Prvo je stajao na mom krevetu. S vremenom je zaključio da mu je ugodnije na radnom stolu. Prije svakog velikog putovanja uskakao je u moj kofer, uvijek između čarapa i punjača za laptop. Danas mu je najdraže na noćnom ormariću, tik do moje glave.

Oči su mu uvijek širom otvorene, a ruke spremne čekaju na zagrljaj. Od svih njegovih vrlina, ta se pokazala najkorisnijom.

U međuvremenu je stigao i pas.

Pas je u godinu dana sažvakao Debelu Gicu, Patka Dunda, prvo izdanje Murakamijevog Lova na divlju ovcu, šesnaest čarapa, tri para papuča, deku za piknike, lijevu pedalu bicikla i novčanicu od 50 eura.

Ali s njega nije skinuo ni končić.

Tko god da zaluta u moju sobu, prvo se njemu obraća.

- Di si ti, Brundo?

- Kako si, Yogi? Baš si kao iz crtića.

- Zig Zag Medveščak!

- Jelo, godine su ti, više ni iksicu nemaš, a Grizlijima se igraš.

A ja sve kolutam očima pa zaglumim pristojnost i napomenem.

- Ime mu je Medo. Samo… Medo.

Je to tako. I radim već, i plaćam račune, i popravljam začepljene sifone doma, ali Medo je i dalje tu.

Pa kako i ne bi bio kad je sa mnom prošao sve.

Kad su se moji zubi četkali, i Medini su. Čak se i koncem naučio koristiti.

Medo me nagovarao na poriluk, mjerio je temperature i pio Klavocine onda kad sam ih i ja morala piti.

Medo je, u tatinoj pratnji, razjašnjavao razlike Gorskog kotara, Zagorja i Zagore i dijelio troznamenkaste brojeve.

Medo je oduvijek služio kao jastuk, kao sklonište. Nakon najnapornijeg dana u školi, sa mnom bi znao popiti čaj. Kamilicu je preferirao, a i danas nam je rado pristavim kad je frka. Frustracije su nešto drugačije nego tada, ali Medo je jednako dobar tješitelj.

Medu se oduvijek pitalo za savjet i samom sebi se odgovaralo na pitanje.

Medo je autoritet. Njega se sluša. Njega se poštuje. Nakon toliko godina, moji mu se roditelji još uvijek obraćaju s Vi, jer nije on bilo tko.

- Gospodine Medo, kako reuma, muče li Vas godine?

Medo razumije.

Jer takvi su medvjedi.

Medvjedići na mojoj polici

Ne čudi onda da su neki od najvoljenijih likova književnosti za djecu, ali i animiranog filma, upravo medvjedići.

Baloo, Yogi, Muk i Luk, Leteći medvjedići i šareni Medvjedi dobrog srca. Sve su to medvjedi mojega djetinjstva.

Ne bih sad medoskriminirala, ali dvojicu ipak moram izdvojiti, tako mi meda u staklenci.

Jedan obožava marmeladu, drugi gušta u kvalitetnom medu. I jedan i drugi vole slatko i ljepljivo, a nikako ne može biti loše ono što je slatko i ljepljivo jer podsjeća na sreću.

Medvjedić Pooh jednostavan je medvjed, rekli bi mnogi koji su nekad usputno prelistali priče Alana Alexandra Milnea koje je pisao svomu sinu.

Tek su istinski ljubitelji medvjeđe književnosti s godinama dokučili da je ovaj medo sve samo ne jednostavan i običan.

Pooh je domišljat medvjed, nimalo svjestan svojih mudrih ispaljotki, a njegovi se slučajni zaključci godinama citiraju, tetoviraju i dijele posvuda.

Neki ga filozofi povezuju i s taoizmom, a velik dio suvremene self help literature vodi se njegovom najcitiranijom rečenicom.

- Koji je dan, Pooh?

- Danas je. Najljepši od svih dana.

