A kad o Filipovu pitanju bolje razmislim, čini mi se da novinari nisu ono što se, s obzirom na prirodu posla očekuje, osobito razgovorljivi. Teško je, istina, uopćavati i za cijelu jednu profesiju izričito ustvrditi ovo ili ono, ali neću mnogo pogriješiti izvedem li ovo pravilo: što bolji novinski pisac, to šutljiviji, plahiji, pa čak i sramežljiviji u privatnom životu. (Zvonimir Milčec: Priča o novinama)

Ove zanimljive i upečatljive uvodne riječi zapisao je Zvonimir Milčec, legendarni zagrebački novinar, feljtonist, kroničar (...) u jednom od zapravo rijetkih suvislih vodiča kroz novinarsku profesiju. Novinari (i srodna medijska bića) na stranicama knjiga žive na razne načine, iako ne možemo reći da su bučne, glavne i dugotrajno pamtljive zvijezde. Poznajemo detektive, ljubavne parove, junake, zaigrane dječake, ali nekako te novinare uglavnom zaboravimo. Baš je tako i provjereno načitana kolegica koju sam pitao da preporuči pokoji domaći roman u kojem je glavni lik novinar zastala rekavši da joj ti likovi nekako ne bivaju upečatljivi, posljedično ni upamćeni. No da nije sve tako crno i da poneke ipak valja upamtiti, vidjet ćemo uskoro.

Vrijedi reći da je osnovna asocijacija na ovu temu te ujedno i motivacija zapravo film, a ne knjiga. Riječ je o hrvatskom uratku Novinar Fadila Hadžića. Hadžić je  svestran i od mlađih često zaboravljen kreativac koji je i „stari lisac” medijske scene – s obzirom na to da je i sam pokretao, uređivao, pisao za novine i tjednike, baš u vrijeme njihova rađanja u modernom smislu riječi, vrlo je dobro znao koji su sve izazovi zanata. Osvrnuti se na lik glavnoga novinarskog junaka kojeg utjelovljuje Rade Šerbedžija sa svojim likom pravednika izrazito je važno. Dakle Rade u svoje novine pokušava progurati priču o štrajku radnika i korupciji u jednom poduzeću, ali nailazi na odbijanje urednika i ostalih članova redakcije; no uporan u svom naumu prepušta se alkoholizmu uništavajući si privatan život. Djelo je to i lik koji vrijedi imati na umu, zajedno s filmom Živi bili pa vidjeli, u kojem je u istoj poziciji neshvaćenog pravednika talentirani arhitekt. Socijalizam, pun paradoksa kakav je bio, iznjedrio je tako neke od najljepših primjeraka prikaza novinara, to jest individualaca u borbi protiv mediokritetske i korumpirane sredine. Ono što mi do danas nije potpuno jasno jest sam status i nastanak takvih filmova – financirala ih je država, dobivali su i nagrade na službenim festivalima, a zapravo su sustav i njegove ljude ogoljevali do kraja. Ono što je za našu temu trenutno izrazito važno jest činjenica da su uspostavljeni i neki klišeji prikaza novinar u djelima fikcije – obično je to osamljenik usmjeren na priču i pravdu. Neki su na tom putu uspješniji, neki autističniji i destruktivniji ili intelektualniji, ali načelno su to njihove osnovne karakteristike.

Krenimo stoga na stranice književnosti koje nas ponajviše zanimaju.

Dobro je dokumentirano da veći dio hrvatskih književnika, onih već afirmiranih, ali i onih u usponu kojima držimo palčeve, zapravo žive od plaća u medijima i radeći na poslovima ove ili one vrste – kao novinari, kolumnisti, urednici. Miljenko Jergović, Jurica Pavičić, Robert Perišić, Davor Mandić, Zoran Žmirić, Renato Baretić, Vedrana Rudan, Ante Tomić (hm, koliko muškaraca!) uglavnom je ekipa koja kruh zarađuje pod okriljem medijskih kuća. To je jednostavno tako. Književnost nikada, pa ni danas, nije bila samoodrživa djelatnost (jedan je Stephen King), a uostalom pišemo radi potrebe za komunikacijom, dok je novac nusprodukt potreban za želudac.   

