„Univerzalno je priznata istina da bogatome neoženjenu čovjeku sigurno treba žena“, napisala je prije dvjesto i nešto godina obožavana spisateljica Jane Austen i tom rečenicom ušla u književnu povijest. Otada se štošta promijenilo, no sigurno je da se i danas borimo s određenim univerzalnim „istinama“ koje nas često sputavaju da živimo svoje živote onako kako želimo.

Univerzalno je priznata istina da većina roditelja neće svog sina poslati u vrtić u crvenoj ili roza majici jer su to ženske boje.

Univerzalno je priznata istina da većina roditelja neće obojati zidove sobe svoje kćeri u plavo ili zeleno jer su to muške boje.

Univerzalno je priznata istina da dečki vole nogomet, a djevojke… ne znam, heklanje?

Univerzalno je priznata istina da dečki vole gledati akcijske, ratne i kaubojske filmove, a djevojke romantične komedije, ljubavne drame i eventualno mjuzikle.

Kao djevojka kojoj je najdraža boja na svijetu oduvijek bila plava jer ju podsjeća na more te su i zidovi njezine sobe dugi niz godina bili u toj boji, koja redovito podržava svoj lokalni nogometni klub na rujevičkom stadionu, koja uvijek ostaje u kinodvorani do kraja odjavne špice Marvelovih filmova da vidi bonus scenu (filmovi o superjunacima su isto, ako niste znali, za dečke), koja jako voli film „Spašavanje vojnika Ryana“, ali jednakim žarom voli film „Moulin Rouge“ i lakirati nokte u ružičasto, a u zadnje vrijeme čak razmišlja i da nauči heklati jer joj se to čini kao dobar način suzbijanja stresa, odlučno odbacujem sve gore navedene istine kao takve i svrstavam ih u onu sve popularniju kategoriju tzv. alternativnih činjenica.

Tipičan dobar vestern

Budući da (pre)često bježim iz stvarnog svijeta u fikcijski, od svih ograničenja koje nam društvo nameće, ono žanrovsko me skoro najviše srdi. Sad već bez otvoreno i suzdržavanja sudjelujem u atletskoj disciplini „kolut očima“ svaki put kada čujem rečenicu „Nisam pročitao knjigu i/ili pogledao film/seriju XY koju svi hvale jer ne volim taj žanr“. Zamislite što sve propuštamo, koliko čarobnih filmskih scena i knjiških ulomaka, samo zato što sami sebi postavljamo restrikcije ili, još gore, poštujemo one koje nam nameću drugi. Što je najgore što se može dogoditi ako pružimo šansu žanru koji inače ne preferiramo? Možda nam se neće svidjeti. A možda će nam se otvoriti novi svjetovi i spoznaje, možda ćemo uživati u novim pričama i zaljubiti se u nove likove. Kada su u pitanju žanrovi, uvijek se isplati riskirati.

Vestern je jedan od onih žanrova koji se uporno spremaju u ladicu s oznakom „za dečke“. Priče su to o sukobima kauboja, revolveraša, Indijanaca i odmetnika koje se odvijaju u surovim pustinjskim i planinskim krajolicima, a najveću popularnost doživjele su šezdesetih godina prošlog stoljeća. Takozvanih kaubojskih filmova danas je znatno manje nego tada, no svako toliko netko pokuša oživjeti taj gotovo zaboravljeni žanr. Najnoviji takav pokušaj je Netflixova mini-serija „Godless“ čiji je tvorac Scott Frank, a producent Steven Soderbergh. Tropi i figure za kojima serija „Godless“ poseže baš su oni pravi vesternski, što je vidljivo i iz same premise. U središtu je priče odnos između ozloglašenog odmetnika Franka Griffina (Jack Daniels) i Roya Goodea (Jack O’Connell), člana njegove banditske skupine. Roy odluči napustiti bandu kada Frankovi postupci prijeđu njegovu osobnu granicu prihvatljivog (ne)moralnog ponašanja te uzima sa sobom plijen od posljednje pljačke. Ranjen u bijegu, Roy nailazi na farmu Alice Fletcher (Michelle Dockery), udovice koja ondje živi sa sinom i svekrvom, koja mu pruža utočište u zamjenu za pomoć u kroćenju konja (ovo nije metafora za nešto drugo, ne budite prosti). Nakon toga slijedi sve ono tipično za jedan dobar vestern: pucnjave, konji u galopu, revolveraški obračuni usred prašnjavih ulica, dvoboji između pravednika i odmetnika, itd.

