslova.

Jedan od naslova koji je stalno bio pri vrhu, ali nikad prekrižen jest Čovjek bez osobina Roberta Musila. Petodnevni egzil u knjižnici tako bi postao prilika za ispravljanje povijesne nepravde, umirivanje savjesti i posthumno križanje naslova s vrha blagopočivajućeg popisa. Okolnosti u kojima se Musil našao tamo sad su mi maglovite, prošlo je nekih 15-20 godina, je l’, no pretpostavljam da je magija termina fin-de-siècle uplela svoje prste, a sigurno nije odmoglo i to da sam negdje u to doba pročitao Berlin Alexanderplatz i Limeni bubanj i da su oba ostavila solidan dojam na naivan i gladan adolescentni mozak pa sam nekako, ne sumnjam -  krivo, uspio povezati Doeblina, Grassa i Musila.

Obzirom da ga vučem najduže, valjda me taj Musil i najviše boli, no naravno, nije jedini. Ako bi, u vrlo vjerojatnoj prokrastrinatorskoj racionalizaciji, zaključio da Čovjek bez osobina može pričekati još koje desetljeće, našlo bi se prostora za još par naslova koje ionako pikiram posuditi u dogledno vrijeme. Americana Dona DeLilla je pri vrhu, naravno zbog naslova koji je identičan nazivu srcu mi najdražeg popularno-glazbenog žanra. Čudna je ta moja slabost na urbanu američku wide-screen depresiju. Da izbjegnem lamentiranje o razlozima ljudske konzumacije umjetnosti, recimo samo da su kod nekih očito u pitanju mazohistički i, moguće, psihoterapijski razlozi. Tu negdje bi smjestio i Infinite Jest Davida Fostera Wallacea, za kojeg me je, 19 godina nakon što je objavljen, zainteresirao nedavno pogledan The End of the Tour. Film sigurno neću pogledati još jednom, no svejedno me je podsjetio da bi se trebao pozabaviti romanom, makar i na engleskom.

I za kraj, nedavno objavljen Purity Jonathana Franzena, roman kojem se trenutno najviše radujem i za kojeg se nadam da bi mogao biti preveden i uveden u katalog GKR-a taman do prvog snijega. Sloboda i Korekcije dva su mi najdraža romana zadnjih desetak godina, a kao ljubitelja čvrste narativne strukture posebno me raduje da je u 21. stoljeću moguće napisati relevantan roman bez 617 fusnota, Lacana, tijeka misli i post-moderne ironije za upućene.

Obzirom kojim tempom čitam danas, upitno je bi li i jedan od spomenutih uspio dovršiti u 5 dana. No u svakom slučaju, (ne)priliku bivanja u toploj knjižnici u snijegu okovanom gradu ne bi iskoristio za utvrđivanje gradova, već za otkrivanje novog.

Zoran Žmirić

književnik i urednik @Moja Rijeka

Čitao bi svakako serijal o Cortu Malteseu. Opisati serijal o Cortu Malteseu kao avanturistički strip značilo bi žanrovski ga odrediti, a ma koliko takvo što bilo nužno, omeđiti Corta Maltesea bogohulno je. Također, nameće se pitanje je li uopće riječ o stripu, jer sam Hugo Pratt rekao je kako je njegov crtež pismo koje se pretače u grafiku, te da to dvoje treba promatrati neodvojeno. To treba poštovati ne samo zbog autorove objave kojom pojašnjava svoju naraciju već i zato što čitajući Corta i sami s vremenom uviđate kako je riječ o formi koja daleko nadvisuje strip.

Ma koliko puta pročitao serijal o Cortu, uvijek mu se iznova vraćam osjećajući kako ga još uvijek nisam dovoljno upoznao. U romansiranom tumačenju ovog lika, dajem si pravo misliti kako je riječ o stvarnoj osobi, za što direktno optužujem Huga Pratta koji je kroz lik mornara lutalice premrežio snovito i stvarno koje nisu uspjele raspetljati ni neke umne glave, kako bi to onda mogao učiniti ja, koji sam tek tihi štovatelj. Srastanje imaginacije i stvarnosti ujedno je esencija privlačnosti Cortova svijeta; pozornica je to kojom rame uz rame defiliraju stvarne osobe (Hemingway, Hesse, Enver Paša, von Richthofen, Raspućin...) i izmaštani likovi koji se druže kroz povijesne događaje ali i one fantastične, ezoterijske, okultne... od Italije, Švicarske i Irske, preko Etiopije i Jemena, Uzbekistana, Rusije i Mandžurije, sve do Argentine, Brazila, Hondurasa, Venezuele i Melanezije u jugozapadnom dijelu Tihog oceana.

