Dnevnik je jedan od najstarijih književnih žanrova. Pojavio se kad i pismenost a njegova forma i funkcija mijenjale  su se u skladu s vremenom, običajima i kulturom. Bez obzira čemu služio, bilježenju iskustava hodočašća, važnih povijesnih događaja, ratnih akcija ili spremanju tajni djevojačkih srdaca, dnevnik je sve do posljednjih desetljeća prošloga stoljeća zadržao nešto sa čime je i počeo figurirati u književnosti a to je rubna pozicija.  

Stotinama godina dnevnik je pismenim ljudima služio kao pomoć i podsjetnik na neke  veće i kompleksnije teme, bio im je svojevrsni vodič kroz pamćenje. Čitatelji pak nisu bili skloni „naličju“ djela omiljenih autora, tj. bilješkama o stvaranju romana i pjesama, dok je za povjesničare dnevnički materijal bio nepouzdan, pa čak i neozbiljan izvor spoznaja o vremenu. Jedino su književni kritičari u dnevnicima tražili sočne detalje iz života pisaca koji bi se mogli povezati s njegovim djelom i likovima.

Dnevnici su, naposljetku, kao nijedan drugi literarni žanr, u očima čitatelja doživjeli čudesnu transformaciju.

Samostalno obrazovanje

Dragojla Jarnevićeva (Karlovac  1812 -  Karlovac, 1875) hrvatska je književnica koju je u pravom trenutku proslavio Dnevnik. Rođena u dobrostojećoj trgovačkoj obitelji koja je, međutim, nakon očeve smrti počela propadati. Dragojla je tada imala sedam godina.  Majka, udovica od 35 godina, nije imala smisla za vođenje kućanstva nego se radije zabavljala s mlađahnim podstanarima. Braća Vatroslav i Josip te sestre Bogumila, Ljuboslava i Veronika isto su tako voljeli zabave i užitke pa Dragojla nije imala podršku obitelji u učenju i ljubavi prema knjizi. I ne samo da nije imala podršku nego je i bila stalna meta zadirkivanja i vrijeđanja. Obitelj ju je silom htjela udati i tako je se riješiti.

Obitelj ju je silom htjela udati i tako je se riješiti.

Nakon završene pučke škole Jarnevićeva je za život zarađivala šivanjem. Neko vrijeme radila je kao i kao dadilja u Grazu, Trstu i Veneciji, a poslije, po povratku u domovinu obavljala je razne, uglavnom pomoćne poslove oko kuće, a u zrelim je pak godinama djelovala kao pedagog te je potkraj života na stručnom planu stekla i neprijeporan autoritet. Sama se obrazovala, posuđujući literaturu od prijatelja i znanaca te učeći od velikih majstora riječi. U književne vode uplovila je krajem 30-ih godina i to domoljubnim pjesmama tiskanim u časopisu „Danica“. Riječ je o lirici nastaloj u preporoditeljskom oduševljenju, bez posebne umjetničke vrijednosti.

Ipak, neku korist je imala od tih pjesmica; upoznala je istaknute javne osobe, književnike, urednike i učitelje, od kojih je najznačajniji bio pjesnik Ivan Trnski. Trnski je bio, doduše, osrednji pjesnik no fascinirao ju je kao romantični junak iz mladenačke  lektire, kao nježna dušica i vatreni domoljub. S njim je Dragojla ostala cijeli život u snažnoj emotivnoj vezi i do zadnjeg se trenutka nadala da će je oženiti. Ivan Trnski ju je izravno ili neizravno motivirao za ozbiljno bavljenje književnim radom, međutim niti proza, kojoj se kasnije posvetila, nije se baš isticala nekom kvalitetom.

Dnevnik za olakšanje duše

Izuzetak je roman Dva pira (1864), jedan je od prvih, po mišljenju kritike, izvornih i zaokruženih romana novije hrvatske književnosti. Paralelno s poezijom i prozom Dragojla je Jarnević pisala i dnevnik: započela ga je na njemačkom 1833. a zatim ga je sve do 1874. pisala na hrvatskom, s time da je kasnije njemačke stranice prevela na hrvatski. To grandiozno djelo na kraju je ispao njen opus magnum, velika knjiga o ljudima i vremenu 19. stoljeća.

