Pretpostavljam da bi se svi razumni ljudi, posebno oni koji sudjeluju u intelektualnoj kulturi nekog naroda, a time posredno i šire svjetske zajednice, složili s tim kako je pismenost bolja od nepismenosti, kako je čitanje bolje od nečitanja i kako je razumijevanje bolje od nerazumijevanja. Dakako, u tako se postavljenom okviru moramo zapitati znači li nam pismenost, čitanje i razumijevanje svima isto, bar do te mjere da se oko toga možemo sporazumjeti. Premda se može činiti da o tome ne treba ni govoriti, svaki se od tih pojmova može razumjeti bar na dva, ako ne i više, različitih načina. Pismenost se može ticati samo elementarnog opismenjavanja, dakle sposobnosti raspoznavanja znakova za glasove te njihova spajanja u riječi i rečenice. No pismenost se isto tako može shvatiti i kao krovni termin koji se odnosi na ukupnost aktivnosti pismenih ljudi, dakle i na elementarno čitanje i pisanje, ali i na te iste aktivnosti na najvišem mogućem stupnju kognitivne složenosti.

Naime, netko može naučiti čitati i pisati, no to ne znači da može pročitati (i razumjeti) svaki tekst, kao što ne može ni napisati svaki tekst. Svatko tko zna čitati morao bi moći pročitati (i razumjeti) jednostavne tekstove kao što su vijesti i obavijesti u dnevnim novinama ili, kad je riječ o djeci i mladima, informativne tekstove namijenjene toj dobnoj skupini, no već se pri tome postavlja pitanje o tome koja znanja i sposobnosti treba imati da bi se pročitao popularnoznanstveni tekst ili umjetnički tekst. Već je na prvu jasno kako se tu ne radi samo o elementarnom čitanju, nego o nečemu što se u istraživanjima čitanja naziva čitalačkom pismenoću.

Kruna čitateljske sposobnosti

Čitalačka pismenost,  kako je danas razumijemo, obuhvaća elementarnu pismenost, ali i čitanje i razumijevanje kao međusobno tijesno isprepletene aktivnosti koje jedna drugoj otvaraju mjesto. Pri tome je važno razumjeti način na koji su te aktivnosti povezane. Svladavanje elementarne pismenosti otvara prostor mogućnosti čitanja, no sama po sebi ne osigurava čitanje. Elementarna sposobnost čitanja isto tako otvara prostor mogućnosti razumijevanja, no sama po sebi ne osigurava to razumijevanje. Razumijevanje je, metaforički rečeno, kruna čitateljske sposobnosti koja pretpostavlja sve prethodne korake, ali traži još nešto, a to nešto je široko znanje o značenju pojedinih riječi i njihovih međusobnih veza, ali i znanje o svijetu, znanje o onome o čemu je u tekstu riječ. Upravo je to ono što se u našem obrazovnom sustavu, ali i u radu s djecom i mladima na poticanju čitanja, često zaboravlja.

Čitajući i shvaćajući tekst, stavljamo se u situacije u kojima se inače možda nikad ne bismo našli, uspijevamo razumjeti probleme s kojima inače možda nikad ne bismo susreli i, najvažnije, mislimo o sebi u svim tim situacijama.

Čitanje je, naime, koliko god toga nismo uvijek svjesni, multidisciplinarna aktivnost koja omogućuje i potiče razvoj cjelovite osobe. S tim u vezi treba reći da je danas, nakon brojnih istraživanja koja se već godinama provode u svijetu, a sve više i kod nas, jasno da čitanje, čim dosegnemo razinu čitanja s razumijevanjem, uvelike doprinosi našem snalaženju u svijetu, zato što se čitanjem razvijaju i sposobnost sporazumijevanja u različitim novim situacijama i sposobnost služenja suvremenim informacijskim tehnologijama i sposobnost shvaćanja prirodnih i društvenih okolnosti svakodnevnog života i, što je najvažnije, sposobnost rješavanja problema. Do toga dolazi zato što se, čitajući i shvaćajući tekst, stavljamo u situacije u kojima se inače možda nikad ne bismo našli, uspijevamo razumjeti probleme s kojima inače možda nikad ne bismo susreli i, najvažnije, mislimo o sebi u svim tim situacijama, katkad sasvim eksplicitno, razgovarajući s drugima o pročitanom, a katkad “samo” proživljavajući pročitani tekst. Samo se takvo čitanje, u kojem se čitatelj postavlja aktivno u odnosu na tekst, može nazvati čitanjem s razumijevanjem ili dubinskim čitanjem.

Mozak (ni)je za čitanje

Kad govorimo o razumijevanju teksta, najčešće mislimo o pisanom tekstu, premda ne treba zaboraviti da je i izgovoreni tekst podložan razumijevanju i da ga možemo razumjeti i ne razumjeti isto kao i pisani. Razumijevanje pri tome nije samo doslovno iščitavanje iz teksta, tj. napisanoga, nego je i razumijevanje odnosa i svega onoga što je izrečeno onkraj autorovih riječi, razumijevanje odnosa koji proizlaze iz načina na koji su tekstovi strukturirani i načina na koje su informacije u njima izrečene. Tako tekst, na primjer, može govoriti o uzrocima i posljedicama nekih pojava, eksplicitno i implicitno. U tekstu se, isto tako, eksplicitno ili implicitno, mogu uspoređivati neka obilježja i neki pojmovi. Na kraju, u tekstu se može, opet eksplicitno i implicitno, govoriti i o problemima i rješenjima tih problema. Sve navedeno vrijedi i za književnoumjetničke i informativne i popularnoznanstvene i sve druge tekstove s kojima se susrećemo, a isto tako i za tekstove s kojima se susreću djeca i mladi.