Sam Umberto Eco rekao je kako se opušta čitajući Engelsove eseje, dok se Corta Maltesea hvata kad poželi ozbiljnije štivo. Ma što od ovoga preferirali, Corto vas neće iznevjeriti.

Tea Perinčić

ravnateljica Pomorskog i povijesnog muzeja Hrvatskog primorja

Da sam zarobljena na par dana u knjižnici, krenula bih sa Zagorkom. Prvo Gordana (ima više nastavaka), a onda redom Grička vještica. To bi me vratilo u mladost. Tajna krvavog mosta je prva knjiga zbog koje sam probdjela noć čitajući, a Zagorka je u meni na romantičan način probudila želju za proučavanjem povijesti. Htjela sam provjeriti koliko se toga uistinu dogodilo i na dvoru Matijaša Korvina i na dvoru Marije Terezije. I eto me sad. Najradije bih pisala povijesne knjige, ali s malo drugačijeg polazišta iako je Zagorka odlično ispreplitala ljudske sudbine unutar povijesnih okvira. Kad bi ponestalo Zagorke, uhvatila bih se Bridget Jones. To me do sita nasmije. A onda bih možda skrenula na Tarzana.

Pjer Orlić

voditelj i urednik @Radio Korzo

Kad bih se našao zatvoren, u recimo u Big Brother kući, vjerojatno bih gledao kako da se što prije maknem i vrišteći izjurim iz nje. Kad bih se pak našao zatvoren u zgradi neke knjižnice... e, to bi bila već jedna druga priča.

Za početak napokon bih se uhvatio dvije knjige koje tužno stoje i čekaju da ih napokon dovršim. Počeo sam ih čitati već više nego nekoliko puta, ali... Nikako da ih pročitam. Ne zato jer su dosadne i nezanimljive, nego zato što me život, posao i neke druge „nevažne“ sitnice stalno odvlače od njih. Ali tada bih, napokon, našao vremena za njih.

Prva od njih je biopunk roman Paola Bacigalupija Djevojka na navijanje. Da je riječ o zanimljivom štivu (za one koji vole SF, naravno), svjedoče i nagrade Hugo i Nebula, koje je Bacigalupi dobio za nju. A riječ je o zanimljivom svijetu budućnosti (radnja se događa negdje u 23. ili 24. stoljeću) poharanom svime i svačime, koji se bavi pitanjem hoće li se odviti i kako će izgledati sljedeći korak u evoluciji ljudske rase ili smo osuđeni na propast.

Druga knjiga je potpuno drugačija. Riječ je o Stoneovom sunovratu Iaina Pearsa, za kojeg kažu da je jedini pravi nasljednik velikog Umberta Eca. Dakle, jedna složena priča, koja čeka na mene.

A kad već spominjem Umberta, naravno da bi se trebalo naći vremena za njega. Obožavam njegovo Ime ruže, i njezinu slojevitost. Pročitao sam je nekoliko puta i svaki put uživao u nekom od njezinih slojeva. Jedan put u  filozofskim razmišljanjima, drugi put u njenom klasičnom krimi zapletu...

A kad spominjem krimi zaplete, zasigurno bih ponovo pročitao sve dogodovštine Sherlocka Holmesa i Herculea Poirota. Kako sam jednom prilikom uspio riješiti jedan slučaj prije samog Belgijca s londonskom adresom, trebalo bi provjeriti jesam li još u motu za tako nešto!