Vrijedi primijetiti i da je uglavnom riječ o tiskanim medijima, ima ponešto i internetskih portala, ali u svakom slučaju radi se o medijima u kojima je osnovno sredstvo izražavanja pisana riječ. I to je valjda nešto što ide uz pismenost, uz želju da se igra slovima na papiru, ekranu, kako god.

Ovaj tekst nema pretenziju biti znanstvena studija i nemam dovoljno povijesno-književnog potkrepljenja za konačne tvrdnje, ali treba reći da iznad svih novinara u književnosti lebdi i ostavština Melkiora Tresića iz Marinkovićeva Kiklopa. Melkior, osim što i sam živi pišući kritike za novine, cijelo svoje društvo nalazi upravo u novinarima – Ugu, Maestru, Fernandu… Ono što je upečatljivo jest da se dobar dio tog druženja odvija za šankom, što će se pokazati kao česta karakteristika novinarskih likova u domaćoj književnosti.

– Glupost je sve! – reče Fredi s jednakim gađenjem. – A to piljenje je najveća glupost. I ta crkva... Otkud crkva u šumi? – Htio je pokazati kako on ne nasjeda tu nekim izmišljotinama. Novinari su sada već prasnuli u smijeh. I Melkior se smijao, ali nekako za sebe,izdvojeno, jer je stajao pored njih i kao da nema prava potpuno sudjelovati. No Fredi odabra baš njegov "izdvojeni" smijeh da na njemu isprazni naboj svoje srdžbe. To je osim toga bila i prilika, stari računi... – Vidi, i on se smije! – omjeri Melkiora odozdo. – Iščupao je pero iz kokošje zadnjice i piše, piskaralo! Melkior ne reče ništa, ali više se nije smijao. (Ranko Marinković: Kiklop)

Novija literatura u kojoj žive novinari uglavnom nije Marinkovićeva duha. Bolje rečeno, osobni ukusi uglavnom se kreću prema trilerima i kriminalistici, pa su takvi novinari i zamjećeniji.

A tko će drugi biti osnova svega ako ne Pavao Pavličić. Voljeli ga ili ne voljeli – tu je, produktivan je i nema kompleksa u istraživanju književnih formi čak ni onda kada prijeti proglašavanje šundom. Ne govorimo to slučajno – upravo je njegov ulaz u krimiće donio jednog od glavnih novinarskih likova u domaćoj književnosti uopće, a iza njega je bio opasan tobogan u kojem je od dijela kritike optužen za podilaženje jeftinoj publici i trivijalnu literaturu! Niste se sjetili o kome je riječ? Možda ne biste bili dobar suradnik inspektora Šoštara, bar ne tako dobar kao Ivo Remetin, urednik crne kronike jednoga zagrebačkog dnevnika. Remetin nas je kao nitko odveo u svijet redakcije dnevnih novina – svi članovi redakcije crne kronike redovito su i likovi, bar kao marginalne pojave. Remetin je u poslu zapravo dosadan tip i ponekad se pitate što zapravo radi, to jest odakle mu toliko vremena za istraživanje ubojstava. Iako ima ponešto neuvjerljivo u priči da je jedan novinar toliko slobodan u kretanju po mjestima zločina, Ivo nam je drag.

