Sjećam se kad je na jednom SFeraKonu kasnih osamdesetih gostovao neki američki fan. Ni pisac, ni profesionalac, tek čitatelj SF-a naoružan anegdotama i tračevima o američkom fandomu. Punoj koncertnoj dvorani u Ivanićgradskoj (znatno manjoj, da se razumijemo, od koncertnih dvorana na koje ste pomislili) pričao je taj gospodin, koji se u Jugoslaviji zatekao po diplomatskom ili trgovačkom zadatku, a na SFeraKon dolutao tajanstvenim putima fanovskim, puna dva sata, do te mjere ponesen zatravljenom pažnjom slušatelja da nije ni primijetio kad se pretkraj dvosata počeo ponavljati.

Poslije ga se moglo vidjeti u hodniku, s plastičnom čašom točena piva, poput kakve rock-zvijezde – omanje, okruglaste, proćelave rock-zvijezde – okružena klincima koji su brusili svoj engleski ispitujući ga o svijetu kojem su željeli pripadati. Tad sam i sam bio takav klinac, a danas se Amerikančeva imena i ne sjećam...

Godine entuzijazma

Ta vjera u bolji svijet iza ugla podebljala se dolaskom interneta. Odjednom je sve bilo, recimo to tako, nadohvat ruke – jest, trebalo je fićukati da se spojiš na mrežu, a dok bi se neki ASCII art učitao, komotno je bilo vremena za veliku nuždu s čitanjem – i ja sam žedno zgrtao dotad nedostupne trivije među kojima su se isticala bogatstva fanovskog folklora. Ako se nisu pokvarili, negdje u dubinama računala još mi čuče fajlovi poskidani s njuzgrupa, uključujući nikad pročitani "Začarani geštetner" ("Enchanted Duplicator"), romansiranu pripovijest o ranim danima fandoma, kao i rječnici fanovskog govora i termina.

Jao, rječnici! Kao i sva druga pravila koja volim usvojiti kako bih znao kad ih kršim, rječnici su divote jedne, mape mozgova koji su ih stvorili. Iz fandomskog sam tako odmah usvojio podjelu na fanove i "mundanes" (svjetovnjake, civile, laike), želio sam biti "Joe Pro" (fan koji se prometnuo u profesionalca), a najprivlačniji i najzagonetniji su bili akronimi. FIAWOL i FIJAGH su, tako, označavali dva oprečna pristupa fandomu: Fandom Is A Way Of Life ("fandom je način života") i Fandom Is Just A Goddamn Hobby ("fandom je tek prokleti hobi"), koja su se razlikovala stupnjem zadrtosti (jer čim si u fandomu, malo zadrt moraš biti). Na koncu, bio je tu i GAFIA.

Nikad nisam mislio da ću postati GAFIA, ali valjda je to kao i sa svime u što se kuneš da te ne privlači i da ne bi nikad – neka klica u tebi buja, ne bi je se samo tako grozio, samo tako gazio.

Želja za odmakom

Biti GAFIA – što je pokrata od Get Away From It All ("maknuti se od svega", "pustit sve to proć") – činilo mi se tih dana najvećim mogućim žigom srama. Odustati se nije smjelo, ni moglo. Nije dolazilo ni odlazilo iz obzira. Bez znanstvene fantastike koju se čita, piše i živi, ja ne bih, vjerovao sam, više bio ja. Ali vrijeme gnječi sve, pogotovo ako mu pomognemo. A ja sam mu usrdno pomagao forsirajući, kako je lijepo opisano u prošlim nastavcima, vizije profesionalnog pisanja i nakladništva temeljene na mutnim pojmovima o tome kako to izgleda negdje vani. Drugim riječima, gradio sam kuću od krova, što ne uspijeva uvijek čak ni u znanstvenoj fantastici.

(Detalji tog procesa bolno su razvidni u kolumnama, uvodnicima i blog postovima koje sam tih godina sklapao te koje je lako, premda ne i poželjno, pronaći. Ovdje bih vas želio poštedjeti te agonije, ma kako lijepo katkad bila sročena, pa samo ukratko: imate li jasnu viziju kako bi vam ljubavni trud trebao biti uzvraćen, izgledno je da će biti uzaludan. Slijedi vam razočaranje, razočaranje, još malo razočaranja i na koncu razočaranje.)

