Kad sam planirao (čuj ga: planirao!) ovaj naniz tekstova, zamislio sam da "Pisac" bude njegov središnji, četvrti, dio. Jer pisac, kao, jesam. No, ujedno sam se želio držati nekakve kronologije koja kaže da sam se autao kao pisac prije nego što sam to učinio kao fan, te je središnje mjesto time pripalo fanovštini. Ako sam ikad bio pravi fan, o čemu dvojim. No, krenimo redom, kakvim takvim.

"Fan" je anglosaska tvorenica nastala, kažu, kraćenjem riječi "fanatik". Stoga se primjenjuje na svakog zaluđenika koji nekom nevažnom interesu (najčešće iz domene sporta ili zabave) pridaje važnost veću od života. "Fandom" je, onda, riječ za nakupinu ili djelatnosti takvih zaluđenika, tvorena poput sličnih riječi (kingdom, stardom, boredom). Prvi su dom fandoma Sjedinjene Države (iako sherlockovci nešto malo kmeče o svom prioritetu), a prvi fandom s klubovima i zborovanjima (tzv. konvencijama) bio je baš onaj znanstvenofantastični.

Neuklopljenost

Sirius, časopis o kojem sam već pričao, od ranih je dana pisao o jugoslavenskom fandomu. Kako i ne bi, kad su među pokretačima bili članovi zagrebačkoga društva za znanstvenu fantastiku SFera, utemeljenog iste godine. Fandom je, kako domaći tako i ćaća-američki, na stranicama Siriusa redom bio opisivan kao pozitivna pojava, iako je to katkad tražilo zanimljiva salta logike. Sjećam se nekog uvodnika koji je znanstvenu fantastiku branio od stvarnih ili zamišljenih optužbi za prozapadna nagnuća navodeći anketu (moguće onu časopisa Locus) po kojoj je većina čitatelja SF-a lijevije političke orijentacije od prosjeka populacije. Podatak je vjerojatno bio točan, za SAD, ali ne bih se baš kladio da je jednaka situacija bila u nominalno socijalističkoj Jugoslaviji. Prije će biti da zaluđenici, koji takvima postaju uslijed osjećaja nepripadanja, naginju uvijek na suprotnu stranu od svoje okoline.

Nikad nisam, a ne bih znao ni kako, raščlanjivao ima li moja sklonost znanstvenoj fantastici veze s neuklopljenošću. Istina je da sam najviše prijatelja imao i najviše iz kuće izlazio igrati se u nižim razredima osnovne. Nakon preseljenja oboje se prorijedilo, a u srednjoj svelo na ljude koji su sjedili u klupama oko mene ili se istim autobusom vozili kući. Istovremeno sam se sve više bavio indirektnom komunikacijom sa svijetom oko sebe – izdavao sam obiteljske i razredne novine, a u srednjoj intenzivno crtao stripove – i snosio dobar dio krivice za prekid kontakta s onima koje više nisam svakodnevno viđao. Ljudi se gube, knjige ostaju. Ili tako nekako.

Ne poričem, međutim, da me fandom privlačio. No, nisam se želio samo tako pojaviti na SFerinim vratima u dalekoj i nepoznatoj mi gradskoj četvrti i ondje, nedajbože, sresti imena o kojima sam sa strahopoštovanjem čitao u Siriusu. Prvo sam morao postati netko, te sam u to ime učestao slanje priča Siriusu, gdje je prva objavljena valjda dan nakon što sam otišao na služenje vojnoga roka. Vojska me malo opustila po pitanju dalekih i nepoznatih četvrti, pa sam dopust iskoristio za posjet Ballconu (europskoj konvenciji koja se te godine održala u Zagrebu, u poznatom mi Studentskom centru) gdje sam domaće i strane veličine vidio kako se šepire ili prepiru te gdje sam, što je možda još bitnije, upoznao prve fanove svojih godina, Gorana Konvičnog i Damira Starešinića, s kojima sam onda po svršetku programa, na ulici, zaglavio raspravljajući o nečemu čega se više ne sjećam, ali sam siguran da je bilo užasno bitno.

Nakon još jedne objavljene priče i još jedne konvencije – redovitog godišnjeg SFeraKona u onom opskurnom kvartu, kamo me odveo jedan Stevo kojega je poslije rat preimenovao u Stjepana – skupio sam dovoljno hrabrosti da se učlanim u SFeru i pojavim na redovitu tjednom sastanku. Idućih dvadeset i pet godina ti su sastanci bili okosnica svih mojih rasporeda.

