Vestern filmovi 60-ih i 70-ih godina 20. stoljeća snimaju se u manjoj mjeri, ali zato doživljavaju svojevrsni procvat po pitanju sadržaja. Tada nastaje podžanr unutar žanra, revizionistički vestern u kojem dolazi do demitologizacije Divljega zapada. Ukratko, nastaju filmovi vestern tematike koji popravljaju iskrivljenu povijest popravljaju, počinjene zločine bijelaca nad Indijancima nazivaju pravim imenom, a slavne povijesne protagoniste prikazuju realistično, bez uljepšavanja. 

U istom razdoblju nastaju i strip serijali koji također realističnije opisuju Divlji zapad, odnosno bogatu i dinamičnu američku povijest. Glavni i sporedni protagonisti tih strip serijala daleko su životniji, bliži običnom čovjeku (u ovom slučaju, običnom čitatelju koji želi čitati realnije storije). Kada se govori o sposobnostima, navikama ili namjerama protagonista, pokaže se da nisu svemoćni ni savršeni, već da imaju svoje prednosti i mane.

U novije vrijeme vestern ponovno proživljava novu mladost, pokazuje da nije posve zakržljao i da postoji publika koja je zainteresirana za vestern. Tarantino je napravio dva vesterna, Odbjegli Django (Django Unchained, 2012.) i Mrska osmorka (The Hateful Eight, 2016.), koji je opravdano dobio pohvalne ocjene i tumačenja. I južnokorejska kinematografija može se pohvaliti stvaranjem vesterna; doduše, akcijska komedija Dobar, loš, čudan (Joheunnom nabeunnom isanghannom, Je-woon Kim, 2008.) ne ubraja se u revizionističke vesterne jer se radnja ne odvija na Divljem zapadu niti obrađuje motive iz američke povijesti, ali itekako vrijedi gledanja.

Profesija? Pogrebnik.

Vestern stripovi stvaraju se i na početku 21. stoljeća u Hrvatskoj, ali i izvan nje. Valja izdvojiti naslove Maršal Bass (Fibra, 2017.) Darka Macana i Igora Kordeja. Glavni lik temelji se na stvarnoj osobi, Bass Reevesu (1838-1910.) prvom crnačkom zamjeniku šerifa. Također je intrigantan serijal Pogrebnik Xaviera Dorisona i Ralpha Meyera (do sada su na hrvatskom jeziku objavljene dvije knjige u kojoj su po dvije priče). Glavni lik u tom serijalu je bivši vojnik Jonas Crow tajanstvene prošlosti koji ima pogrebno poduzeće. Društvo mu isprva pravi lešinar, a dvojcu se nešto kasnije pridružuju Kineskinja Lin i Engleskinja Rose.

Glavni lik serijala Stern (Fibra, 2018.), Elijah Stern, također je pogrebnik. Poput Jonasa Crowa, nije savršen protagonist i nije nimalo lako dokučiti njegove misli. Misteriozna je osoba; u drugoj priči, koja je u znatno većoj mjeri humoristična, saznajemo više o njegovoj prošlosti, kako nije uvijek živio u malom mjestu, već da je upoznat s gradskim načinom života. Možda najvažnija specifičnost pogrebnika Sterna jest u tome što je načitana duša, prati književne novitete i ne čita popularnu literaturu.

Ne čita Stern ilustrirana djela kao mladić Pretty Boy koji ne zna čitati pa gleda slike i na temelju njih zamišlja priče. Sternov novi kolega, koji voli zaviriti u bocu, također je izrazito načitana osoba. Problem je upravo u tome što su određeni protagonisti u priči veoma načitani, kao da su akademici koji dane i noći provode u javnim knjižnicama. Upotrebljavaju stručne termine čije se značenje mora tražiti u rječnicima. Lako za Sterna i njegov bogat vokabular, on je zaista načitan i dobro obrazovan, istražuje stručnu literaturu i čita zahtjevna književna djela pa je za očekivati da će se zato bolje izražavati, ali upada u oko činjenica da u priči ima podosta načitanih pojedinaca.

Serijal Stern, koji su osmislili scenarist Frédéric Maffre (1979.) i crtač Julien Maffre (1981.), hibrid je krimića i vesterna. Ukratko, kriminalistički vestern koji ima osobine antivesterna i zato jer je u njemu izostala klasična podjela na dobre i zle likove. Kada gospođa Bening, koja je u mjestu na čelu antialkoholnoga pokreta, zatraži od Sterna da napravi obdukciju nad njenim mužem, on prihvati angažman premda je gospođa Bening vođena predrasudama.

„Jeste li Židov, gospodine Stern?“, pita gospođa Bening sklona moraliziranju. Stern niječe i kaže tarifu. 50 dolara plus troškovi (u više navrata može se čuti ta tarifa u svijetu stripa). Netko bi na Sternovom mjestu odbio gospođu Bening, no njemu njezin novac nije mrzak. 

Elijah Stern atipičan je i po pitanju vanjštine, nije markantan ni popularan u društvu; ima visoko čelo, suhonjav je i ljudi zaziru od njega. Ne trudi se biti simpatičan, nije potpuno oličenje pozitivnosti, izdvaja se iz zajednice i društveni nadomjestak pronalazi u literaturi. Priroda Sternova posla doprinosi tome da ne bude najbolje prihvaćen. Nije oličenje poletnosti niti je rječit i markantan poput vragolana Jonasa Crowa. Stern je odmjeren u reagiranju i profesionalan, trudi se pomno izvršiti zadani posao, ne zabušava. Okolina u kojoj živi poveća je zabit kao u televizijskoj seriji Deadwood (2004-2006.). Razne su ideološke struje prisutne, civilizacija je u povojima i sporo se razvija, koegzistencija nerijetko bude narušena, konflikti su neizbježni i brojni. Slabašan prosperitet ne ide na ruku razvitku mjesta.