Iako na ovom mom popisu knjiga dolazi tek sada, Gabriel Garcia Marquez mi je ipak najdraži pisac, a njegovih 100 godina samoće nešto što obožavam. Epopeja obitelji Buendia iz gradića Maconda je nevjerojatna knjiga koja će vas uvući u svoj čudesni svijet u kojem se miješaju čarolija, stvarnost, povijest, čudesne priče i ljudske sudbine. Knjiga koju svakako morate pročitati!

(P. S. Ako se odlučiti pročitati je, evo jedan pro-tip: crtajte si obiteljsko stablo Buendia dok čitate knjigu, da se ne biste pogubili. ;))

A kad spominjem čarolije, tu je stari dobri Tolkien i njegov Hobit i Gospodari prstenova. Iako su mi Jacksonovi filmovi malo pokvarili doživljaj knjiga (jer sada, dok čitam, stalno vidim likove iz filma), i dalje su mi to među najdražim knjigama. Ako bih krenuo objašnjavati zašto, predugo bi trajalo. I točka.

A iako mnogi sada obožavaju i knjige serijala Pjesma leda i vatre i seriju Igra prijestolja, ja nisam fan. Zapravo nisam ništa pročitao, ali ni pogledao, ali mi taj silan hype oko svega ide na živce. Ali bih zato s guštom opet pročitao izvrsnu Tiganu Kanađanina Guya Gavriela Kaya. Meni još nije jasno zašto ta knjiga nije doživjela svoju ekranizaciju. Ima sve ono što volim kod Tolkiena, ali puno bolje korespondira s našim vremenom. I nema toliko nepotrebnog seksa i ubojstava kao u “Igri prijestolja” (kako čujem, jer kažem, nisam gledao/čitao).

Da ne ispadne da ne spominjem domaće autore, naravno da ima i njih. Spadam među one koji vole gotovo sve što su napisali Tribuson i Pavličić. S tim da Pavličić ima i zanimljivih knjiga koje je pisao kao profesor. Dakle, stručnih knjiga. A što izdvojiti? Iskreno... Ne znam. Možda bih izdvojio Povijest pornografije (predvidljivo, zar ne?) i Legiju stranaca od Tribusona i Koraljna vrata, Večernji akt i Nevidljivo pismo od Pavličića.

BTW, nikad mi nije bilo jasno zašto se netko od naših filmaša ne uhvati ekranizacije njihovih romana. Mislim, znam da su neki Pavličićevi romani ekranizirani, ali ne i oni koji su trebali biti. Ako se mene pita.

Vjerojatno ste već zaključili da volim fantasy i SF. Pa evo onda još nekoliko knjiga koje bi valjalo (opet) pročitati. Na vrhu te liste nalazi se Kim Stanley Robinson i njegova Marsovska trilogija (Crveni Mars, Zeleni Mars, Plavi Mars), odličan hard-boiled SF o kolonizaciji i teraformiranju Marsa. Puno nezahtjevnije, ali nevjerojatno zabavno jest saga o Milesu Vorkosiganu Lois McMaster Bujold.

„Što radiš?“ pita me najbolja supruga na svijetu (sorry, Ephraime, što ti kradem foru, ali i za tebe bih sigurno našao vremena u ovoj zamišljenoj situaciji). „Pišem za Kileta tekst o tome što bih radio da se nađem zameten u knjižnici“, lakonski odgovaram. „Hmmm... Kakve si ti sreće, ostao bi zameten u Striboru“, kratko je rekla i nasmijala se. „Ali znaš, to ne bi bilo zapravo loše“, kažem, ali shvaćam da me uopće nije čula. J. i M. opet izvode cirkus. Tako to ide s dvojicom malih klinaca.  

I stvarno ne bi bilo loše. Bila bi to izvrsna prilika da se podsjetim nekih knjiga koje sam volio kao klinac. I da, opet bih pročitao Junake Pavlove ulice. I da... Vjerojatno bih se opet rasplakao u trenutku kad Nemeček umire. I da, opet bih pročitao Malog princa. Možda onu verziju u kojoj ilustracije iskaču iz knjige. Da se opet osjetim kao klinac. A nedavno sam upravo u Striboru vidio da postoji i hrvatska verzija knjige Shela Silversteina Dobro stablo. Davno sam čitao u srpskom prijevodu, zelenkaste korice, i prekrasna topla priča. I Tolkienovog Roverandoma. I čudnovate zgode dječaćića koji bio malen kao lakat, veseo kao ptica, hrabar kao Kraljević Marko, mudar kao knjiga, a dobar kao sunce.