Nakon dvadesetak godina u fandomu i desetak u prodomu, zaželio sam se odmoriti, ali teško je odustati od nečega što si započeo, pogotovo ako nisi sam u tome, pa sam ustrajao još par godina. Oko 2010. mi se prepunila kapa nastojanjima da hrvatski SF učinim isplativijim, čitanijim ili makar kulturno vidljivijim – štono bi Ursula K. rekla "pokušavao je približiti dva svijeta kojima nije pripadao" – i čvrsto sam odlučio da odlazim, samo da bi mi, u najboljoj namjeri, podmetnuli kajlu predloživši me za počasnog gosta europske konvencije, Eurocona, koja se 2012. trebala održati u Zagrebu. Prihvatio sam, djelovalo je kao dužnost, i nekako izdurao još te dvije godine. Ne znam kakav sam dojam ostavio na Euroconu, ali znam da sam želio biti bilo gdje drugdje, samo ne ondje. Svijet koji nam je tom zgodom došao u posjet bio je onaj daleki svijet koji sam nekoć sanjao, ali koji, viđen izbliza, nije bio ništa bolji od našega. Isti humor, ista neprilagođenost, iste zadjevice... bijega nije bilo, pa sam, dakako, odlučio pobjeći. Istoga časa kad je dužnost bila obavljena, raskinuo sam sve i prestao se pojavljivati na tjednim sastancima, na SFeraKonima, igdje. U manjoj sam se mjeri i dalje bavio nakladništvom, ali što se fandoma tiče, nedvojbeno sam bio GAFIA.

SF gnjavaža

Prestao sam i čitati znanstvenu fantastiku. S jedne strane, to je prirodan razvoj stvari; američki fandom čak ima istinom ovijenu šalu kako je SF fan "onaj koji se druži s ljudima koji su, kao i on, nekad čitali znanstvenu fantastiku". S druge strane, znanstvena me fantastika opako počela gnjaviti: knjige su debljale i debljale, dok su idejno tanjile (što se nekad zvalo "kreativnim bankrotom", sad je "brižna svjetogradnja"), a onoga časa kad je Hollywood nabudžio svoje makine do te mjere da je svaki spektakl postao SF, krenulo je otkrivanje tople vode, zapleta i ideja viđenih prije trideset, pedeset ili sedamdeset godina, ulaštenih, izvlaštenih i često upropaštenih.

(Nisam prestao pisati znanstvenu fantastiku. Tu nema pomoći: njezin mi je abecedarij oblikovao sinaptičke šorove, pa se dade reći kako svaka moja proza vrvi alienima, ma kako se trudili izgledati poput običnih ljudi. Što ja, uostalom, znam o običnim ljudima? Odrastao sam izvan njihova planeta.)

A što sam naučio kao GAFIA, lutajući od vrata do vrata, zavirujući ali ne ulazeći? Ništa što nisam već znao, bojim se. Izvan fandoma bio je opet samo fandom, malo veći, s malo drukčijim jezikom i vrijednostima, ali ne bitno različit. Fandom je ozbiljna književnost, opijena važnošću slavne tradicije kad nije opijena čime konkretnijim, i nezdravo politična. Fandom je nacionalna kultura, a fanzin svaki časopis prepušten pojedinom tovaru koji si utvara cilj, dok ne lipše. Akademska je zajednica fandom koji je izgubio počelo, svaka religija spremna zakrviti se oko knjiga koje je nekad čitala je fandom, politika je fandom u kojem je svatko fan isključivo samoga sebe. Ne postoji bolji svijet iza ugla. Ne postoje ni uglovi jer je svijet okrugao. Uspiješ li oko stola (okruglog ili uglatog) okupiti tucet ljudi s kojima ćeš se nasmijati i koji ti neće prerezati grlo, već si puno napravio. Izgleda kao ništa, ali je puno.

Zamračio sam. Predahnimo uz pripovijetku:

SVEMIR I CELIMETAR

Nakon što se eon ili dva bavio poslom što ga je naslijedio od svoga oca, koji ga je naslijedio od svoga oca i tako dalje, uz i niz eone, celimetar je došao reći Svemiru da ga je premjerio.

"Nije moguće", zaprepastio se Svemir. "Ta ja sam beskrajan!"

"Nekad bilo, sad se spominjalo", nacerio se celimetar. "Konačno si konačan."

"Ne, nemoguće", nije se Svemir dao. "Nešto si previdio. Nagle magline? Fraktalne grebene?"

"Kote 1623-MHM-5497#zt do 8667#af i kota 445692*53-OSMO-99", odrecitira celimetar.

"Zanosne prečace?"

"Kota 28(a)961184279-LOL-29pr606", celimetar ni u bilješke nije morao gledati.

"Zvjezdorodilište?"

"33378-PL-411/998 od nula do beskraj."

"Zaboravljeni zahod?"

"5127964-OO-338-ČČ-41."

