U svojoj knjizi Sovjetska civilizacija poznati disident Andrej Sinjavski prepričao je razgovor što ga je svojedobno vodio s kolegom iz Instituta za svjetsku književnost u Moskvi. Čovjek je bio nepartijac, pošten i pomalo liberalan. Potužio sam mu se, veli Sinjavski, da je vrlo teško živjeti u neslobodi i da se to loše odražava na stanje ruske i čak svjetske kulture. Razmišljao sam otprilike ovako: zar će se Sovjetski Savez raspasti ako naša vlada popusti na području kulture? Recimo, da dopusti apstraktno slikarstvo, tiska neobjavljeni Pasternakov roman, Rekvijem Ane Ahmatove i tako dalje. Ukratko, da malo olabavi na području umjetnosti i književnosti. Jer to će biti korisno i za rusku kulturu i za sovjetsku državu. Moj oponent je odgovorio ovako: da, naravno, zbog tih stranica država neće propasti. Međutim, vi ne razmišljate o tome kako će na to reagirati Poljska. Kakva veze s objavljivanjem Pasternaka u Moskvi ima Poljska? – začudio sam se. Ako mi ovdje, u centru, uzvratio je, popustimo na području kulture, onda će se u Poljskoj, gdje ima više slobode nego kod nas, dogoditi još veći pomaci u tom pravcu. Ako u Moskvi započne popuštanje, Poljska će se odvojiti od Istočnog bloka, od Sovjetskog Saveza. Pa neka se odvoji i živi kako hoće, uzvratio sam lakomisleno. Da, rekao je, ali će se odmah iza Poljske odvojiti Čehoslovačka a za Čehoslovačkom će se raspasti cijeli Istočni blok. Pa neka se raspadne, odgovorio sam, Rusiji će od toga biti samo lakše. No, rekao je čovjek, odmah iza Istočne Europe poželjet će se odvojiti Latvija, Litva i Estonija! Pa neka, ustrajavao sam. Čemu ta nasilna spajanja?! Ali onda će se iza baltičkih zemalja odvojiti Ukrajina i Kavkaz! Zbog vašeg bi Pasternaka propala cijela Rusija, Rusija koja je danas najveći imperij na svijetu!

Mlađim čitateljima ali i starijim ljubiteljima književnosti, pogotovo onima koji se nisu posebno bavili ruskom literaturom, riječi Andreja Sinjavskog mogu zvučati kao pretjerivanje i fantastika. Doktor Živago, hvaljeni roman i nezaboravni film s Omarom Sharifom i Julie Christie u glavnim ulogama, u percepciji publike žive kao romantični podsjetnik na vrijeme kad se o strahotama Staljinova režima nije znalo zapravo ništa. Boris Pasternak svoje je trenutke za pamćenje doživio baš u vrijeme uspona tog monstruoznog sustava. Nakon studija u Moskvi i Marburgu, naime, odustao je od karijere filozofa i počeo se kretati u književnim krugovima. Bio je tih predrevolucionarnih godina blizak futuristima a Vladimir Majakovski ga je posebno očarao, kao čovjek i kao umjetnik. Prve objavljene knjige bile su zbirke pjesama, kojima se nametnuo kao jedan od važnijih glasova ruskoga pjesništva. U porevolucionarnom pak razdoblju izdao je zbirke Sestra moja – život i Teme i varijacije s posve osamostaljenim lirskim subjektom, često nadahnutim prirodom, te roman u stihovima Spektorski, zatim poetski ciklus Uzvišena bolest, poeme Devetsto peta godina i Poručnik Šmit koji problematiziraju prvu rusku revoluciju i odnos intelektualaca prema povijesnim događajima. Krajem 20-ih i početkom 30-ih godina Pasternak je velika zvijezda, miljenik politike i oficijelne kritike. Aktivno je sudjelovao u radu Saveza pisaca SSSR i 1934. održao je govor na njegovu Prvom kongresu, dok je Nikolaj Buharin rekao da je Pasternak originalan, beskrajno dalek od šablona i otrcanosti, jedan od najvećih majstora stila te je pozvao kolege da ga proglase najboljim pjesnikom Sovjetskog Saveza.