Pišući o svijetu u kojemu živi, Jarnevićeva je računala na čitatelja, ali posthumno.

Dnevničke je bilješke Jarnevićeva u početku vodila  vjerojatno s nakanom da „olakša dušu“, da s nekime (nečime) podijeli opterećujuće teme ali i da zapiše važne spoznaje, događaje i pokoju novu hrvatsku riječ. Zato su te prve stranice, prevedene s njemačkog, nespretne, nerazumljive i često naivne. Kasnije hrvatski jezik postaje sve slobodniji i maštovitiji, ne bavi se samo autoričinim osjećajima i svakodnevnim poslovima, nego i osmišljuje, modelira život iz kojega crpe građu. Dnevnik, naime, postaje „velika knjiga“ u koju je spremila sve vrijedne stvari koje je otkrila učeći.

Pišući o svijetu u kojemu živi, Jarnevićeva je računala na čitatelja, ali posthumno (o tome svjedoči autoričin predgovor, u kojem izrijekom navodi korisnike i svrhu svojih dnevničkih bilježenja). Tamo ističe:

U oporuci pak, napisanoj 1873. godine, kaže ovako:

Početkom prošloga stoljeća, kad su počela čitanja Dragojlina opusa magnuma, prve reakcije bile su razočaravajuće. Nikola Andrić napisao je da se „njena duševna snaga isisavala vječnim bojem između razigrane strasti i razboritosti hladnog uma, pa je cijeli život provodila u borbi i nekoj neodređenoj bojazni za neizvjesnu budućnost“. Milan je pak Marjanović nakon prelistavanja Dragojlinih dnevničkih zabilješki uskliknuo: „Eto iskustva dobrovoljne usidjelice! Eto gradiva za psihologe, za fiziologe i pedagoge! Jarnevićka nam ovdje podaje tipičan problem u cieloj njegovoj dubini i svestranosti, problem čovječanski, problem odgoja i duše djevojačke, problem djevičanstva, problem ljubavi, strasti, jednom rječju svega onoga što se javlja u ženskoj mladoj duši“.

Projekt u krivom pravcu

Svojedobno popularna spisateljica Adela Milčinović upotrijebila je dnevničke zapise kao građu za „životopisnu studiju“ pod naslovom Dragojla Jarnevićeva držeći se pritom stavova i mišljenja svojih prethodnika koji su karlovačku autoricu doživjeli kao plahu i nesigurnu provincijalku koja se pred životnim izazovima sklanjala u područje mašte, snova i halucinacija.

Možda najveću „zaslugu“ za ravnodušnost spram Dragolina Dnevnika  ima izbor iz spisateljičine dnevničke građe pod naslovom Dnevnik jedne žene, koji je krajem 50-ih godina priredio i jezički „umio“ publicist Stanko Dvoržak, srednjoškolski profesor usredotočen na karlovačke teme. S obzirom da je rukopis tolika desetljeća bio izvan interesa istraživača, Dvoržak je vjerojatno želio skrenuti pozornost javnosti na pojavu Karlovčanke Dragojle Jarnević i njenog mjesta u hrvatskoj preporodnoj književnosti, a zapisi su trebali pokazati koliko je bilo teško i komplicirano baviti se literarnim radom daleko od razvijenih kulturnih centara, u sredini koja nije imala razumijevanja za intelektualce i njihove napore oko prosvjećivanja stanovništva i odgoja na zasadama aktualnih europskih praksi. I, dakako, pritom biti žena.

Originalni Dragojlin jezik pritom je „preveo“ u hrvatsko-srpski koji je u njegovo vrijeme bio u upotrebi i tako uništio najvredniji sloj ove osebujne tvorevine.