Svi ti dragi l(j)udi...

Ali taj prvi put... Sobičak, možda tri sa tri, nakrcan i zadimljen (u tim stoljećima još se pušilo), iz kojeg se ljudi prelijevaju u hodnik i dvorište i jedni preko drugih razgovaraju o svačemu, samo ne o znanstvenoj fantastici. Ni traga uzvišenosti ili dnevnom redu, a svrha se nazirala tek povremeno kroz spominjanje kartoteke filmova ili kakve druge sporotečne aktivnosti. Nikoga, naravno, nije boljela briga tko sam ni jesam li nešto objavio ili nisam. Bio sam ondje, pa sam bio jedan od njih. Razočaranje je bilo samo trenutačno. Već idućeg trenutka SFera mi je postala dom.

Ondje sam upoznao Ivicu Posavca, mog prvog predsjednika s kojim sam poslije uspoređivao sve predsjednike, klupske ili državne, na njihovu štetu; Krstu "Friendly Aliena" Mažuranića, veliku facu koja mi je odmah rekla da smo "ovdje svi na ti"; mladog i drčnog Igora Kordeja; Hrvoja Prćića i Darija Đokića, urednika i recenzenta Siriusa, očovječene time što su ih vršnjaci ružili; Davorina Horaka koji je bio još klinjo, iako vrlo ozbiljan; te, naravno, Tatjanu Jambrišak, bez koje ne bi bilo idućeg nastavka ovih tekstova, moje karijere, a vjerojatno ni mene ovakvoga kakav sam.

Idu mi suze. Predahnimo uz preradu, po sjećanju, pripovjetke o putovanju kroz vrijeme koju je Jurica Palijan svojevremeno objavio u svom fanzinu SFemir:

NAJBOLJI SFERAKON IKAD

Svi su se slagali da je te godine SFeraKon, iako slabo posjećen, bio najbolji ikad.

Kasniji su SFeraKoni bili posjećeniji, bogatiji programom i sponzoriranim pivom, ali uvijek bi se našao netko tko bi rekao "E, ali pamtiš li ti SFeraKon iz 19..? To je bio SFeraKon!" Zavist je grizla one koji su ga propustili, čak i ako se tad još nisu bili ni rodili. Kad bi ga se spomenulo, oni koji su mu nazočili bi narasli za pedalj i gegali se poput veterana boja na dan Svetoga Krispina.

Te tako, kad je stroj za putovanje kroz vrijeme konačno izmišljen, nemali je broj fanova razbio kasicu kako bi, prije svega – prije boja na dan Svetoga Krispina, tunguske eksplozije, Kristova raspeća ili svoga začeća – pohodili SFeraKon iz te čuvene godine.

Prvi koji se vratio potvrdio je legendu i time je povećao. Sumnjalo se da pretjeruje kako bi opravdao silne pare potrošene na vremeskok, ali postojao je samo jedan način da se sumnje rastjeraju. Putnika je bilo sve više i više i na svakoga koji se žalio da su filmovi bili prikazivani na krupičastom VHS-u i katodnom televizoru dolazila su trojica oduševljena tom činjenicom. Kako su vremenska putovanja postajala sve jeftinija i sve sigurnija (ono prvo je bilo veći faktor) odlazak na SFeraKon iz 19.. postajao je sve popularniji. Organizirane skupine polazile su svakog vikenda, osim, dogovorno, na vikend novoga SFeraKona. Samo jedan se opravdan prigovor mogao sve češće čuti:
"Kako su mogli reći da je SFeraKon iz 19.. bio slabo posjećen?"

Jer, zaista, SFeraKonom iz 19.. se jedva moglo kretati. On koji su prvi put navratili iz znatiželje nastavili su navraćati da vide prijatelje, stare i nove, neke davno pokojne, neke koji se tek trebaju roditi. Mlađe verzije rugale su se svojim budućim inačicama na lošem starenju, veterani su se mrgodili zbog gubitka statusa, a barem su jednu pripitu gospođicu zatekli kako se u zahodu ljubi sama sa sobom. Bilo je malo gunđanja kad su navratili prvi civili, pa prvi stranci, pa prvi izvanzemaljci, ali se onda malo stisnulo da se svima napravi mjesta.

Svi su se slagali, bio je to najbolji SFeraKon ikad.