Bilo je to teško doba, obilježeno obračunom s političkim neistomišljenicima i ograničavanjem umjetničkih sloboda. Tada je famozni socijalistički realizam nametnut kao jedina moguća umjetnička metoda, ali i kao državna ideologija. Pasternak očito nije imao pravi doticaj sa stvarnošću kad se u jednom trenutku obratio Staljinu s molbom da oslobodi iz zatvora muža i sina Ane Ahmatove. Posvetio je čak i dvije pjesme Voždu. No to mu nije pomoglo da zadrži simpatije kulturne (i političke) javnosti. Kritika i činovnici predbacivali su mu otuđenost od stvarnosti i svjetonazor koji ne odgovara aktualnom trenutku. Upućivali su ga na promjene koje su se dogodile u društvu i zahtijevali da se uklopi u socrealistički kanon. Međutim, on to nije prihvatio. Tih opasnih 30-ih godina prebacio se na prozu. Tada je objavljen autobiografski rad Zaštitna povelja. Izašlo je, doduše, i nekoliko zbirki pjesama, no one su uglavnom sadržavale stihove iz ranijih godina. Glavni izvor prihoda postalo mu je prevođenje. Prevodio je Shakespearea, Goethea i Schillera te gruzijske pjesnike, što ga je spasilo od progona. Poslije Drugog svjetskog rata Pasternak je objavljivao uglavnom prijevode, među kojima se isticao Goetheov Faust. Istodobno je počeo raditi na svojemu životnome djelu Doktor Živago.

Od negativnih reakcija do Nobela

Roman je pisao deset godina, do 1955. Dok ga je stvarao Pasternak je u svojoj kući organizirao čitanja za prijatelje i kolege. Ljudi su na djelo različito reagirali. Kornej Čukovski rekao je da su mnogi dijelovi izvrsni, osobito pasaži posvećeni djetinjstvu i prirodi, dok je ostalo prilično nesuvislo. Ana Ahmatova tekst je nazvala neprofesionalnim, kao da ga je pisao netko drugi, ali je za opise krajolika, kao i Čukovski, kazala da su izvanredni. Varlamu Šalamovu pak nije se sviđao jezik jer svi, po njegovu mišljenju, govore isto, radnici, seljaci i intelektualci. Bolje mišljenje o Doktoru Živagu nisu imali niti ruski pisci na Zapadu, koji su ga čitali kad je izašao kao knjiga. Tako je Vladimir Nabokov, primjerice, u pismu prijatelju Romanu Grinbergu pisao da je Pasternakovo djelo za njegov ukus nespretna i glupa knjiga, melodramatično smeće i povijesna krivotvorina. Pasternak je bio svjestan da će tiskanje Doktora Živaga u domovini biti nemoguća misija. Ipak, rukopis je ponudio na više strana ne gajeći previše nade da će netko možda „zagristi“. Posljednja nada, Konstantin Simonov, glavni urednik liberalnog časopisa „Novi mir“, također se izjasnio protiv objavljivanja. Na kraju je samo deset pjesama iz romana uspio ugurati u časopis „Znamja“ 1954.

Nekoliko godina kasnije rukopis je, zahvaljujući talijanskom slavistu Vittoriju Stradi, koji je posjetio Pasternaka („Vittorio, prenesite Feltrinelliju da želim objaviti roman pod svaku cijenu!“), dospio u ruke Giangiacoma Feltrinellija iz Milana, poznatog izdavača angažirane literature. Kako bi informacija bila potpuna, valja reći da je Doktora Živaga u Italiju prenio novinar Radio-Moskve Sergio D'Angelo. Kad se saznalo da se sprema tiskanje Pasternakova romana na Feltrinellija, negdašnjega partizana, pritisak su vršile i talijanska i sovjetska Komunistička partija. Roman je ipak izašao na ruskom jeziku 1957. godine, a Feltrinelli je isključen iz talijanske KP dok je novinar D'Angelo prognan iz Sovjetskog Saveza. Nakon talijanskog izdanja uslijedili su prijevodi u Nizozemskoj, Velikoj Britaniji, SAD-u i drugim zemljama. Veliki posao oko raspačavanja izdanja preuzela je CIA koja je knjige besplatno dijelila sovjetskim turistima na Svjetskoj izložbi u Bruxellesu i Festivalu mladeži i studenata u Beču. CIA je isto tako distribuirala knjige u sve socijalističke zemlje. Pokazalo se da je CIA-i, ali i drugim tajnim službama, Pasternakov roman poslužio kao oružje protiv komunizma. Sama CIA objavila je na svome sajtu 99 tajnih dokumenata vezanih za Doktora Živaga. Knjiga je zahvaljujući snažnoj promidžbi izazvala veliko zanimanje javnosti, posebno ruskih ljudi u inozemstvu, a Pasternak je postao najpoznatiji suvremeni ruski pisac.

