Jedno od ključnih pitanja u osmoškolskim leksikonima pionira u plavim kutama u sedamdesetima bilo je: "Voliš li više disco ili rock?". Bilo je to doba kad je glazba određivala supkulturni mod, a mališani su je sveli sredinom sedamdestih na dva suprotna glazbena pola. 'Rockerima' je disco bio objektom prezira, a 'šminkeri' uopće nisu mogli razumjeti ratobornije klince. Juvenilne sljedbenike Tonyja Manera iz filma Groznica subotnje večeri put je kasnije nanio u diskoteke, svetišta opuštenosti, nesputane seksualnosti i razuzdane energije.

Oaze snova

U doba krutog socijalizma, bile su to oaze snova, premda crveni vragovi nikad nisu spavali. Na primjer, kad sam u ulozi DJ-a u riječkoj diskoteci 2 boda sredinom osamdestih jednoga 25. prosinca pustio božićni evergreen Silent Night u izvedbi Stevie Nicks, većina mojih prijatelja smatrala je da ću ići direktno u zatvor, a ne kući. Jer, božićne skladbe u to doba morale su se slušati u crkvi, a ne u disku. 

Ipak, izgleda da su tajni agenti bili zaposleniji u crkvama (provjeravajući, valjda, sluša li se ondje disco glazba), pa nisu zavirivali u disko, a ja sam krenuo kući. No, ta konvergencija dekadentne disco glazbe (koja je uzela maha i u autorskim smislu) i komunističkih gabarita uistinu je bila unikatna, o čemu govore ljetos održane zagrebačke izložbe Druga strana groznice subotnje večeri: Socijalistička disco kultura 1977-1983 i Vizualni jezik disca. Njezin autor Željko Luketić objašnjava kako ih je kreirao:

- Ideja za izložbe nastala je dosta davno, dok je koncept za kompilaciju Electronic Jugoton, koju je 2014. objavila Croatia Records, još bio u povojima. Istraživanjem arhiva i prikupljanjem glazbe došao sam do velikog broja disco izdanja, ne nužno cjelovitih albuma, nego malih, povremenih izleta u taj tada novi žanr. Prateći tisak i dokumente iz tih godina, novinske članke, fotografije te razgovarajući s nekima od živućih aktera, došlo je do prikupljanja veće količine materijala. Više zagrebačkih galerija bilo je zainteresirano za taj postav i tako sam odlučio sastaviti ovakav serijski koncept. Među brojnim pomagačima, najviše bih istaknuo riječkog kolekcionara i DJ-a Lerija Ahela, koji je uskočio s omotima ploča za dio izložbe o dizajnu disca.

Neke institucije, poput Koncertne dvorane Lisinski, također su ljubazno ustupile dio svog arhiva, i naravno, moram spomenuti Ministarstvo kulture, koje je podržalo projekt. Izložba u Klovićevim dvorima, odnosno njihovoj Kuli Lotrščak otvorena je krajem svibnja i mapirala je presudne teme, inovatore i utjecaje jugoslavenskog disca, dvaput je zbog velikog interesa publike produžena i u ukupnom trajanju od gotovo dva mjeseca vidjelo ju je nekoliko tisuća ljudi. Na izložbu u galeriji Hrvatskog društva dizajnera došao je čak i veliki britanski kritičar i teoretičar dizajna Rick Poynor, koji piše za i-D i osnivač je kultnog Eye Magazina. Bio je oduševljen postavima i pristupom temi i na njegov sam poziv pisao o izložbi te je predstavio međunarodnoj publici u magazinu Eye. Nastavak ovog projekta bit će vinilno izdanje, svojevrsna 'zvučna izložba' manje poznatih disco radova, a još uvijek nisam odustao ni od dijela projekta koji se trebao dogoditi u Tehničkom muzeju, koji je zbog skupoće izvedbe za sada odgođen. Taj dio pokrivao bi plesnu kulturu i diskoteke kao ključan dio razvoja disco glazbe na ovim prostorima.