Ne bih nikako zaboravio ni malog čarobnjaka Harryja i njegove prijatelje i Onog-čije-se-ime-ne-spominje. O, da... Prešao sam četrdesetu godinu, ali svejedno volim tu seriju knjigu.

O, da... Čini se da bih se dobro zabavio! Sniježe, što čekaš?

Robert Širola Kjukar

obrtnik  @Kjukar 

Ako bih se našao u privremenom "zatvoru" s knjigama, najvjerojatnije bih čitao nešto novo od već poznatih ili preporučenih mi autora. Uglavnom mi na tri-četiri nove knjige dolazi jedna koju ponovo prečitavam. Ovisi o raspoloženjiu, prilici... svemu nečemu.

Imam knjige koje čitam stalno, godinama već. Uvijek iznova. Imam onu koju čitam godinama, a još nisam ni do pola. Imam i one koje prečitavam da ih shvatim, jer im nisam bio dorastao kad sam ih prvi puta čitao. Teško je reći što bih čitao u toj biblioteci. Za nove knjige bi odluka pala na licu mjesta, taj čas, ovisno o raspoloženju.

Vjerujem da bih potražio Čarobnu goru Thomasa Manna, kao konstantu u svom životu. Nju mogu uvijek i iznova čitati. Počevši od bilo kuda i završiti bilo na kojem dijelu. To je moja Biblija. Sa Settembrinijem sam prijatelj i jako često se nas dvoje u mom snu raspravljamo. Ponekad i jako žestoko. Onim kićenim, Mannovim rječnikom u Crnkovićevom prijevodu. Lijepi su to sni, kada si ravnopravan sugovornik jednom takvom karakteru kao što je Settembrini.

Dantea volim kao i njegove stihove. Zanimljivo... stihove čitam u originalu, da ih čujem "kako zvuče", a sve komentare i objašnjenja u prijevodu, jer talijanskog jezika jedva da za osnovnu komunikaciju znam.

I Prousta se uvijek može čitati. Uzmeš gdje dohvatiš. Nisi bog zna što izgubio prije, niti ćeš nešto dobiti poslije, ali ta ljepota rečenice (osobito kad je u Ujevićevom prijevodu) je nedohvatljiva za današnje pisce. Trivia - čuo sam da su i Ujevićev prijevod "pročišćavali" sedamdesetih, ali nisam imao priliku usporediti izdanja, pa bih se i time pozabavio.

I, knjiga koju čitam već godinama, a tek sam do pola - Robert Musil, Čovjek bez svojstava.

Svevremenska karikatura Austro-Ugarske, jako lako primjenjiva i na današnju EU. Ništa se ne događa, ništa se neće dogoditi, presipa se iz šupljeg u prazno na jedan krasno ispunjeni način koji daje dojam da je sve živahno kao u lunaparku.

Peti dan bih pitao ako mogu još malo ostati.

Alen Čemeljić

urednik i novinar @Radio Rijeka

Genijalno bi bilo, u nadi da bi imali dovoljno hrane i vode, najzad bi se našlo vremena za još jedno čitanje cijelog serijala o Harryju Potteru u prijevodu Zlatka Crnkovića. Zašto baš Potter, Zakutna ulica, Lord Voldemort, Darovi smrti, Hogwarts i Medičarnica? Pravo bezjačko pitanje. :)

Davor Mišković

predsjednik @Drugo more

Zameteni snijegom na par dana samo s gomilom lijepih knjiga može se učiniti kao noćna mora, ali čini mi se da je to zapravo luksuz koji si rijetko kada možemo priuštiti. Zato bi tih par dana bilo dobro iskoristiti za čitanje knjiga koje bi još produbile luksuz u kojem smo se našli, odsječeni od gomile nepotrebnih i neželjenih informacija, isključeni iz opterećujuće komunikacije i prepušteni užitku čitanja. Evo nekoliko knjiga koje bi volio imati uza sebe u toj situaciji jer sam već pomalo zaboravio sve pojedinosti radnje, događaja i likova...