Zbog toga je prvi zadatak nas koji smo naučili čitati s razumijevanjem pomoći djeci svladati takav način čitanja. To znači pomoći im uočiti signale koji upućuju na tipove odnosa i pomoći im naučiti brojna značenja riječi u brojnim različitim kontekstima.

Koliko god naš mozak nije unaprijed programiran za čitanje, on jest programiran za govorenje i slušanje, za svladavanje jezika.

Zapitamo li se zašto je prilikom čitanja potrebno toliko pomoći, a takva pomoć nije potrebna kad je riječ o govorenju (ili nam se bar tako čini), odgovor dolazi iz neuroznanosti. Naime, danas je poznata činjenica da naš mozak nije predviđen za čitanje. Nitko bez posebnoga podučavanja ne nauči čitati, dok svako zdravo dijete uronjeno u zajednicu u kojoj se koristi neki jezik nauči govoriti tim jezikom. Čitanje je složena aktivnost koja se razvija reprogramiranjem mozga svakog pojedinca (M. Wolf 2007, Proust and the Squid: The Story and and Science of the Reading Brain; S. Dehaene 2009, Čitanje u mozgu).

S druge strane,  kad znamo da je automatiziranost čitanja na elementarnoj razini pretpostavka njegove uspješnosti na višim razinama, tj. na razini čitanja s razumijevanjem, vrlo je važno uočiti razliku između toga kako postižemo automatiziranost čitanja u odnosu na to kako postižemo automatiziranost govorenja i slušanja. Naime, koliko god naš mozak nije unaprijed programiran za čitanje, on jest programiran za govorenje i slušanje, za svladavanje jezika. Da se vratimo na početak, to znači da će svako zdravo dijete usvojiti jezik okruženja, no nijedno dijete neće bez posebnoga podučavanja svladati čitanje tekstova na tom jeziku, a kamoli dubinsko ili čitanje s razumijevanjem. A upravo je sposobnost dubinskoga čitanja, što zbog količine, što zbog raznolikosti tekstova kojima smo okruženi, ona sposobnost koja će mladog čovjeka, što god radio, voditi kroz život, bilo da je riječ o daljnjem školovanju, bilo o snalaženju na promjenjivom tržištu rada.

Digitalna banalnost

Prihvatimo li da je cilj čitanja s razumijevanjem razvijanje iskusnog i sposobnog čitatelja te da je automatizacija svih koraka procesa čitanja nužna kako bi se došlo do najviše razine, ovdje treba istaknuti i to da suvremeni psiholingvisti izričito upozoravaju na to kako u procesu svladavanju čitanja postoje jasno određeni koraci strukturirani tako da jedan otvara prostor drugome. Ti su koraci: 1. bogato, automatizirano i integrirano raspoznavanje glasova u riječima, 2. raspoznavanje znakova za glasove, 3. raspoznavanje brojnih značenja riječi i na kraju 4. ulančavanja riječi u rečenice i rečenica u tekst. Na tim koracima treba raditi kako bi se otvorio put dubinskom čitanju i osposobilo mladu osobu za samostalno i kritičko čitanje. Posebno je pri tome važan treći korak koji smo po putu, baveći se elementarnim svladavanjem čitanja i analizom rečenica zaboravili, a to je raspoznavanje brojnih značenja riječi.

 

Suvremeni psiholingvisti izričito upozoravaju na to kako u procesu svladavanju čitanja postoje jasno određeni koraci strukturirani tako da jedan otvara prostor drugome.

Razmislite li o tome koliko različitih značenja neke riječi i koliko različitih konteksta u kojima se te riječi mogu upotrijebiti znate, shvatit ćete da mnoga od tih značenja znate zato što ste se s njima susreli u brojnim i raznolikim tekstovima koje ste u životu čuli ili pročitali. Tako je sa svakim od nas. No kako mladi danas sve više čitaju digitalne, a ne tiskane tekstove, što samo po sebi ne bi bilo problem da nije riječ i o različitim tipovima tekstova pa su digitalni tekstovi koje obično čitaju kratki, na razini površne informativnosti, namjerno relativno jednostavna leksika kako ne bi opterećivali čitatelja, oni se u svom svakodnevnom čitanju ne susreću s mnogim novim riječima ni s mnogim novim značenjima riječi.

To je, dakle, zadatak nas odraslih – da pronađemo načine kojima ćemo mladima pomoći da razviju svoje temeljno znanje o značenjima riječi otvarajući tako prostor generativnosti i kritičkom mišljenju u umu i u jeziku, te da im na kraju pomognemo da razviju složene kognitivne sposobnosti zaključivanja, analize i prožimanja vlastitog iskustva i teksta na razini leksika i na razini znanja. Samo će tako biti spremni za razvoj kombinatornih čitateljskim sposobnosti i za prekoračivanje onoga što misle da mogu. Samo će tako biti spremni za kritičko čitanje i kritičko sagledavanje svijeta oko sebe. A to će, složit ćete se, biti jedna od najvažnijih sposobnosti u kojima im možemo pokazati put.