Rađanje klupske kulture

O tome je li disco kultura zapravo klupska kultura, samo što u određenim razdobljima govorimo drukčijom terminologijom, Željko Luketić kaže:

- U svojoj srži riječ je o istoj stvari, socijalnom momentu druženja i interakcije uz glazbu i ples. Disco kultura presudna je i najbitnija upravo po tome što je definirala današnji oblik clubbinga - tehnički, društveno i glazbeno. Disco, kao riječ, nastao je iz termina 'diskoteka', odnosno velika kolekcija ploča, što se koristilo i za prostor u kojemu se pušta i sluša glazba. Tako primjerice i kod nas se 60-ih godina prošlog stoljeća govori o disku kao mjestu izlaska, no on je formalno tek zadovoljavao definiciju plesnjaka. Bile su to plesne večeri, rock slušaone, omladinski klubovi. Samo je glazba definirala taj prostor, no tehnički, tek dolaskom glazbenog disco žanra sredinom 70-ih u svijetu dolazi do konverzije plesnjaka u nešto sasvim drugačije: pojavljuje se miksanje glazbe na takt i tempo, što se prije nije radilo, a čemu je najviše pridonijela forma disca, odnosno 4/4 takt. Ovime se razvija profesija DJ-a i koncept neprekidne glazbe koja se bez pauze vrti cijelu noć. S društvenog aspekta, disco je naglašavao seksualnost, hedonizam i involviranost manjina, tako da se usput događa i promjena u odnosima spolova na plesnom podiju. Žene biraju, muškarci bivaju birani, na mala vrata ulazi i gay kultura, dok su u plesna natjecanja uključeni, i često pobjeđuju, Romi i ostale etničke skupine. Ključni parametri koji su mijenjali tu klupsku (disco) kulturu od kraja pedesetih kad su se pojavili prvi klubovi, kod nas su s jedne strane uloga i funkcija DJ-a, a s druge socijalni moment interakcije. Valja spomenuti da je 50-ih diskoteka u nas nastala kao siromašnija zamjena za koncert, smatralo se da je jeftinije puštati ploče nego platiti razglas i bend.

Upravo o prvim diskotekama svjedoči i dokumentarac Zvonimira Rumboldta Pola stoljeća diska, koji uspješno obilazi festivale.

Dokumentarac se fokusira na prve diskoteke u Hrvatskoj, a o tome koja je prva, Rumboldt kaže:

- Ovisi kako definiramo; u Opatiji je 1967. otvoren prvi diskoklub koji se službeno tako zvao, jer prije toga nije postojao takav naziv u nomenklaturi. U Jelsi na Hvaru 1964. otvoren je klub koji su kolokvijalno svi nazivali diskotekom, iako je formalno bio registriran kao night club. U Rijeci je, pak, nastao klub već 1957., ali nitko ga nije nazivao diskom, iako možemo reći da je ispunjavao sve uvjete.

Posrijedi je klub Husar koji u knjizi Red River Rock Velid Đekić titulira prvim diskoklubom u bivšoj Jugoslaviji, a i šire.

Šezdesetih, pak, za ovaj je prostor tipična i živa svirka, mnogi bendovi počeli su svirati upravo na plesnjacima. O disku, kao i diskoteci, možemo govoriti 70-ih, kada se upravo odrazom ove žanrovske kulture i sam ambijent kluba uređuje drugačije, plesni podiji postaju veći, DJ pult je naznačeniji i mjesta za klasičnu binu gotovo da i nema.

Povratak

Zvonimir Rumboldt kaže da su kriteriji za definiranje diskokluba prilično jednostavni: kontinuiran osmišljeni program glazbe s nosača zvuka umjesto izvođenja uživo, samo plesni podij bez pozornice i naplata ulaznica.

- Raspadom disca 80-ih njegov koncept i dalje se nastavlja, pojavljuje se 12-inch i extended remix kao produžena izdanja za diskoteku, za razliku od singla koji je namijenjen za radio. No i disco se, unatoč promjeni imena u boogie, zadržao u korijenu plesnih žanrova poput techna i housea. Danas pak svjedočimo i njegovom povratku u formatu nu-disca te sve većem interesu za originalna disco izdanja koja postižu visoke cijene na eBayu i Discogsu. I najalternativniji izvođači post-punka spomenut će I Feel Love Giorgia Morodera i Donne Summer kao ključnu ploču, gotovo jednako važnu u smislu noviteta kao i Kraftwerk – objašnjava Luketić i nastavlja: - Iako se prvi novinski napisi u jugoslavenskom tisku o disco fenomenu pojavljuju i ranije, pokušao sam izložbom fokusirati onu godinu u kojoj je priča prestala biti marginalna i počinje ulaziti u srednju struju.