Borislav Pekić: Atlantida

Knjiga o svijetu u kojem prepoznajemo sve elemente, ali su raspoređeni drukčije od očekivanog. Sukob ljudi i androida, mita i stvarnosti, materijalizma i duhovnosti, koji traje tisućljećima u Atlantidi dolazi do svog vrhunca. Antropološki triler je forumulacija koja možda najbolje opisuje Atlantidu. Zbog toga u ovoj knjizi teoretičari zavjere pronalaze inspiraciju, a oni kojima se ove teorije čine nesuvislima pronalaze još jednu potvrdu njihovog fikcionalnog karaktera.

Luigi Pirandello: Pokojni Matija Pascal

Knjiga vrlo optimistično najavljuje mogućnost oblikovanja života po vlastitim željama, a završava zaključkom kako izvan zakona i osoba po kojima jesmo to što jesmo naprosto nije moguće živjeti. Opis života mrtvačeve sjene bizarno je filozofsko štivo o naravi života, o nemogućnosti da pobjegnemo od samih sebe, da započnemo nešto novo bez da svršimo s onim starim.

Jevgenij Zamjatin: Mi

Roman je smješten u budućnost kojom vlada apsolutna racionalnost, matematička preciznost organizacije života. Društvo je jedinstveni organizam sastavljen od usklađenih jedinki. Element iracionalnosti, ljubav, ulazi u život glavnog lika i stvari se ozbiljno zakompliciraju. Čini se da iracionalnost ima svoju podlogu u matematici, tom savršenom sustavu koji nikada ne griješi, i to naravno izaziva užas, ali i sreću. Na nesreću, razum uvijek pobjeđuje.

Per Olov Enquist: Pali anđeo

Knjiga se sastoji od četiri priče koje se bave temom ljubavne ovisnosti. Jedna je žena doslovno dio svog muža i oni hodaju svijetom kao dvoglavi monstrumi, drugi lik uvijek sa sobom nosi Brechtovu gipsanu glavu, treći mrzi svoju ženu, ali je redovito ševi, a četvrti ubija jer mu previše vjeruju. U ljubavi se sjedinjujemo, sve što predstavljamo prolazi kroz onog drugog. To je ovisnost, a ne više ljubav. Polazeći od ove teze, knjiga se razvija u začudne rukavce ljubavnog života.

Augusto Roa Bastos: Ja, Vrhovni

Roman o državotvornom jastvu, svevlašću. Vrhovni stvara povijest, on je popravlja po svojoj volji, podešava, pojačava i obogaćuje njen smisao i istinu. Ali Vrhovni nema starih prijatelja, ima samo nove neprijatelje, tako da se otuđuje u paklu samoće. Istovremeno svemoćan i nemoćan. Bilo je zanimljivo čitati ovaj roman u 90-ima u vremenu stvaranja povijesti, danas bi ga bilo zanimljivo čitati u Skopju s pogledom na Porta Makedoniju.

Slavko Kolar: Mi smo za pravicu

Zbirka od pet priča o seljačkom životu u selima oko Bikovskog Vrha. Priče oslikavaju pokvarenost i bezosjećajnost seljaka, no pronalaze i društvene uvjete za takav sklop ponašanja i mišljenja. Kod izbora žene nije se vodilo računa o ljubavi. Pitanje hoće li mlada htjeti raditi, hoće li donijeti kravu ili junicu daleko je važnije od ljubavne čežnje i srodnosti duša. Na Bikovskim Goricama ljubav nikome nije pomutila pamet jer je preživljavanje jedino što motivira.  

Jelena Pervan

novinarka i književnica za djecu

Zaglavili...

Pet dana? Ti mene zezaš? Pet kao tjedan bez vikenda dana. Prvo me je ožeglo što ćemo jest. Za vrageca, pa od knjiga se nitko nije nahranio. I te fore da knjige hrane duh odjednom su postale glupe jer mi duh nikad nije tako krulio kao sada želudac.