Brojni obrati u radnji

Akcijsku komediju Dobar, loš, čudan karakteriziraju živopisni likovi i brojni obrati u dimaničnoj radnji, a iste sastojke čini integral Čovjek koji nije volio vatreno oružje (Fibra, 2018.) što se sastoji od četiri dijela, a za nastanak su zaslužni scenarist Wilfrid Lupano (1971.) i crtač Paul Salomone (1981.). Prevaranti, muljatori, osvetnici i preljubnici čine ovu komediju situacije, odnosno humorističan vestern koji započne dinamično, no dinamika u pripovijedanju bude narušena melodramatskim elementima u kojima je veća pažnja posvećena psihologiji likova, pripovjedački ritam katkad je neujednačen.

Glavni protagonist priče je odvjetnik Byron Peck, miks lorda Byrona i Gregoryja Pecka. Byron Peck primjer je gospodina s finim manirama, no nipošto nije savršen. Kao odvjetnik bio je gramziv, služio velikim kompanijama kao što je željeznica Pacific Electric (motiv željeznice koje se bave malverzacijama i otimanjem zemlje vidljiv je u odličnom strip serijalu Magični vjetar). Htio se srediti i uživati u ugodnostima obiteljske staloženosti. Bio je na dobrom putu da uspije u tome sa zamamnom Margot de Garine, ali željena idila neće potrajati.

Zbog Margot de Garine ljudi (doslovno) gube glavu; emancipirana je, svjesna svojih prednosti pa redovno koristi šarm i tjelesne draži kako bi ostvarila zacrtane ciljeve, ostvarila sreću kojoj teži. Ima presudnu ulogu kao pokretačica radnje, baš kao i Danac Knut Hoggard koji odvjetniku Pecku pravi društvo. Hoggard ne može pravilno govoriti, za što je zaslužan ljudski faktor. Jedino kada mora Margot počastiti nepriličnom riječju, Hoggarda se može lako razumjeti. Obrati i nepredvidljiva radnja česta su pojava, taman pomisliš da je netko definitivno pozitivac ili negativac, a onda te taj iznenadi svojim neprikladnim činom. Nikome nije samo humanost na prvom mjestu.

Serijal ima zvučan naslov koji stvara znatiželju i primorava čitatelja da se upita zašto nekoga u priči krasi odbojnost prema oružju. Nekoga će možda naslov podsjetiti na pretposljednji vestern Johna Forda, Čovjek koji je ubio Libertyja Valancea (The Man Who Shot Liberty Valance, 1962.), ali snažnih tematskih sličnosti između toga filma i stripa nema. Ne temelji se u stripu sve na akciji i smijehu, priča je djelomično angažirana. Osuđuje se uporaba oružja koje je gotovo svima bila svakodnevica jer je bilo lako nabavljivo. Odvjetnik Peck, koji nije ljubitelj vatrenog oružja, došao je u posjed dokumenata koji bi mogli znatno poremetiti planove promotorima oružja, ali i ljubiteljima oružja koji su obuzeti pucaljkama. Mnogi bi se rado dokopali vrijednih dokumenata, i ljubitelji i protivnici oružja kakav je Peck: „Da bude jasno, već stotinu godina proizvođači oružja gomilaju bogatstvo jer prodaju vatreno oružje svakome tko ga poželi. Cijeli zemlja je konstantno naoružana do zuba!“ (88.)

Čovjek koji nije volio vatreno oružje ne temelji se na povijesnim činjenicama, namjera autora nije bila da stvore dokumentaristički strip, ali se zato Salomone tijekom crtanja trudio da bude što autentičniji, proučavao kostime koji su se nosili u 19. stoljeću, bilo mu je stalo da vjerno predoči duh vremena kada se zbiva radnja. U galeriji skica vidljiv je trud koji je autor uložio, u kratkim bilješkama Salomone objašnjava kako su određeni crteži nastajali.

Interes postoji

Vestern tematika u manjoj je mjeri prisutna na malim i velikim ekranima, nije da se vesterni snimaju u jednakoj mjeri kao 40-ih i 50-ih godina 20. stoljeća, ali se zato dobro drže stripovi u kojima se radnja odvija na Divljem zapadu. Talijanski strip serijal Tex, čiji je prvi broj izašao davne 1948. godine i još uvijek izlazi, može se pohvaliti odličnom prodajom u Italiji, ali i drugim zemljama, među koje svakako ubrajamo i Hrvatsku te njezine susjede. U vrlo je dobroj formi serijal Zagor koji je na prostoru Hrvatske prisutan punih 50 godina te postao sastavni dio popularne kulture u Hrvata (i šire)!

Pored komercijalnijih vestern serijala iz Italije koji su u mnogočemu formirali brojne generacije stripofila, Divlji zapad čini manje spominjane stripove kao što su humoristični serijal Lincoln te gore spomenutim stripovima (Stern, Pogrebnik, Maršal Bass, Čovjek koji nije volio vatreno oružje). Revitalizacija vesterna, žanra koji je prije pedesetak godina osvajao brojne ljubitelje stripova i filmova, više je nego očita. Trenutni broj dostupnih strip izdanja jasno pokazuje kako vladaju veoma povoljna vremena za taj žanr (ali i njegove podžanrove). Zainteresirana publika postoji i željna je čitanja/gledanja neovisno o tome je li riječ o revizionističkim ili komercijalnim vesternima.