Ipak, literarni medvjed nad medvjedima za mene je Medo Paddington. Radoznao, šlampav i zabavan. U London je stigao iz dalekog i mračnog Perua i tamo pronašao novu obitelj.

Paddingtona volim jer dolazi iz egzotičnih krajeva, a sve što miriše na Južnu Ameriku mene dobije kao svježi burrito.

Paddington je samosvjestan medo i u svojoj je šeprtljavosti prilično ozbiljan. Svaka njegova pogreška dogodila se iz najbolje namjere, što mi je toliko puta potvrdilo da najbolje namjere nekad proizvedu najgora rješenja.

On je jedan od onih medvjeda koji ti se brzo uvuku pod kožu, a dodatnu dimenziju mu, kao i Poohu, daje priča o njegovu nastanku. Naime, njegov literarni tata, Michael Bond, na Badnju je večer davne 1956. svojoj ženi kupio plišanog medvjedića, posljednjeg koji je ostao u izlogu. Ime je dobio po poznatoj londonskoj postaji, a ostalo je povijest.

Medo je to koji voli marmeladu i marmelada voli njega. Medo koji je s kraja svijeta stigao u Europu, a moj primjerak knjige stigao je upravo s postaje Paddington od dragog prijatelja koji se sjetio koliko je ovaj medvjedić obilježio moj život.

A onda je Robert Knjaz održao gostujuće predavanje na faksu i predložio da u studentskom domu napravimo natjecanje u hrkanju studenata.

I to je bilo to. Samo tako.

Knjaza se u mojoj obitelji poštovalo od kad pamtim za sebe pa nije bilo drugoga nego od njegove usputne izjave razraditi cijelu priču u svojoj glavi.

Medo koji stravično hrče…

Medo koji je drugačiji…

Medo koji mora ispričati svoju priču.

I tako se dogodio Hrkalo.

Nakon Hrkala, uslijedili su Hrkalo i Kamilica te Hrkalo i Drijemalo, a svaka od njih pronašla je svoju publiku.

Kad razgovaram s djecom u knjižnici, uvijek iznova shvaćam da je njima manje važno što je Hrkalo napravio, tko ga je osudio, kako je svoje probleme riješio.

Vole ga jer je medo.

A dozvoliti medvjedu da ispriča djetetu priču znači položiti sve svoje poruke, pouke i mudrosti u prave ruke.

Jer ako medo ispriča priču, dijete će je zasigurno čuti.

„Sve će biti kako treba, sve će biti u redu kad mi skineš sa neba onog Velikog Medu“*

Pitam se često koliko bi tek priča nastalo kad bi svačiji Medo (čak iako je taj Medo zapravo Zeko, Žabac, Tigar ili Dekica) ispričao priče onih s kojima dijeli postelju. Koliko bi se drama, komedija, romana i ljubića dalo napisati kad bi se svaki plišani medvjed izlajao.

Nasreću, Medo voli tišinu.

Medo je saveznik i medo daje sigurnost, iako ona nikada nije i nikada neće postojati. Čuva naše sanje, naše brige i naše priče. Medo je nerijetko jedini smiraj u najvećim životnim olujama.

Sigurna sam da bi na svim mjestima na kojima se donose velike odluke, u korporacijama, u parlamentima, uredima predsjednika i moćnika trebao postojati jedan Medo.

Jer Medo je racionalan.

Medi se vjeruje još od vrtića i baš je zato kroz njega ispričano toliko priča i preneseno toliko poruka. Medo je mirio noćne more i tjerao čudovišta iz ormara. S njim se putovalo na izlete i osvajalo simpatije.

Zato i jest tema toliko priča koje su nas othranile i pustile u svijet. Medo je svoje povjerenje zasluživao godinama.

Medo je ime mnogih ljubimaca, plišanaca, ali i nadimak onih koje najviše voliš. Jer netko za koga bi dao sve, ne može biti ništa manje nego Medo.

*Edo Majka i Ivana Starčević - Veliki Medo