Srećom pa o knjižničarima znam ponešto tako da je prva pomisao bila skrivena špajza, jer svaka je knjižnica, ma kako sićušna bila, ima.

U toj špajzi više čajeva nego u travara, više napolitanki nego u bake, više bombona nego u svetog Nike. Navalila ja ko snijeg na Lovrakov vlak i smazala što se smazat dalo. I drugi su navalili kad su spazili da mirišem na karamel i makar sam punih ustiju rekla njišam ja njišta, nje znam ja... mrvice keksiju koje su ispadale iz mojih usta odale su zlotvora na djelu.

Namirili se tako mi, opustošili špajzu skrivenu tako da ni Annu Frank u njoj ne bi pronašli i šta ćemo sad kad nema ni wifija ni esemesa ni vocapa ni vibera ni fejsa, pomisliš da bez toga ni života nema, al' srećom pa je neki pametnjaković, čini mi se onaj pisac čiji sam strip o Osmom Č razredu voljela više nego cijelu lektiru u osnovnoj školi, predložio da pročitamo koju knjigu.

Vidi mudroga, i meni tek sinulo da smo u knjižnici. Glad me je uvijek koštala zdravog razuma, pa sam tek u tom trenu shvatila koji je ovo bingo.

Sami u knjižnici.

I šta sad? Imam pet dana i tisuće knjiga i toliko drugih ljudi koji će sigurno posegnuti za baš onim knjigama koje ja sad želim čitati jer tako to uvijek bude, kad nešto jako želim, eto ti njih dvadeset bi to isto. Takozvani sindrom mlađeg brata stupio je na snagu u knjižnici zatrpanoj snijegom i učinilo mi se tad da se negdje iznebuha upalila ona mistična mjuza ta-ta-ta-traaaaaa koja je najavila ekspediciju zgrabi prije nego ti drugi zgrabe.

Pa sam pune tibice i sretna ko prasičica maznula ovim redom.

Neprocjenjivo, Martina Mlinarević Sopta

Znala ja da je nitko neće ugrabit jer ponekad mi se čini da je čuvam kao skriveno blago, a istovremeno bi cijelom planetu vikala kakvo je blago od milja zvana Marta. Da pojasnim neznalicama, zemlja ju je uočila kad je o tek rođenoj kćerkici napisala takav tekst da je cijeli Balkan lio rijeke i potoke od topline što im se stvarala na srcu.

Zovem se Una, kao rijeka... Tako je započela njezina oda djevojčici koja danas već brlja i prve riječi, a njezina je majka, uz stabla lješnjaka, humor i rijeku Unu, najmilije šta se u susjednoj državi može pronaći. Nekad mi se čini da u njoj stanuje cijela regija potlačenih, rastuženih, ali čvrstih i divnih duša koje same nikad ne bi opjevale svoju priču kao što ona uspijeva.

Britka, nježna i snažna, Martina na papir stavlja sve što po njoj zaslužuje da bude opisano pa se od bosansko-hercegovačkih obronaka do političke situacije, vlastite bebastoće i slatke naivnosti, svega nađe na njezinom fejs profilu, na kojem tisuće duša sličnih njezinoj svakodnevno hodočaste i opijaju se blagošću njezinih slova. Neke od tih veličanstvenih priča pretočila je Marta u knjigu Neprocjenjivo koju mi je prošlog Božića poklonila i kojoj se vraćam svaki put kad osjetim da ovo naivno i bebasto srce šeta samo. Zato sam je i zgrabila sad, tek da se posjetim pod ovim mrzlim pokrivačem jedne mudre Dumbledoreove.

Sreća se može naći čak i u najmračnijim vremenima, samo ako se prisjetimo upaliti svjetlo. Martino svjetlo uvijek pripomogne upaliti moje, zato je ona uvijek i svugdje, najbolji izbor za povratak sebi.

Kakva bi ja to bila da u ovoj situaciji ne posegnem za omiljenim piscem? Pa realna jer za vrageca omiljenih imam barem pet i svak mi je omiljen u nekom drugom periodu. Iako se Ephraim Kishon držao najdulje, depresivna era Murakamija zadnjih je nekoliko godina na snazi.