Godine 1958. Borisu Pasternaku dodijeljena je Nobelova nagrada. U piščevoj domovini ta je čast shvaćena kao provokacija Amerike, kao još jedna „ofenziva“ u hladnome ratu Istoka i Zapada, iako je obrazloženje Nobelova komiteta glasilo da se nagrada dodjeljuje „za značajna dostignuća u suvremenoj ruskoj poeziji kao i za nastavak tradicije velikog ruskog epskog romana“. Prezidij Centralnog komiteta Komunističke partije Sovjetskog Saveza donio je rezoluciju O klevetničkom romanu Borisa Pasternaka. Na pisca su se obrušili svi, političari, činovnici, književnici i obični ljudi. Najglasniji su, po običaju, bili ugledni intelektualci. Radnici su organizirali mitinge protiv autora Doktora Živaga, Pasternaka su osuđivali na fakultetima, u ustanovama u kulturi i umjetničkim organizacijama. Branio ga nije nitko, barem ne javno. Savez pisaca isključio ga iz svojih redova, a onda i zatražio da ga se protjera iz zemlje te oduzme sovjetsko državljanstvo. Pod velikim pritiskom javnosti Pasternak je pokleknuo odbivši priznanje s porukom da ga ne može primiti „zbog značenja nagrade u društvu kojemu pripada“, naglašujući pritom da njegovo odbijanje ne treba shvatiti kao uvredu. U proljeće 1960. Boris Pasternak je umro od raka u dobi od 70 godina. Da su okolnosti bile drukčije sigurno bi poživio dulje. No bolest, javni progoni i osude učinili su svoje.

"Tamizdati"

Koliko god bile strašne reakcije na Doktora Živaga, Boris Pasternak nikad nije bio izbrisan iz službene sovjetske memorije. Njegovo ime nalazilo se u enciklopedijama i priručnicima, o njegovoj su se poeziji pisali kritički prikazi, jedino se roman nije spominjao. Poznato je da je u Sovjetskom Savezu stotine i stotine pisaca glavom platilo neprihvaćanje revolucije i njenih „tekovina“. Stradala su, sjetimo se, velika imena poput Osipa Mandeljštama, Isaka Babelja, Nikolaja Gumiljova, Borisa Piljnjaka i Daniila Harmsa. Za Pasternaka se može reći da je doista imao puno sreće jer ne samo da je ostao u književnom životu Sovjetskog Saveza, nego je i cijelo vrijeme primao honorare za svoja djela. U domovini su mu plaćali za objavljene pjesme i prijevode, a iz inozemstva je dobivao novac za Doktora Živaga. Vlasti, dakako, nisu s odobravanjem gledale ruskojezična izdanja objavljena na Zapadu, tzv. tamizdat (izdana tamo, tj. na Zapadu) ali nisu ni sankcionirale „prekršitelje“. Računali su, naime, da će na taj način odvratiti sovjetske čitatelje od zabranjenih knjiga. No nepoćudna su djela nelegalnim kanalima našla put do čitatelja u obliku rukopisa.

Samizdat je 60-ih i 70-ih godina bio toliko popularan u sovjetskoj (sub)kulturi da su ljudi prepisivali i djela Tolstoja, Dostojevskog i drugih klasika samo da osjete čari „zabranjenog voća“. Početkom perestrojke, 80-ih godina, samizdat je polako počeo gubiti dah, a vlast je masovno amnestirala autore i osuđene knjige. Među prvima kojima je posthumno ispravljena nepravda našao se Boris Pasternak. Godine 1987. ukinuta je odluka o njegovu isključenju iz Saveza pisaca, a već godinu dana kasnije kultni časopis „Novi mir“ objavio je integralni tekst Doktora Živaga. Iste godine piščevi nasljednici dobili su diplomu Nobelove nagrade a 1989. i medalju. E, onda se stvarno raspao Sovjetski Savez! Dogodilo se to 1991. godine i ruska je kultura dobila nove sadržaje i formu. Doktor Živago tiskan je u brojnim izdanjima kao samostalna knjiga ali i kao dio piščevih sabranih i odabranih djela. Roman je četiri puta ekraniziran: 1959. u Brazilu, 1965. u Americi, 2002. u Velikoj Britaniji i 2005. u Rusiji. Najpoznatiji ekranizaciju potpisuje David Lean s Omarom Sharifom i Julie Christie u glavnim ulogama. Film je 1965. dobio pet Oscara. Na kazališnim je daskama Doktor Živago igran u šest kazališta, i to pet ruskih i jednom australskom. Snimljeno je i više dokumentarnih filmova te objavljeno nekoliko knjiga memoara koje se bave sudbinom Pasternakova romana.

Na hrvatskom je Doktor Živago izašao 2006. godine. Kasno pojavljivanje prijevoda romana može se tumačiti okolnošću da je u bivšoj jugoslavenskoj državi bilo dostupno više izdanja na srpskom jeziku, koji se službeno koristio zajedno s hrvatskim. Ali se zato o Živagu dosta pisalo u hrvatskim novinama i časopisima 60-ih godina, npr. u „Republici“, „Književniku“, „15 dana“, „Razlogu“, „Telegramu“, „Mogućnostima“ ali i u drugoj, manje važnoj periodici.

Na kraju valja reći da Doktor Živago uopće nije politički roman. To je svojevrsna piščeva autobiografija u kojoj je prikazana panorama života ruske inteligencije od početka XX. stoljeća do Drugog svjetskog rata. Nezgoda je u tome što je u „kadar“ upalo mnogo slika i događaja koji se nisu uklapali u socrealističku sliku svijeta i ideološki okvir novoga društva.