Stoga je odabrao niz dnevničkih ulomaka, vjerojatno najdosadnijih u cijelome manuskriptu, koji dotiču atmosferu javnih događanja u Karlovcu, prirodne ljepote jaskanskoga kraja te društvene običaje sredine XIX. stoljeća. Originalni Dragojlin jezik pritom je „preveo“ u hrvatsko-srpski koji je u njegovo vrijeme bio u upotrebi i tako uništio najvredniji sloj ove osebujne tvorevine.

Dnevnik jedne žene bio je, na žalost, nekoliko desetljeća „prozor u svijet“ Dragojlina pisanja, obrazac mišljenja, stvaranja i socijalnog pozicioniranja. Privatni intelektualni posjed i neobvezatna zapažanja o stvarima u bliskoj okolini. Prve profesionalne čitatelje Dnevnika vjerojatno su odbile nespretne i mjestimice posve nerazumljive prve stranice, na kojima je vježbala hrvatski jezik i tužila se na ukućane koji je zlostavljaju. Uzme li se u obzir da dnevničke bilježnice sadrže više od tisuću listova, strah od trivijalnosti i dosade bio je donekle shvatljiv.

Mene su, međutim, privukli upravo ti neuspjeli pokušaji afirmacije jedne od rijetkih spisateljica hrvatskog preporodnog i postpreporodnog doba. Uzela sam dnevničke bilježnice i počela  dešifrirati zapise. Posao je bio vrlo zahtjevan i dugotrajan a na kraju niti jedan izdavač to nije htio tiskati. Jedni su se opravdavali opširnošću rukopisa, drugi nezanimljivošću i trivijalnošću da bi ga na kraju uzela Matica hrvatska iz Karlovca i objavila 2000. godine. Debela knjiga Dragojlinih arhiviranja vremena i ljudi naposljetku je dobila nagradu J.J. Strossmayer za izdavački pothvat godine i, što je još važnije, pokazala se kao dragocjen izvor za brojna istraživanja.

Dnevnik kao visoka književnost

Dnevnik kao žanr dugo je guran u sferu autorove intime i držao se ukrasom ozbiljna pisanja. Tek posljednjih desetljeća prošloga stoljeća kanoniziran je kao žanr „visoke“ književnosti i postavljen na odgovarajuće mjesto u sustavu literarnih vrsta i formi s potrebnom terminološkom i pojmovnom podrškom. Osamdesete su godine obogatile našu kritičku misao brojnim radovima o maloj i velikoj literaturi, proširenim medijima, feminizmu, javnom i privatnom prostoru pisanja, društvenim manjinama i slično.

Tek posljednjih desetljeća prošloga stoljeća kanoniziran je kao žanr „visoke“ književnosti i postavljen na odgovarajuće mjesto u sustavu literarnih vrsta i formi.

U tom je kontekstu osobito važno etabliranje ženskoga glasa kao relevantnoga subjekta povijesnog i umjetničkog procesa. Danas su radovi znanstvenica poput Lidije Sklevicky, Rade Iveković, Ingrid Šafranek, Ljiljane Ine Gjurgjan, Mirne Velčić i drugih, jednako istaknutih žena, temelj i polazište svakog istraživanja o fluidnim formama, fenomenu drugog i drugosti, novim narativnim strategijama i tako dalje. Ovo bi otprilike bila platforma su koje su usmjereni novi pogledi na ulogu i mjesto Dragojle Jarnević u hrvatskoj kulturi te posebno tumačenja Dnevnika kao književnog djela a ne kućne razbibrige.

Velike zasluge i otkrića u tom poslu pripisujem Divni Zečević i Dunji Detoni Dujmić, potom Andrei Zlatar, Kristianu Novaku, Krešimiru Nemecu, Jasenki Kodrnji i Heleni Sablić Tomić. Popis, dakako, nije konačan jer su Dnevnik kao predmet istraživanja uzeli i neki teoretičari sa sveučilišta u Francuskoj, Austriji, Češkoj i Poljskoj.