Južno od granice, zapadno od sunca, Haruki Murakami

Kako od najboljega izabrati najbolje, mislila sam dok sam se jedva snalazila među policama i među svim tim ljudovima koji su od sreće pucketali kao kokice. A je nam dobro, mislila sam i tragala među Japancima gdje je moj Haruki.

Učinilo mi se u tom trenutku da je neki mačak pretrčao pored najdonje police i tek što sam ga išla uhvatiti, vidim na toj polici Harukijev kutak. E sad, ista ona dilema kao nekidan u Kraševom dućančiću pored knjižnice. Bajadere ili Kikiće? Bananko ili Tortica?

Išla sam ovom logikom. Ajde sad nakon optimistične i umiljate Martine na nešto ultra depresivno jerbo tko je vidio optimizam da traje dulje od jedne knjige. To ne bi valjalo.

Uzela ja tako frenda Hajimea i vratila mu se još jednom iako sam ga čitala sasvim nedavno, valjda mi se puno svidio. Hajime je jedinac, a gle čuda i ja sam. Volim tu knjigu jer o jedincima se uglavnom kroje predrasude, a najviše me živcira što je većina njih točna. Osobenjaci, teško funkcioniraju u društvu i da sad ne nabrajam, Hajime je divan izložbeni primjerak jedinačke pasmine.

Zaljubio se u jednu pa u drugu, oženio treću, vječno žalio što nije ostao s prvom, nikad si oprostio što je život uništio drugoj, a treća, ah, treća je svojevoljno pristala na hinjeni brak nakon što se, iz nitko ne zna kojeg razloga, odljubio od nje.

Zakonom bi zabranila odljubljivanja iz nitkoneznakojeg razloga, ali Hajime je cijelu tu situaciju odlučio jednostavno prožvakati i nastaviti živjeti u laži. Prilično surov način života i odluka kakvu bi rijetki donijeli.

Ali ne i Murakami. Njega volim baš zato što za svoje likove bira uvijek one puteve koje bi svatko normalan rado izbjegao.

Nekad mislim da ih istinski mrzi.

Ali to je cijena koju platiš ako voliš čitatelja. Ne može i jare i pare. Kikiće i Bajadere. Tortice i Bananka.

To je život.

I zato uvijek biram Murakamija.

E, sad sam se već udomaćila tu u Striboru i sve me nešto češe pomisao da će nas uskoro izvaditi odavde i vratiti u svijet. Zato nakon ove depre, opet biram nešto pozitivno jer balans je svetinja, a i netko mi je maznuo Mog slatkog Sputnika pa sam morala dalje.

Skrenula ja tako na odjel na kojemu bi komotno mogla šator postaviti i živjeti na njemu, sretna i blekasta, jedući napolitanke i rijetki Čokolino.

Na dječjemu je uvijek neka magija da je nitko ne zna objasniti, jer to se ne da opisati, to se mora prodisati. Šnjufnuti, polizati kao kornet od vanilije, stisnuti kao prezrelu breskvetinu pa da iz nje iscuri sva ona ljetna radost i zalijepi se za prste i uđe pod nokte pa da danima mirišu na kolovoz.

Upravo je takav dječji odjel. Ljepljiv i sretan. I zabavan kao Alf koji voli majonezu.

Tu sam, naravno, maznula dvije.

Petra Pana J. M. Barrieja i što bi se ja zvala Jelena da nisam uzela svog omiljenog Roalda Dahla, i to Charlieja i tvornicu čokolade.

Razlog? Zar zbilja trebam razlog za ova dva bisera?

No dobro.

Petra Pana nisam uzela za čitanje. Njega ionako znam napamet. I knjigu i Disneyjevu verziju, ali i nekoliko kazališnih i lutkarskih predstava. Ta on je i nastao iz jedne kazališne predstave. Njega sam uzela jer mi od njega dođe toplo na duši.

Ne volim cinike kad izmišljaju neke Petarpanovske sindrome zbog nas koji ne volimo odrasti jer uvijek kad biram ljudove za druženja, ja u njima tražim Panove.