Tako su prionuli poslu. Remetin se osjećao drugačije nego inače. Toga jutra je doručkovao, popio kavu sa svojom ženom, razgovarao s njom, pa mu je sad bilo neobično: želudac mu nije igrao, nije se osjećao nervoznim niti zabrinutim. Jedino što je pred sobom imao kao cilj, bilo je da kvalitetno napuni one tri stranice koje je toga dana trebalo napuniti. (Pavao Pavličić, Krvnik u kući)

No nije serijal kriminalističkih romana s Remetinom u glavnoj ulozi jedini u koji Pavličić ubacuje likove novinara. Dok su Remetinovi romani uglavnom čitki i usmjereni na slučaj, u Trajanovom pravilu raspolažemo s nečim sofisticiranijim. Iako je i tu riječ o misterijima kriminalnih radnji, sve je povezano i sa značenjima famozne 1971. godine, pa je glavni lik, asistent na novinarstvu po imenu Vito, upravo zahvaljujući svom novinarskom uzoru i njegovim napisima u novinama i sam odlučio ići tim stopama.

Ja sam bio balavac, gutao sam te članke i te intervjue, i ono što je Domac govorio - a pogotovo kako je govorio - izgledalo mi je kao vrelo čiste mudrosti. Ne samo da mi je on objasnio jedan dio povijesti, ne samo da mi je pokazao kako čestit čovjek treba da se drži u javnosti, nego mi je pružio primjer upravo nevjerojatne tolerancije i dosljednosti, kojom me je zavijek pridobio. (Pavao Pavličić, Trajanovo pravilo)

Pavličić ne provlači novinare samo kroz kriminalistiku i trilere već i kroz “ozbiljniju” literaturu. U Literarnoj sekciji, jedan od likova iz nesretnog Varoša (koji lako zamišljamo kao autorov Vukovar) novinarka je Višnja Vranić.

Zato se dogodilo da sam ja, kao balavica od 19 godina, izašavši ravno iz školske klupe, postala ratni reporter te sam izvještavala o situaciji oko one iste gimnazije u kojoj sam do jučer sjedila. I, cijeli je Varoš u pune sate palio tranzistore da čuje moj glas i da u njemu nađe nadu i olakšanje. (Pavao Pavličić: Literarna sekcija)

A kad smo već u Slavoniji recimo da je prošle godine priličan broj glasova dobila Izborna šutnja, koju je složio Drago Hedl. Riječ je o vrlo dobro upakiranoj hrvatskoj kriminalnoj svakodnevici koja je zaokružena politikom i medijima, pa ponekad djeluje kao da čitate dokumentarnu knjigu Zagrebačka mafija, samo s dodanom radnjom i zapletom. U djelu je pozitivno i to što se radnja odvija u Osijeku, a ne u Zagrebu. Novinari i novinarske radnje izbijaju na sve strane, što i ne čudi s obzirom na to da je Hedl i sam novinar, a jedan od glavnih pokretača radnje je do kraja idealizirani prikaz novinara koji beskompromisno lovi lokalnog moćnika.

Jako zanimljiva pojava hrvatske književnosti je Ratko Cvetnić – nije hiperproduktivan, ali je stabilan u onome što napiše. Takve su i njegove dvije knjige u kojima su junaci novinari. Povijest instituta govori o smrti novinara Velimira Košnika Vekija, a  zakulisne igre oko novinara i urednika, uređivačka politika, njihovo profesionalno i moralno srozavanje izviru sa svake stranice.  

Osobno, Cvetnića smatram boljim u Polusnu, gdje se pomalo autobiografski vraća kraju osamdesetih kao propadajući student prava, ali se zapošljava na nekom prilično tupom poslu korekture u Vjesniku. On sam nije novinar, ali opisi redakcije te posebno prostora i likova koji rade ispravke su poučni.

U djelima Gorana Tribusona također se javlja dosta novinara, a pokoji posebno dobro posluži inspektoru Baniću kao primjerice sumnjičavi Santini, koji mu u Sivoj zoni pomogne informacijama i svojim potezima. Uostalom cijeli uvod i rasplet djela bez medija ne bi imali smisla.