Međutim, ova tradicionalna vesternska priča ipak dobiva svoj moderni zaokret jer obrađuje teme kao što su rasa, seksualna orijentacija i rodna ravnopravnost. Dok se u starim vesternima žene uglavnom javljaju samo u ulozi dama u nevolji, u seriji „Godless“ imamo čitav jedan gradić u kojem žive samo žene obudovjele nakon strašne rudarske nesreće u kojoj je poginula većina muškaraca. Ostalo je svega nekoliko staraca koji nisu bili sposobni za rad u rudniku, jedan šerif (Scoot McNairy) koji ostavlja dojam kukavice (iako to doista nije) jer zbog oslabljenog vida više nije ono što je nekad bio i njegov mladi zamjenik (Thomas Brodie-Sangster). Budući da njihovih muževa više nema, žene su morale figurativno i doslovno obući hlače i preuzeti stvari u svoje ruke kako bi gradić znakovitog imena La Belle opstao. A sada se ondje skriva i odbjegli Roy Goode, što ih dovodi u veliku opasnost od odmazde razbojnika koji ga traži.

Prekrasna zabava

U sedam epizoda doznajemo i kako se Goode pridružio Griffinovoj skupini, zašto je odlučio napustiti odmetnički život, zašto baš sada i zašto u džepu nosi godinama staro pismo koje nikada nije pročitao. Cijela ta priča s pismom možda zadaje i najveću emocionalnu pljusku gledateljima (right in the feels, što bi rekli na internetima) zato što shvaćamo da uzimamo zdravo za gotovo onu našu čarobnu sposobnost da dekodiramo hrpu naizgled besmislenih simbola i iz njih izvedemo nekakvo značenje. Sudbina brojnih književnih i filmskih likova ovisila je upravo o toj (ne)sposobnosti. Dovoljno je prisjetiti se Hanne Schmitz iz romana „Žena kojoj sam čitao“, tajne koju je čuvala i posljedica koje je to imalo na njezin život. Slična je priča i s glavnim junakom serije „Goodless“, čiji bi život sigurno izgledao posve drugačije da je prije saznao sadržaj tog pisma. Međutim, nikada nije kasno za to da postanemo čitači, što su svakako dokazali i Hanna i Roy. Potonji pristaje ostati na farmi i pomoći Alice, ali nakon što je večer prije promatrao kroz prozor udovicu kako uči svog sina čitati, zauzvrat traži još nešto. Kada na kraju svega Alice pronalazi komad papira na kojem je nevještim rukopisom napisana samo jedna kratka, ali snažna riječ (u engleskom dvije), i najsuzdržaniji gledatelji zasigurno će osjetiti da ih je nešto steglo oko srca, a oni nešto osjetljiviji vatreni štovatelji pisane riječi možda puste i koju suzicu. Tako sam bar čula, ne govorim iz iskustva. *nešto mi je upalo u oko*

Kao što to obično biva s dobrim serijama, i ovdje je glumačka ekipa obavila besprijekoran posao. Uloga antagonista Franka Griffina koji je ipak, pokazat će se, sposoban i za empatiju, izvrsno je sjela iskusnom Jeffu Danielsu. Michelle Dockery iz serije „Downton Abbey“ ostavila je batlere, damske haljine i profinjeni engleski naglasak daleko iza sebe i još jednom pokazala veliki glumački talent u ulozi žene koja je po svemu dijametralno suprotna od Lady Mary. Posebno zapinje za oko mladi engleski glumac Jack O'Connell u ulozi tajnovitog Roya Goodea, koji se na veliko platno probio u filmu „Nesalomljivi“ pod redateljskom palicom Angeline Jolie, a ovom ulogom definitivno poručio da je njegovo ime jedno od onih koje bismo trebali upamtiti. Nije naodmet napomenuti i da ima onu neku tomhardijevsku vibru. Naposljetku valja izdvojiti i izvanrednu Merritt Wever u ulozi šerifove sestre Mary Agnes, koja nakon tragične muževljeve smrti konačno pronalazi sebe i otvoreno dovodi u pitanje sve ondašnje konvencije i poimanja uloge žena u društvu. 

Prekrasni kadrovi prirode i životinja, živopisni i zanimljivi likovi, zabavne akcijske scene i uzbudljiva, na trenutke dirljiva priča doista čine ovu seriju vrijednom gledanja. Bilo bi šteta propustiti je zbog tamo nekakvih žanrovskih i inih predrasuda.