"Jao", uhvati se Svemir za rubne kote, "premjeren sam!"

"Nego što nego jesi", šepirio se celimetar. "Kakav je osjećaj kad te netko svede na pravu mjeru?"

"I nije baš lijep. Sav sam si, ne znam, bijedan i nevažan. Znaš i sam."

"Zašto bih znao?" namršti se celimetar koji se osjećao svakako, samo ne bijednim i nevažnim.

"A kako ne bi znao! Do jučer si još bio celimetar neizmjernog svemira, a danas si celimetar premjerenog."

"Celimetar koji te premjerio! Prvi celimetar kojem je to uspjelo!"

"Prvi celimetar kojem je uspjelo ostati bez posla, hoćeš reći? Najglupaviji od svih celimetara! Misliš da me tvoj otac ili otac oca tvoga oca nisu mogli premjeriti, da su baš htjeli? I što bi onda radili? Djecu, možda? Gomilice malih, glupih, besposlenih celimetara?"

Celimetar otvori usta iz kojih ništa nije izlazilo, pa ih po nekom vremenu zatvori. Razmišljao je svesrdno.

"A možda..." reče.

"Da?" nadigne Svemir obrvu.

"Kad bi se rezultati mjerenja možda negdje zagubili?"

"Divna ideja!" razveseli se Svemir. "Znam baš pravo mjesto, gdje ih nitko nikad neće naći!"

"Kotu 2706882-BKR-11-Y-48921?"

Svemir ga ružno pogleda, a celimetar se hitro pokrije znatnim ušima, koje je također naslijedio od oca.

"Kao da ništa nisam rekao", zabrza vireći ispod ušne školjke. Za svaki slučaj doda: "Vaše beskonačje."

***

Biti GAFIA je kao biti parija kojeg vole svi, samo ne on sam. Biti GAFIA je kao biti čuvar praznog zatvora koji ga se boji napustiti jer bez uznika zatvor može postojati, ali bez čuvara teško. Biti GAFIA je solipsističko iskustvo par excellence: sam se razapinješ, iako si zaboravio zašto. Spasit ćeš se, ako ti ne bude spasa.

Predugo volim znanstvenu fantastiku da bih je se odrekao, iako se može reći da ovaj koji sam sada nije onaj koji ju je zavolio niti je ona ta koju sam zavolio. Volimo se iz navike, iz utjehe, iz potrebe, jer ne znamo drukčije. Gledamo se kako propadamo, mijenjamo, napredujemo. Predugo živimo. Tko će umrijeti prvi? Koja je varijanta poželjnija?

Pranje kupaonice

Nakon velike stanke, ponovo pokušavam čitati SF. Klasike. Zaostatke. Nove zvijezde. Ne ide mi baš. Nestrpljiv sam, previše znam, teško me zabaviti. Čitanje shvaćeno kao posao pojelo je zadovoljstvo čitanja. Lakše je čitati velike mrtve klasike, u njima se zatekne motiv da ih pojuriš blok ili dva. Još lakše esejistiku od koje se ne nadaš ljubavi, samo činjenicama.

Nisam prestao pisati, ali pisanje se pretvorilo u mučenje. Ovaj komad teksta pred vama, recimo, žilavim već tjedan dana. Sve bih činio radije nego da tipkam, čak bih i kupaonicu oprao (premda: nisam). Da nije netko već rekao kako je "pisac onaj kojemu pisanje ide teže nego drugima", ja bih.

GAFIA. Get Away From It All. Makni se od svega. Naglasak je na "svega". Pusti svijet, pusti ljude, pusti ljubav, pusti zanos, ideje, ciljeve, planove, snove. Budi auštajger, be a bum. Pusti sve. Ako možeš.

A ako ne možeš?

Vrati se? (Ne mogu! Na staro nema povratka!) Pokušaj nešto drugo? (Jesam! Sve je isto, kažem ti, posve isto!) Vrati se? (Ne mogu! Prezrijet ću se!) Napiši tekst, možda ti pomogne da sagledaš situaciju u perspektivi? (Tjedan dana ga pišem i nikamo me nije doveo! Cijelu ovu seriju pišem da se oprostim od znanstvene fantastike, a sve više uviđam da ona meni neće nikad oprostiti!) Vrati se? (Ne mogu! Mrzit ću je!) Ubij se? (Jesam već, kad sam otišao. I svaki dan ponovo.) Vrati se? (Ne mogu. Što će joj mrtvac?) Ubij nju? (Ne mogu. Slab sam. Preslab.) Vrati se...

Ne mogu.

Nikad nisam otišao.

---