U muškarcu je Banić ubrzo prepoznao novinarskog lisca Santinija, neugodnog tipa koji je volio kopkati po tuđem prljavom rublju, čiji su članci i polemike često prerastali u prave afere… Dakle pripadao je ljudima spram kakvi je stav redakcije podijeljen jer donose jednako onoliko koristi koliko i štete. (Goran Tribuson, Siva zona)

Kod Tribusona su  svi glavni likovi pomalo rubni, nerijetko i alkoholičari, pa se nađe i citata za zalijepiti iznad redakcijskog stola:  

...i za stolom u blizini šanka odmah spazi Ivu Starkovskog, novinara Magazina X, kojega su prijatelji, onako od milja, zvali Joe Štakor. Novinar je sjedio sam i duboko zamišljen nad praznom čašom na čijem se dnu caklio ostatak vinjaka. Djelovao je izgubljeno, čak i depresivno, i bio je, kako se činilo, manje pijan nego inače. Dok je Banić sjedao za njegov stol, nije poikazao nikakava zanimanja za došljaka… (Goran Tribuson, Bijesne lisice)

Jurica Pavičić još je jedan književnik koji živi od novina te pomalo logično u radnje uključuje i njihove pokretače. U Nedjeljnom prijatelju odlazimo na splitske ulice i promatramo slučaj koji je u svojoj srži medijski – ubijen je poduzetnik Ivan Bilać, vlasnik tiskare i novina (kojima je bio i povremeni uvodničar), a u srži radnje nalazi se i Lidija, novinarka crne kronike:

Lidija je bila neudata tridesetšestogodišnjakinja. Važila je za zgodnu žensku, živjela je s majkom i mlađim  bratom i već trinaest godina radila u crnoj kronici lokalnog dnevnika. U životu se nagledala suđenja dilerima, revolverskih obračuna i mrtvaca pod kotačima šlepera nije vjerovala da je išta u novinarskom poslu više može uzbuditi. Ovo je, međutim, bilo nešto što nikad nije vidjela. (Jurica Pavičić, Nedjeljni prijatelj)

Od svih književnih novinara, valjda zbog previše hypea, u najslabijem mi je sjećanju ostala radnja Našeg čovjeka na terenu, koja je u potpunosti posvećena medijima i medijskom svijetu. Ostao mi je samo osjećaj da opisuje vrijeme u kojem je integriteta pred kapitalom sve manje, ali se danas nitko ne bi bunio da se takvo vrijeme vrati.

Iz mene je kuljala ironija: Znam: novine određuju standard, mediji čine ljude standardnima! Određuju tip govora, određuju kakva mora biti zajebancija - lagana zajebancija , a ne ova psihodelija…Određuju oko čega se treba nervirati, gdje pokazati stav. Svaki dan treba pokazati stav. (Robert Perišić: Naš čovjek na terenu) 

I recentni hit Brdo Ivice Prtenjače zapravo je o nečemu i nekome usko vezanom za medijski biznis, ali u posljednje vrijeme više mi odgovara ironiziranje "scene". Ljudi vezani uz medije vire na sve strane iz Književne groupie, koju stvara Pavle Svirac na svojim bizarnim avanturama… A evo, baš je neki dan i stavio status kako se grozi kada njega netko nazove novinarom.

Za kraj spomenimo Đorđa Ličinu i Gnjidu. Naslov možda govori sam za sebe kakvim je osjećajima djelo prožeto, a za našu je svrhu važno to što je radnja potpuno uronjena u novinarski i medijski svijet. Osim glavnog naslova efektan je i podnaslov “Čovjek kojeg su ubile novine”. Ličina je inače i sam iz novinarsko-medijskog milljea i poznaje ga do detalja, a uz to je i spretan pripovjedač, pa je riječ o po doista zanimljivom štivu.

Urednik vanjsko-političke rubrike samo se pokunjio i poklopio ušima nesvjestan svoje beskorisnosti. Bio je smeten poput lisice na koju su u jami navalili psi, okretao se lijevo-desno kao da nešto traži. Još jedan pokorni čovjek rastezljivih svojstava. Ništa nije govorio. (Đorđe Ličina, Gnjida)

Imate li svoje novinarske favorite u književnosti, svakako napišite nešto o njima jer svaki je spomen dobra preporuka.