***

Fandom se tijekom četrdeset SFerinih godina promijenio. Prvo, narastao je, pa udruge i događanja postoje u sve više gradova (Rijeka, Pazin, Opatija, Svemirski Brod, Split...) i obuhvaćaju poklonike različnih medijskih franšiza i izraza, kao i one koji obnavljaju prošla vremena ili rubne religije. Drugo, promijenila mu se priroda. Nije samo od dominantno muškog klubarenja postao pola-pola aktivnost sa ženama u svim viđenijim ulogama već mu se i fokus svako toliko prebacivao. Treba se samo prisjetiti da se u vrijeme svoga osnivanja SFera švercala kao sekcija astronautičko-raketnoga kluba pri Tehničkoj omladini, da bi već u vrijeme Siriusa polako širila interese s nabavke i razmjene SF literature na filmove i igre na ploči. Zatim su na red došli LARP-ovi i cosplay, svaki put uz mrmljanje zastupnika prethodnih struja.

Ja, naravno, mrmljam. Moj fandom je ondašnji, knjiški, pa se na mene dade primijeniti stara krilatica američkog fandoma kako je "SF fan onaj koji se druži s ljudima koji su, kao i on, nekad čitali SF" i novotarije poput cosplaya gledam s istim razumijevanjem kao i klasičnu glazbu, ne shvaćajući zašto se toliko energije i strasti ulaže u nešto suštinski reproduktivno. No, vjerojatno prave razlike nema i moje nerazumijevanje proizlazi iz gore navedene sumnje kako nisam pravi fan. Jer meni nije bilo dovoljno voljeti znanstvenu fantastiku, želio sam da ona zauzvrat voli mene. Zato sam kanio nju, i fandom, povući u profesionalne vode, s uspjehom tek djelomičnim, o čemu više idući put.

Nema novca, ima rada

Ostatak fandoma pratio je imerzivnu putanju popularne kulture tijekom zadnjih pola stoljeća: čitati-gledati-igrati-biti. Znanstvena fantastika kao da je odustala od promišljanja života i mijenjanja svijeta na bolje i povukla se u niz usporednih stvarnosti obloženih utješnim namještajem pojedinih podžanrova. Samo moje utješne stvarnosti više nema.

Al' fućkaš kukanje: tako ti je kako ti je i slični šlageri. Jer, ako nema te utjehe, postoje druge. Utješne utjehe, reć'mo kasti. Jedna je da je fandom opstao. Postojali su trenutci kad se činilo da neće, kad je SFera bila bez prostorija i kad se u kakvom kafiću tek dvoje ili troje okupljalo u njezino ime. Ili kad se fandom pocijepao oko kakvog plana. Ili kad bi, uz svaku novu konvenciju, prvo par godina bilo "mi protiv njih" dok se strasti ne bi smirile, ekipe uigrale i pojavio se nov, mlad, sveznajuć-a-glup protivnik. Fandom je, štoviše, opstao gdje toliko toga nije. Stariji je od hrvatske države, pa čak i od Bad Blue Boysa.

A... zašto je opstao? Kako je gomila disfunkcijskih pojedinaca i pojedinki koji u dućanu ne umiju pozdraviti, a kad ih nešto pitaš, odgovaraju po istini, preživjela slom jedne države i barem četiri generacijske smjene? Dva razloga vidim. Jedan je što nemaju kamo. Kako reče jedan Ozren: "Ja se svake godine vraćam na SFeraKon da mogu s nekim normalno porazgovarati." I to je to. Ta neprilagođena banda u prosjeku su najinteligentniji ljudi koje sam ikad sreo. Ako su pritom i kreteni, barem nisu kreteni koji otvaraju usta samo da bi miješali zrak, već da bi rekli nešto do čega im je stalo. A gdje još ima ljudi kojima je do nečega stalo toliko da godinama, za džabe i za druge, ulažu svoje vrijeme, svoj novac i svoju strast? Ja ne znam.

Drugi je razlog u tom "za džabe". U fandomu nema novca. Dođe katkad, pa ga se potroši. Bude li ga previše, u panici se kupuju baloni ili naručuju redizajni, ali gotovo se nikad ne plaćaju ljudi. U fandomu nema uhljeba. U fandomu se cijeni (iako, rijetko naglas) rad i dobrodošao je svatko tko želi pridonijeti. Znam za tri ekonomska sistema: socijalizam, kapitalizam i fandom, ali samo u fandomu, kad zatreba, svi nose stolove. Predsjednik prvi.

Fandom, moj dom. Moja obitelj. Obitelj Addams, ali obitelj.