Krivo su shvatili svi koji tako misle jer nije fora da ne želi odrasti, odrastao je, sigurna sam jer čvrsto vjeruje koliko je lijepo biti mali. Baš zato i znam da je sto posto prešao iz malih u velike.

Volim Pana jer me odvede tamo negdje daleko, iza druge zvijezde desno pa ravno do jutra. Tamo ima gusara i sirena, a ima i vila i nisu baš tako umiljate, a ima i jedan aligator. Ili je krokodil?

Ima i sat.

Pa kucka tika-taka, taka-tika i gnjavi kao neki podsjetnik u mobitelu.

Ne žuri odrasti... Ne žuri pobjeći iz Nigdjezemske... Ne zaboravi se u nju vratiti.. Svako toliko. Tek da odahneš i odmoriš dušu. I nađeš se sa samim sobom.

Kod druge zvijezde desno. Pa ravno do jutra.

Dahla sam uzela jer bez Dahlove mašte moja bi nekako bila osamljena i čangrizava. O Dahlu znam više nego što je i on sam o sebi znao pa opet, nije mi ga problem iščitavati zilijardu puta i uvijek nabasati na nešto novo.

Charlie Bucket je dobrodušan i siromašan dječak koji živi u kućerku s mamom, tatom, jednim parom baka i jednim parom djedova koji svi zajedno spavaju u krevetu iz kojeg nisu izašli punih dvadeset godina.

Mali dobiva priliku života, gostovat će u slavnoj tvornici čokolade koju predvodi ekscentrični slastičar Wonka.

Gostuje on, a i nekoliko razmaženaca, pohlepnika i čudačića koji svaki sa sobom nosi neku iritantnu manu koju Dahl brusi do savršenstva.

Na stranu mudrolije, volim tu knjigu jer ima hrpetinu čokolade u sebi. Dođe mi nekad da je žvaknem koliko je čokoladna.

A i mudra je jer nas uvodi u svijet vlastitih poroka, loših osobina koje nas koče da budemo slobodni i nerijetko nas koštaju života (makar je utapanje u čokoladnom jezeru kazna za koju se odmah bilježim sa štovanjem).

Za razliku od mnogih autora za djecu, on piše za male, ali i za male u velikima. Zna točno što nam treba.

Istina, istina i istina!

Ogledalce u koje se gledamo i ne vjerujemo što vidimo vlastitim očima.

A vidimo sebe. Bez kore i premaza, ogoljene kao kruh bez maslaca i masti. Ranjive, nesavršene i žive.

Evo, služba je stigla, tumbaju po vratima, raskopavaju snijeg i sad će nas izvući van. Jao meni, nisam stigla. Ništa nisam stigla!

Čak i kad me zatvore i ostave s tisućama knjiga, ja nikada ne stignem sve što želim.

Misli brzo sad. Vremena malo, a meni se čita. Što još stignem. Kojoj knjizi pokloniti zadnje trenutke ove čarolije koja će se zaustaviti čim barba spasilac otvori vrata.

Tko zaslužuje takvu čast pa da bude izabran među tisućama, knjižni Mesija, jaje u samoborskom kotletu, čokolada na dnu korneta...

Ma znam.

Mostarske kiše, Pero Zubac

On, jer u meni zaista bere kajsije još nedozrele i jer me uvijek odvede točno tamo gdje je vodio Svetlanu koja sada ljubi nekog drugog i jer ga čujem kako mi priča, baš kao njoj, o Ljermontovu i Segalu i makar nikad stvarno nisam bila, s Perom sam cijeli Mostar prošla i jer su kiše tamo drugog nekog mirisa nego igdje na svijetu.

Jer nema slike koja me probode, a ni one koja me raznježi kao Perini versi.

I da me netko tamo na kraju svijeta pita da mu opišem kako to moj narod diše, kako pjeva, kako voli, kako sanja, ja bi mu recitirala Peru.

I sad i za pedeset godina kad ne budem mogla čitati bez troslojnog stakla na očima i bez socijalne proteze u ustima, ja ću mu recitirati Peru i u njemu, baš kao što je Pero u meni, na kiši, ubrati koju nedozrelu kajsiju.