Naravno, tu su vanjski utjecaji presudni, baš kao i domaće licencno izdavaštvo i koncertna djelatnost. Naime, 1977. godine u dvorani Lisinski nastupaju The Love Machine, sastav koji je upravo tada obavio svoju tranziciju iz funka i soula u disco. Također, na Televiziji Zagreb, u Svjetlima pozornice Antona Martija gostuju uz naše izvođače Boney M., velike europske disco zvijezde. Kalkulira se i nastupom ABBA-e u Jugoslaviji, koji se ipak nije dogodio, no u godinama nakon toga, nastupa i Amanda Lear. Disco postaje uobičajeno ime na glazbenoj sceni, u njemu se oprobavaju i pop-glazbenici, pa čak i takozvani 'narodnjaci'. Ozbiljnija djela nastaju ulaskom jazz i funk instrumentalista u disco. S one sasvim društvene strane, tisak se uveseljava izvještajima s disco natjecanja, čak i dječje emisije poput Branka Kockice imaju disco izdanja, a za ljubitelje 'društvenih stranica' nemalo je oduševljenje izazvala činjenica da je solist grupe Boney M. oženio Makedonku.

Kako je disco u svijetu već 1980., nakon tragičnih Disco Demolition Night okupljanja, postao persona-non-grata, u Jugoslaviji se zadržava i putem filmova, jer u kinima se mogu vidjeti od Groznice subotnje večeri, pa sve do Muzici nikad kraja, romansirane biografije grupe Village People. Izdavači naštampavaju ploče iz kataloga znanih disco muzičara, dok se domaći pjevači i dalje okušavaju u discu, primjerice Disco Rock album grupe Aska izlazi 1982. Posljednja važnija plesna natjecanja događaju se 1983., stoga sam upravo tu godinu uzeo kao završni okvir. Alfi Kabiljo i Vesna Mimica te godine izdaju svoj Yu Aerobic. To, naravno, ne znači kako (zakašnjelih) upliva disca nije bilo i kasnije, no ipak je za potrebe izložbe valjalo fokusirati taj period i ne prepustiti se megalomaniji i svaštarenju.

Ivica Šurjak u disco ritmu

O tome tko su najvažniji u prvom redu hrvatski, a onda ex-Yu predstavnici disco glazbe, Željko Luketić veli:

- Svakako medijski najpraćeniji, a i najkomercijalniji bili su Mirzino jato iz Sarajeva koji su se koristili formulom grupe Boney M., te naravno, Zdravko Čolić, koji je bio neka domaća verzija Johna Travolte. Uz Čolića su dolazile i Lokice koje kasnije i same rade glazbu te potiču razvoj ženskih glazbeno-plesnih grupa poput legendarnih Cica maci i kompetentnijih Aski. Bilo je tu i one-hit-wondera poput Žeris i Mede, ali i zaista vrhunskih uradaka, primjerice Igora Savina koji je objavio i danas traženi album Yu Disco Express. Kvalitetan disco potpisivala je i grupa Clan, Kire Mitrev i KIM Band, Boban Petrović i Zdravo, Grupa ST iz Splita, Pepel in kri i Ditka Haberl iz Slovenije, grupa Makedonija i brojni drugi. Iznimno veliki broj izvođača okušavao se u discu, bilo to sasvim ozbiljno, bilo kao zabavni 'ispad' u duhu tog vremena. Takav je bio Izlet Milke Čakarun Lenac s pjesmom Ponoćni ekspres koji je doista bio samo izlet, no Andrej Baša taj je izlet vrhunski produkcijski složio.

Disco je svojom estetikom bio vrlo zahvalan za bizarnosti i nesuptilnosti, pa je i tu bilo zanimljivih odlazaka u druge žanrove, odnosno hibridnih spajanja naoko nespojivog. Tako je Muharem Serbezovski imao folk-hit Diskoteka, Tereza Kesovija je pak snimila medley svojih pjesma u disco stilu i nazvala to, sasvim logično, Disco '79. Zdenka Vučković pjevala je zanimljivu obradu Glorije Gaynor I Will Survive kao Ja ću preživjeti, Ljupka Dimitrovska bila je višestruki favorit, no pjesmom Robot koja već ide u italo-disco i danas zabavlja YouTube diggere. Izvorna verzija i nastup Olivera Dragojevića sa Što učinila si mi ti uopće ne treba komentara, dok su oprobavanja u discu Nede Ukraden danas prava radost za kolekcionare. Moj osobni favorit za najbizarniji disco ispad (a zaista je teško odlučiti) jest vesela pjesma legendarnog nogometaša Ivice Šurjaka na singlu Ni ljubav nije što je bila, primjeru odlične produkcije iz studija Nenada Vilovića.

Rađanje DJ-a

Ključnu ulogu u diskotekama, imali su, dakako, disk-jockeyji. Željko Luketić kaže kako je ta profesija bila sasvim drukčija nego danas, kada DJ-evi poput Carla Coxa za sat vremena puštanja glazbe dobiju 60 000 eura. Poznatih imena jest bilo, gdje je naravno nezaobilazan Ivan Balent Tratinčica, također Milan Mlakar, Boro Vučurević iz Novog Sada, Želimir Alatarac zvani Čičak iz Sarajeva, zatim Zoran Modli iz Beograda, Marjan Paternoster iz Ljubljane i brojni drugi. U Zagrebu je čak organizirana i revija DJ-eva u Domu sportova, nazvana DJ International, a na Zagrebačkom velesajmu čak se dogodio i sajam opreme za DJ-eve. Kasnije se u Rijeci pojavljuje Mustafa Mehić, u Zagrebu pak Slavin Balen drži mjesto prvog čovjeka koji je popularizirao plesnu glazbu, a kasnije u Jugoslaviju donio i prve acid house vinile, te bio prvi ovdašnji član svjetskog udruženja DMC, ekskluzivnog kluba profesionalnih DJ-eva.

Da bi se osmislio disco program, nužno je bilo pribaviti vinile. Kako je to izgledalo, objašnjava Damir Radulić, logistički operativac mnogih riječkih i opatijskih diskoteka:

- Najčešće su se ploče na početku dobavljale preko pomoraca, a kasnije najviše u Trstu (Music Shop, Discoteca 33, Blitz music...), a ja sam u osamdesetima otvorio dva dućana u Rijeci. Znam da bi DJ-evi preko tjedna došli uzeli tridesetak ili više ploča, preslušali ih na miru i odabrali one koje bi vlasnik diska kasnije platio. Dakle, petkom i subotom išao sam po diskotekama od Crikvenice do Lovrana i prodavao ploče, a one koje DJ ne bi odabrao, završile bi nazad u dućanu. Novac od prodanih vinila bi vrlo rijetko izašao iz diska, uglavnom se odmah potrošio na šanku.

Osobito zanimljivi bili su omoti ploča, dio kojih je bio postavljen u galeriji Hrvatskog društva dizajnera, kao nastavak naslovljen Vizualni jezik disca.

- Posebno me veselio razgovor uživo i pred publikom s legendom domaćeg dizajna, Ivanom Ivezićem, čovjekom koji je potpisao oko 6000 omotnica za izvođače ondašnjeg Jugotona – priznaje Željko Luketić. - Na izložbi su bili zastupljeni i radovi Dragana S. Stefanovića, čovjeka koji je osmislio vizualni identitet Bijelog dugmeta, Zdravka Čolića i drugih, zatim legendarnog dizajnera Mirka Ilića, jedan zanimljiv rad Borisa Ljubičića za ZagrebFest i brojnih drugih. S druge strane, one osviještenog kiča i campa, posebno su mi dragi omoti iz serije domaćih 'lažnih kompilacija', kakve su najviše izdavali Diskoton i drugi manji labeli. Na njima je disco estetika toliko naglašena da je glavne postulate pokreta dovoljno vidjeti iz samo jednog omota. Krajnje su nesuptilni i ponekad nevješto odrađeni, no imaju tu dokumentarnu vrijednost. Često su nepotpisani i predstavljali su malo 'kukavičje jaje' jer na njima nisu objavljivane originalne kompozicije, nego obrade nepoznatih studijskih muzičara tako da ih je kupac nabavljao isključivao prema 'privlačnom' dizajnu.

Nastavak projekta kompilacija je radnog naslova Socijalistički disco, koju će izdati Fox & His Friends, label koji je Željko Luketić pokrenuo s partnerom Lerijem Ahelom. Na njoj će prezentirati manje poznate i bizarnije, no opet kvalitetne momente domaćeg disca. Također, s Višeslavom Labošem priprema i nastavak Electronic Jugotona koji se opet radno, zove Disco Funk Jugoton, gdje ćemo iz arhive ove kuće izvući opet nešto neočekivano i jako dobro.